Smijeh itekako može biti terapeutski u teškim i, ideološki duboko, podijeljenim vremenima, iako će i tu pokoji cinik reći da se određenim političarima i građanskim aktivistima ne treba smijati, nego ih treba dehumanizirati.

Satira ne treba nužno uspostavljati dijalog, ona nam jednostavno pomaže da u tim teškim vremenima preživimo. ‘‘Za umrijeti od smijeha‘‘ američkoga pisca Christophera Duranga te produkciji Teatra Rugantino i Planeta Art svojevrsni je zbir rutine jednoga komičara. Stoga i sama izvedba, ovisno o reakcijama publike, izaziva salve smijeha ili ne nailazi na toliko plodno tlo.
Izvođena krajem osamdesetih, nakon Reaganova predsjedništva i povijanja rana zbog mnogobrojnih kriznih razdoblja, drama je duboko ukorijenjena u američki kontekst. Marko Torjanac prilagođuje ovu dramu našim prilikama smještajući je u distopiju. Problemi su i dalje isti, ali dovedeni do ekstrema - nezaposlenost, bijes, očaj, apatija, religija, homoseksualizam i nacionalizam. Jedini način preživljavanja je ludilo.
Drama se sastoji od tri čina: ženskog monologa, muškog monologa i zajedničkoga dijela. Dramski sukob zaokružen je borbom oko konzerve tunjevine te potpunom društvenom neprilagodljivošću obaju lica. Gordana Gadžić u prvome dijelu donosi sav egzistencijalni očaj nezaposlene žene s metateatralnim i karikaturalnim elementima. Njezin bijes teško se kontrolira. Marko Torjanac ne želi zauzimati puno mjesta, pa skupljen na stolcu tiho i humorno ironizira raznorazne safarije duha susprežući bijes prema političkome kontekstu u kojemu živimo. Zajednički dio sačinjava distopijski san sa Željkom Ogrestom u kojem Željka Markić postaje sveticom, a naša stvarnost policijsko-vjerska država.
Sve u svemu, predstava ima dovoljno satiričkih žalaca i hrvatske svakodnevice da bismo se u njoj prepoznali, dobro nasmijali i shvatili da je kazalište u toj silnoj negativnosti oko nas i dalje zviždačka oaza i kolektivna terapija. A.Vidović