Dok je trajala kriza oko Agrokora svjedočili smo mnoštvu neodgovornih izjava iz redova oporbe (SDP i ostali), ali i od niza ekonomskih i svakih drugih analitičara, a vidimo i čujemo da takvi sad i postignutu nagodbu tumače u lošem svjetlu.
Kako objasniti takav negativistički stav prema svemu, pa i prema situaciji s Agrokorom?
- Opozicija u nas, zbog oskudne parlamentarne kulture, često zaboravlja da je ona dio političkog sustava. U britanskom modelu, ne slučajno, uvijek se naglašava da je opozicija "opozicija njenog veličanstva". Umjesto da se, kad su u političkoj manjini, naše stranke organiziraju i sustavno kreiraju alternativne javne politike, da okupljaju eksperte iz različitih područja, regrutiraju buduću političku elitu, stranke uglavnom Sabor doživljavaju kao brbljaonicu u kojoj se recikliraju teme iz novinskih tekstova, uglavnom na niskoj izvedbenoj razini i s malo, ili nimalo, ekspertize. Fokus današnjeg SDP-ovog zastupničkog kluba nasilničko je napadanje parlamentarne većine. Tim što ga je stvorio Zoran Milanović u Saboru diktira jednaku strategiju kakvu primjenjuje i unutar vlastite stranke. Zanima ih samo rušenje onih koji imaju većinu i potkopavanje te većine, bez ikakve alternativne strategije.
Kriza u Agrokoru bila je jedna od situacija u kojoj je parlament trebao djelovati jedinstveno, jer se radilo o ozbiljnom vanjskom ugrožavanju nacionalnog suvereniteta i stabilnosti cjelokupnog gospodarskog sustava u zemlji. Unatoč proceduralnim propustima, Vlada je definirala dobru strategiju suočavanja s problemom koji je prijetio da joj eksplodira u rukama. Umjesto jačanja administracije u toj situaciji, opozicija ju je nastojala oslabjeti i srušiti, posebno fokusirajući napade na najuspješnijeg ministra u Vladi, ministra financija Zdravka Marića, i na potpredsjednicu Vlade koja je autoritativno vodila proces.
Ovakvo ponašanje jasno se reflektira i na rejting političkih stranaka. Unatoč generalnom nezadovoljstvu politikom najveće stranke vladajuće koalicije, pa i onom za Hrvatsku klasičnom tvrdnjom da "zemlja ide u krivom smjeru", HDZ čvrsto drži relativnu većinu, a agresivna retorika opozicije ne rezultira bitnim popravljanjem njihova političkog rejtinga.
S tim u vezi, koliko neodgovornost za izgovorenu riječ pospješuje širenje histerije u ionako histeričnom društvu kakvo je hrvatsko?
- Politička neodgovornost pogubna je za politički sustav, ali prije svega za one političke organizacije koje toleriraju neodgovorno ponašanje. Činjenica da grupa nasilnika koje je u zastupnički klub SDP-a, unatoč njihovoj nekompetentnosti i širokom neznanju, regrutirao Zoran Milanović, sustavno destabilizira politički sustav, ne pomaže SDP-u. Dapače, isti model neodgovornosti u unutarstranačkom ponašanju doveo je ovu stranku na rub političkog kolapsa.
ILI MI - ILI ONI
Kakva je retorika hrvatskih političara? Je li kod svih prisutna populistička retorika?
