Finale SP-a u Rusiji bit će šesti međusobni susret Hrvatske i Francuske. Ne možemo se baš pohvaliti kako smo bili uspješni u sudarima s Tricolorima jer oni pripadaju u rijetke reprezentacije s kojima smo igrali više od jedanput a da ih nismo pobijedili. U tom su društvu još Brazil, Portugal i Rusija (ako ne računamo ovu pobjedu protiv njih nakon penala, nap. a.).

U dvobojima s Francuskom dvaput smo uspjeli odigrati bez pobjednika, a u preostala tri navrata smo poraženi. Ono što nas može ohrabriti je da smo najbolje svoje utakmice protiv Francuza odigrali baš na završnim turnirima velikih natjecanja. Naravno, najveća i najpamtljivija je ona utakmica iz polufinala SP-a 1998. kojem je Francuska bila domaćin. Izgubili smo s 2:1 pod nevjerojatnim okolnostima. Šuker je u 46. minuti doveo Hrvatsku u vodstvo, a kako smo igrali na tom turniru, činilo se kako je "to - to", da će Hrvatska igrati finale, ali onda se Francuzima ukazao posve neočekivani junak - Lilian Thuram. Čovjek do te utakmice nije zabio ni jedan pogodak za reprezentaciju, ma i u klubu je zabijao "svake prijestupne godine". I taj nam je sprašio dva komada. Prvog ni punu minutu nakon što smo poveli nakon velike pogreške našeg legendardnog kapetana Zvone Bobana. Drugog je "metio" 20-ak minuta poslije nakon novog velikog kiksa ovaj put Roberta Jarnija i tu se raspao naš san o finalu. Igrali su Francuzi i s igračem manje jer je isključen Blanc, ali naš izbornik Miroslav Blažević ostao je "bez riječi". Nije povukao prave poteze u tom trenutku. Ostali smo neutješni s osjećajem kako nam je finale uzeto "iz očiju". Je li Moskva mjesto na kojem ćemo prebrisati te teške uspomene iz Pariza. Pobijediti ih u finalu SP-a. To bi bio pravi melem za rane iz ‘98. koje još nisu zacijeljele. Drugi susret na završnim turnirima velikih natjecanja imali smo u Portugalu 2004. Francuzi su tamo došli kao aktualni europski prvaci, a mi, ruku na srce, nismo baš izgledali obećavajuće. Izbornik Otto Barić doslovno je morao izmišljati jer u tim smo godinama imali smjenu generacija koja je išla teško i sporo. Ipak, u Leiriji smo odigrali odličnu utakmicu i pobjeda nam je još jednom izmaknula iz ruku. Francuzi su poveli autogolom Tudora, a Hrvatska je eksplodirala u nastavku. Rapaić je izjednačio s bijele točke, a nedugo potom Pršo nam je donio i vodstvo. Trebali smo dobiti tu utakmicu, ali onda se upetljao danski sudac Kim Milton Nielsen. Istina, i sami smo si zakuhali, Tudor je kratko vratio loptu Butini, on je uspio doći do nje prije Trezegueta, koji je rukom blokirao pokušaj ispucavanja, ali danski sudac to nije vidio i Francuska je izjednačila na 2:2. Ispali smo u skupini na tom Euru, ali tko zna kako bi sve završilo da smo dobili taj susret.
Preostale tri utakmice koje smo igrali bile su prijateljskog karaktera i nismo se dobro proveli. U njima nismo zabili ni pogotka. Pobijedili su nas na St. Denisu 1999. godine s 3:0, a te pola godine kasnije u Zagrebu (2:0), a najbolji smo rezultat izvukli u posljednjem ogledu u ožujku 2011. kada smo u Parizu odigrali bez pogodaka.