Kazalište za djecu od didaktičkih početaka s XX. stoljeća do danas polako postaje mjesto ideja. Iako su se vremena duboko promijenila te dječja percepcija postaje fragmentiranija zbog velikih tehnoloških promjena, disperzivnosti i dostupnosti sadržaja na zahtjev od YouTubea do Netflixa, veliki broj naših kazališta tvrdoglavo odbija ići ukorak s vremenom igrajući na sigurno postavljanjem neizazovnih tekstova za djecu.

Stvar je i percepcije. Neki na rad u kazalištu za djecu gledaju podcjenjivački, smatrajući ga manje vrijednim i izazovnim za glumca ili redatelja. Kazališne se kritike predstava za djecu objavljuju u malobrojnim medijima. S druge pak strane ako nastavimo raditi i razmišljati o kazalištu za djecu kao ograničenom polju mašte, riskiramo gubitak takve publike, kao uskoro i odraslih ljudi. Slabo je istraženo koliko zapravo odlasci djece u kazalište razvijaju njihovo kritičko mišljenje, percepciju dobra i zla, smisao svijeta u kojem jesu i kako kazalište utječe na njihov estetski i umjetnički senzibilitet. Široko je i složeno pitanje kako djeca mogu nastaviti voljeti kazalište kad jednog dana odrastu.
Kazalište za djecu stvara nove svjetove, probuđuje emocije te se poželjno poigravati i eksperimentirati s pričom i njezinim postavljanjem. ‘‘Pingvini ne znaju ispeći kolač sa sirom‘‘, njemačkoga autora Ulricha Huba, a u režiji Damira Mađarića te produkciji DK Branka Mihaljevića i OLJK-a, nastavak je trenda nemaštovite prezentacije u kazalištu, iako sama priča dopušta više. U licima dvaju pingvina, krta i kokoši s usisivačem ogledaju se komedija karaktera i komedija situacije. Pingvini (Areta Ćurković, Srđan Kovačević) proždrljivi su i nasilni, kokoš (Kristina Fančović) razmetljiva i ne odveć bistra, a krt (Ivica Lučić) izgubljen u vremenu i prostoru.
Situacija se dodatno začinja nakon što su pingvini pojeli krtov rođendanski kolač sa sirom te moraju potražiti pomoć, jer su svjesni da ga ne znaju ispeći. Na kraju, bez obzira na ignoriranje pravila i međusobna podmetanja, sve se dobro završi. Scenografija Marte Crnobrnje nalikuje zelenoj oazi Spužve Boba Skockanog, kostimi Marije Šarić Ban izuzev kokoši jednostavnih su linija i sivo-smeđih tonova. Glazbeni brojevi Miroslava i Gordane Evačić građeni su na melodijama punk i rock-klasika od The Clasha do Queena.
Mađarićeva je režija staromodna, nedostaje poigravanja s imaginacijom dječje publike, nedostaje više humora i pokoje iznenađenje. Ćurković, Kovačević, Fančović i Lučić nekako pronalaze put do publike te ih uspijevaju nasmijati pokojim situacijama. Pitanje o razvijanju dječje ljubavi prema kazalištu možda jest široko, no ono treba počivati na zaigranijim, izazovnijim i maštovitijim predstavama za djecu.
Koliko je ključno sanjati da bismo ostali zdravi u ovom svijetu, bili mi djeca ili odrasli, podsjetio nas je postmodernistički ‘‘Bistri vitez don Quijote od Manche‘‘ NP Tuzla i u režiji Nikole Zavišića. Predstava je estetski i koncepcijski sasvim udaljena od iznimnih začetaka OLJK-a sa Zlatkom Svibenom i DK-om Branko Mihaljević. Te davne 1999. Areta Ćurković i Krešimir Mikić brisali su granice između svijeta za djecu i svijeta za odrasle bez imalo straha od iskazivanja ljubavi. Zavišićev ‘‘Quijote‘‘ sanjare približava klaunovima. U tom minimalizmu i scenskoj buki svijet fantastike poprima agresivne i moderne note koje su nedovoljno glumački nijansirane.