- Nažalost, velik dio hrvatskih parlamentaraca nema tip kućnog odgoja koji bi ih podučio da "na kraju dana", onda kad se podvlači crta pod učinjeno, ostaje pristojnost. Politika nije djelatnost koja se odvija u matrici ili mi - ili oni. To je matrica sukoba i isključivanja, a ne suradnje, empatije, i kompromisa. Temelj europskog modela dobrog upravljanja je da se fazi kreiranja javnih politika moraju saslušati svi interesi i svi zainteresirani akteri, a da se odluka ne donosi tako da bi ona maksimalizirala dobiti samo jedne interesne skupine, nego postizanjem kompromisa koji svima osigurava optimalne dobiti od neke javne politike. Unošenje retorike "građanskog rata", koja počiva na tome da je društvo podijeljeno čvrstom razdjelnicom iz prošlosti, a da onda onaj tko nije na "našoj strani" automatski postaje naš neprijatelj, dugoročno je izrazito opasna, jer je vrlo "zarazna", vrlo se lako iz politike prenosi i u druge sfere života i dijeli društvo. Hrvatska se očito još nije oporavila od četiri godine službene politike koja je bila fokusirana na podjele i sukobe, na djelovanje prema obrascu "ili mi - ili oni", a svojom retorikom u kriznim društvenim situacijama, kakva je bila kriza zbog prijetnje bankrotom Agrokora, iskorištena je kao prilika za recikliranje retorike "ili mi - ili oni" i vraćanje sredstava "građanskog rata" na političku scenu.
Dojam je da osim pragmatizma imamo podosta iracionalnosti u političkoj retorici, što odgovara medijima?
- Suvremena politika nije više prije svega vještina retorike i parlamentarne debate. Za političare je daleko važniji kriterij u kojoj su mjeri sposobni građanima pribavljati javna dobra, osiguravati gospodarski rast, zaposlenost, čisti okoliš, razvojnu perspektivu… Dakle, pragmatizam i razboritost morali bi imati prednost pred patetikom i zagovorom morala, pred iracionalnim koje vrlo lako odvede u populizam. Problem, dodatno, predstavlja činjenica da masovni mediji vole iracionalno i da mu lako otvaraju prostor, pa zagovornici iracionalnih političkih koncepcija, one koje nisu zasnovane na razboritom prosuđivanju nego na pozivanju na običaje, moral, ćudoređe…, lako dobivaju prostor u javnosti.
POUČNI PRIMJERI
Retorika, primjerice Plenkovića, ali i Grabar-Kitarović, podosta se razlikuje od prijašnje retorike Milanovića, no tu je i retorika Živog zida... Vaš komentar?
- Najjasniju oporbenu retoriku definirao je Živi zid, i to u dvije varijante, onoj "umerenijoj" Sinčićevoj, i onoj radikalnijoj Pernarovoj. Riječ je o protusistemskoj retorici, protukapitalističkoj, oslonjenoj na socijalnu demagogiju. Tom retorikom Živi zid polako napreduje i očito još nije došao do svog potencijalnog vrhunca. Pritom se radi o pokretu koji je relativno strukturiran, za razliku od prethodnih pojava "brzorastućih" stranaka u hrvatskoj političkoj areni.
Plenkovićeva uvjerljivost mjeri se realnim postignućima - time u kojoj je mjeri njegova vlada osigurala temeljnu stabilnost, gospodarski rast, u kojoj mjeri provodi reforme. Retorički je Plenković vješt, a nastupa uvijek pragmatično i izbjegava pretjeranu patetiku i zazivanje morala. Predsjednica više govori o svjetonazorskim temama, a kad govori o pragmatičnim pitanjima, ponovno o njima mora govoriti svjetonazorski, jer nema oruđa izvršne vlasti.
Davor Bernardić najmanje je retorički vješt od spomenutih, ali je čovjek sposoban kreirati javne politike i pokušao je svoju stranku pretvoriti u pragmatičnu programsku opoziciju, vrlo rano nudeći ruku suradnje aktualnoj administraciji. Tu ponudu nisu prepoznali u Vladi, a zbog nje ga je unutarstranačka opozicija, ona grupa Milanovićevih nasilnika, dodatno antagonizirala. Pokušao je definirati novi program stranke, kao okvir za buduće kreiranje stranačkih alternativnih politika, ali za taj racionalni stranački rad njegovi stranački kolege jednostavno mu nisu htjeli dati vremena.
(D.J.)
