O javnoj komunikaciji u hrvatskom društvu i na domaćoj političkoj sceni, razgovarali smo s dr. sc. Ivanom Greguric, docenticom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Osim komunikologijom dr. Greguric bavi se i temom kibernetike i humanizma, a na jesen joj izlazi knjiga Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma.

Koliko je za ostvarivanje kvalitetne komunikacije važno učenje govora i poznavanje jezika?- Povijesno gledano svaka komunikacija proces je razmjene informacija verbalnim ili neverbalnim putem, s ciljem da se nešto učini općim ili zajedničkim na svima razumljiv način. Verbalna komunikacija temelji se na govoru i slušanju sugovornika. U svojoj biti ona je dijalog. Međutim, kod neverbalne komunikacije govori se tijelom bez riječi. Tu je u prvom planu iznošenje emocija izrazom lica, položajem tijela, pogledom, izgledom, itd. Govor tijela često otkriva i mnogo toga što bi govornik želio zatajiti. Istraživanja javnog govora ukazuju da slušatelji pamte svega deset posto onoga što se govori, četrdeset posto kako se govori, a pedeset posto odnosi se na dojam koji ostavlja govornik. Ako uzmemo u obzir i argument da se danas sve više koristi elektronička komunikacija koja ne koristi govor i neverbalne znakove, onda će se perspektiva međuljudske komunikacije i retorike svesti na sintagmu ‘’svi zajedno sami’’.Javni govor u Hrvatskoj, posebice u elektroničkim medijima i na internetu prečesto koristi nestandardni jezik. U dnevnom je govoru i sve veća upotreba stranih i novostvorenih riječi koje se koriste u elektroničkoj komunikaciji, riječi koje ne izražavaju život, nego njegovo preslagivanje na binarni kod. To nas može dovesti u situaciju da se u skoroj budućnosti više nećemo moći sporazumijevati o stvarima života. Riječi već danas gube značenje, jer ne označavaju ono označeno iz života. Postvareni i prividni svijet stvara vlastiti način komunikacije i od nas zahtijeva prilagodbu, inače ćemo postati plemena koja govori arhaičnim i nerazumljivim jezikom.Kakva je općenito javna komunikacija, a time i javni govor u Hrvatskoj?- Krajem prošle godine skupina uglednih građana potpisala je apel ‘’Za slobodu misli i govora, za slobodu povijesnog istraživanja’’. U svom apelu upozoravaju na nastojanja političara i političkih stranaka da postanu vrhovni tumači nacionalne povijesti kroz manipulaciju javnošću, donošenjem različitih političkih deklaracija kojima se propisuje povijesna istina. Takva nastojanja ne idu u prilog demokratizaciji društva i javnog govora. Prema nekim analizama politička retorika u Hrvatskoj dobrim je dijelom nadahnuta narodnom baštinom starih slavenskih guslara, ali i novije povijesti totalitarnog predznaka bivše Jugoslavije. Argumenti govorenja oblikuju se prema modelu mi ili oni, prijatelji i neprijatelji. Tu se stvara podloga za mogući govor mržnje pojedinaca prema određenim društvenim skupinama ili pojedincima koji drugačije misle i govore. Hrvatski političari, u nedostatku argumenata za obranu svojih stavova, često se koriste raznim smicalicama. Sugovornika se proziva za izgovorenu riječ, ili se analizira njegova ličnost. Nedostatak argumenata često se zamagljuje i frazama ‘’to je svima poznato’’, ‘’sve sam već rekao’’, ‘’nemam komentara’’. No, ima i onih koji koriste druge tehnike uspjeha i nije im želja objasniti javnosti što zapravo žele reći.Koja je zapravo najvažnija osobina političara, ako polazimo od Aristotelovih logosa, patosa i etosa?- Svaki govor, pa i govor političara, odraz je karaktera vremena. Antička retorika, koju spominjete, svojom je čežnjom za mudrošću govornika, lijepim i kreposnim govorom bila ideal kojem su težili filozofi i veliki retoričari. Ideali su bili mjera govorenja, djelovanja i življenja. U današnje znanstveno-tehničko doba koje ima karakter volje za moć, koja se obnavlja na sve višoj razini kroz vječno vraćanje jednakog, mjera - ideal svih stvari i bića, uključujući i čovjeka i Boga, jest vrijednost. Ideali antičke Grčke su izgorjeli, jer znanstveno-tehnički um ne treba posebne onostrane i ovozemaljske ideale i mjerila kojima bi se mjerio. On je sam mjerilo svih stvari i svih bića.Političari također govore po diktatu znanstveno-tehničkog uma, iako taj govor još uvijek koristi političke riječi. Politika više nema svoj legitimitet koji proizlazi iz volje naroda. Ona je postala sluškinja globalnih korporacija kapitala koje koriste znanost i tehniku. Kao poslušni govornici političari u svom govoru i djelovanju više ne trebaju etos, a često ni patos, jer njihova sudbina ovisi o odnosu snaga interesnih grupa, a ne o odgovornosti prema narodu.Antika je daleka prošlost, danas je primat preuzeo globalni konzumerizam, digitalizacija društva, pa i posthumanizam. U tom kontekstu, je li antička retorika zaboravljena?- Kao što sam već rekla, retorika svoj nastanak duguje antičkoj Grčkoj i klasičnom Rimu. Znameniti govornici, poput Demostena i Cicerona, smatrali su da je retorika alat demokracije s kojim mora ovladati svaki obrazovani čovjek. Naglasak je bio na mudrosti i etosu govornika, jer je govor morao biti odraz etičke slike govornika. Od vremena makijavelizma politika prestaje biti rad za opće dobro i postaje borba za vlast i moć. To mijena karakter političkog govorenja, jer cilj opravdava sva sredstva. Danas se teorijski najveća pozornost pridaje strukturi govora i govornoj izvedbi. Etos i logos nisu teorijski zaboravljeni, no njihov izostanak u ličnostima pojedinih političara itekako je vidljiv. Veći oslonac na patos vodi mogućoj manipulaciji javnošću i može se izroditi u sredstvo totalitarizma. Osim moguće političke zloupotrebe retorike spomenula sam mnogo fundamentalniju opasnost za čovjeka, a to je govor koji proizlazi iz znanstveno-tehničkog uma i njegovih postava. Ako su istinski navodi iz Knjige Postanka da ‘’U početku bijaše Riječ’’, onda se može reći da riječ ima karakter bitka. Moć riječi i danas je velika, no ona danas više nije kod Boga, nego kod čovjeka. Bolje rečeno, ona danas posreduje čovjeka prema njegovoj transhumanoj biti - kiborzima, robotima i avatarima o kojoj govorim u svojoj knjizi Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma. Pravi izvor riječi sve je manje božanski i ljudski. Nove riječi, novi govor izvire iz postava znanstveno-tehničkog uma i on nije sredstvo međuljudske komunikacije o stvarima života. Novi govor poprima znanstveno-tehnički ‘’život’’ novih metafizičkih likova i dolazi svijet u kome neće biti mjesta za ljudski život. Završit ću fragmentom iz Opomene svetog Ante: ‘’Riječ je živa kad život govori. Zato neka prestanu riječi, a neka govore djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima. Stoga nam stiže prokletstvo Gospodnje…’’. (D.J.)