ANITA RUNJIĆ-STOILOVA: Pjesnik se rađa, a govornik postaje
Od 2000. do 2010. Anita Runjić-Stoilova radila je kao fonetičar u Službi za jezik i govor HRT-a, a od 2010. povremeno radi kao jezični savjetnik na dramskim predstavama HNK Split. Od 1995. do 2012. bila je mentorica darovitim srednjoškolcima na Govorničkoj školi, projektu pok. prof. emeritusa Ive Škarića, a u organizaciji HFD-a i MZOŠ-a. Radila je u nizu programa, škola i radionica kao predavač iz područja retorike i komunikacije. Od 2004. godine dr. sc. Anita Runjić-Stoilova zaposlena je na Filozofskom fakultetu u Splitu kao izvanredni profesor.
Surađivala je na niz znastvenih projekata iz područja dijalektologije, stilistike i ortoepije. Članica je brojnih međunarodnih i domaćih strukovnih udruženja. U radovima se često bavila analizom javnog govorenja, od onog u medijima do govora političara: raznih predsjedničkih kandidata, predsjednice, saborskih zastupnika i sl. Posljednji rad upravo je o jačanju populizma kao retoričke strategije hrvatskih političara.
TALENT I VJEŽBA
Koliko je za ostvarivanje kvalitetne komunikacije važno učenje govora, pa i poznavanje jezika kao temelja svake komunikacije i kao najvažnijeg i najuspješnijeg načina komuniciranja među ljudima? Kakvo je po tom pitanju stanje u Hrvatskoj?
- Jasno da je jezik, odnosno govor, temelj svake komunikacije. Govor je optimalna čovječja komunikacija, dakle komunikacija kojom se u najkraćem vremenu uz najmanji mentalni napor informacija najbolje prenese od govornika do slušatelja. No, ono što komunikaciju čini uspješnom, govorničke su vještine kojima govornik vlada. Njihovo je poznavanje od izuzetne važnosti u svakodnevnoj komunikaciji, ali i u gotovo svim zanimanjima; novinari i voditelji prenose vijesti, i one su vjerodostojnije što ih se bolje prezentira; svećenici koji se odlikuju dobrim govorničkim sposobnostima svojim će propovijedima bolje doprijeti do publike; govorničko vješti nastavnici lakše će ostvariti dobar kontakt s učenicima i lakše im prenijeti znanje; političari sposobnošću uvjeravanja dobivaju izbore; u poslovnom svijetu jako je važno kako se vode sastanci, kako se pregovara i prezentiraju ideje, i sl. Općenito, kako bi čovjek pridonio razvoju društva, mora naučiti uvjeravati, komunicirati i javno govoriti. Još je Izokrat rekao da ni jedna civilizacijska tekovina ne bi postojala bez čovjekove sposobnosti uvjeravanja. Za dobrog govornika nije važan samo talent, kako mnogi misle. On čini tek 10 % uspješnog govornika, ostalo se nadomješta s mnogo vježbe uz dobrog učitelja govorništva. Nažalost, u Hrvatskoj sustavnog poučavanja govorničkim vještinama nema. Govorničko obrazovanje svedeno je na sporadične škole, radionice i tečajeve.
Kakav je općenito javni govor u Hrvatskoj, kakva je primjerice retorika RH političara?
- Kad govorimo o javnom govoru, najčešće i mislimo na govor političara. Hrvatski političari nedovoljno pozornosti posvećuju tome kako i što govore, kako prenose svoje stavove, zapravo nedovoljno uvježbavaju i usavršavaju svoje govorničke vještine. Rijetki su primjeri dobrih govornika na hrvatskoj političkoj sceni, a česti su primjeri raznih verbalnih obračuna, svađa, izrugivanja, čak i vrijeđanja. Žustre rasprave su dobrodošle, ali bi trebale biti usmjerene na rješavanje aktualnih gospodarskih, socijalnih i drugih problema, a ne na međusobne obračune, najčešće oko svjetonazorskih pitanja.
Populistička retorika zanimljiv je fenomen, ne samo hrvatskog političkog prostora. Termin je jako popularan i često se koristi, ali u pogrešnom značenju i s pogrešnim objašnjenjima. Pitanje populizma aktualiziralo se stupanjem Donalda Trumpa na političku scenu, no treba naglasiti da pojava nije nova. Politolozi kažu da je populizam kao strategija političke mobilizacije, politička ideologija ili politički komunikacijski stil posljedica velikih ekonomskih kriza. Političari pak koriste takve situacije pa u svojim govorima rabe stereotipe, predrasude, popularna i uvriježena mišljenja, podjele na „mi“ i „oni“ te se na taj način pokušavaju približiti narodu, identificirati se s njim. Zapravo biraju najlakši put do glasova birača. Ne bih rekla da je na hrvatskoj političkoj sceni sveprisutan, ali je itekako u porastu posljednjih godina (Milan Bandić, Željko Kerum, Željka Markić, Živi zid i dr.).
NEUTRALAN ALAT
Koja je zapravo najvažnija osobina političara, ako polazimo od, kako to navodi Aristotel, tri načina uvjeravanja - logosa, patosa i etosa?
- Sva tri načina uvjeravanja prema Aristotelu, logos, patos i etos, istovremeno djeluju i teško ih je jasno razgraničiti. Vješt govornik i jest onaj koji sjedinjuje sva tri elementa govora. Svojom argumentacijom (logosom) govornik osnažuje govor i čini ga uvjerljivijim. Ipak, najjače djelovanje, posebice u političkom govoru, imaju udruženi etos i patos. Govornik uvjerava publiku svojim karakterom, etosom te samim doživljajem argumenta, odnosno izazivanjem emocija u publici, patosom. Rijetki su političari kojima uspijeva udružiti sva tri načina uvjeravanja, ali bilo ih je tijekom povijesti. Iz bliže hrvatske povijesti kao vrstan govornik može se izdvojiti Vlado Gotovac. Na razini svjetske politike svakako treba izdvojiti Baraka Obamu koji majstorski isprepliće sva tri način uvjeravanja. Njegovi govori mogu poslužiti kao primjer brojnim političarima (hrvatskim i svjetskim), kako koristiti retoričke taktike koje su ga učinile jednim od najboljih govornika suvremenog doba.
Zaključno - koliko je uopće ostalo danas od antičke retorike, onakve koja je težila za dobrim, lijepim i pravednim, ili je danas sve postalo populistička obmana i opsjena?
- Retorika i politika neraskidivo su povezane još od vremena antičke Grčke. Tijekom stoljeća retorika je imala svojih uspona i padova, mijenjao se njezin status u društvu i obrazovanju. Učenje govorničkih vještina bilo je često nepravedno zanemarivano, a sam spomen retorike dobivao je negativne konotacije. To se zapravo događa i danas. Čujemo izjave poput "sve je to prazna retorika", ili "sve je to lažna retorika", a pojam retorika povezuje se s manipulacijom, demagogijom i populizmom. Unatoč tomu, treba imati na umu da je retorika sredstvo kojim stručni, plemeniti ljudi mogu promijeniti svijet. Nije da takvih političara u Hrvatskoj nema, ali ne mogu doći do izražaja od preglasnih rasprava o svjetonazorskim pitanjima koji se provlače kroz svaku temu.
Još je Platon govorio da je retorika neutralan alat koji u rukama loših ljudi može biti korišten u loše svrhe. Nadamo se da će retorikom ovladati veći broj dobrih nego loših ljudi, a publika biti dovoljno obrazovana da prepozna trikove i manipulacije neetičnih govornika. Zato ponavljamo da je sustavno poučavanja retorike od nemjerljive važnosti. Jer kao su stari govorili - Pjesnik se rađa, a govornik postaje! (D.J.)
Izv. prof. dr. sc. Anita Runjić-Stoilova, Odsjek za hrvatski jezik i književnost, Filozofski fakultet u Splitu