Pitanje koje se sve češće postavlja i u javnom političkom prostoru jest imamo li u Hrvatskoj trenutno više razloga za optimizam ili pesimizam. Vlada je stava da treba poticati optimizam jer, ističu, država ide u dobrom smjeru te optužuju one koji ne misle tako. Kao razlozi za zadovoljstvo postojećim stanjem navode se turistički rezultati i milijunska investiranja u taj sektor, pa samim time i rekordni pad broja nezaposlenih, zatim prvo rast, a onda stabilnu razinu (stagnaciju) BDP-a, pa najavu nižeg PDV-a, za jedan posto, pokretanje reformi, kakva-takva porezna rasterećenja koja u konačnici znače i više plaće, viši životni standard, potrošnju, rješenja za blokirane do deset tisuća kuna, pa čak i kontroverznu reformu mirovinskog sustava, odnosno odustajanje od 2. stupa. Naravno, u pozitivu se ubraja i spašavanje Agrokora (Lex Agrokor), prema modelu koji navodno prepisuju i neke druge članice EU-a.
Oni koji su ipak pesimističniji, mnogi će reći realniji, izlaze sa svojim protuargumentima. Navode da nam se država ne može oslanjati samo na turizam koji u ukupom BDP-u sudjeluje samo sa 18 posto. Pad nezaposlenosti ne vide u otvaranju novih radnih mjesta i investiranju, nego u sezonskom zapošljavanju, radu na određeno ili na crno, no prije svega masovnom iseljavanju. Po njima bi se rast BDP-a trebao ubrzati, a što se tiče smanjenja PDV-a i poreznih olakšica, sve skupa smatraju nedovoljnim za motiviranje inozemnih i domaćih ulagača. Od reformi ne vide puno toga, pa su i više plaće po njima rezervirane samo za malobrojne, dok većina ne vidi i ne osjeća nikakve promjene, naročito u novčaniku. Rješenja za blokirane navodno su samo slamka spasa, a mirovinsku reformu smatraju prijevarom i pljačkom umirovljenika jer bi se država na taj način domogla najmanje 40 milijardi kuna iz investicijskih fondova. Itd, itd...
Tko je u pravu, a tko ne? Možda je istina negdje u sredini. No s tim se, sigurno je, nikako ne bi složio predvodnik širenja optimističnog ozračja, a to je premijer Andrej Plenković, kao što je i za Milanovićeve vlade bio primjerice uvijek optimističan ministar Branko Grčić. Plenković se nedavno osvrnuo i na svoju izjavu da se osjeća dojam pesimizma u državi, rekavši: "Atmosfera u društvu utječe na raspoloženje ljudi i njihovu perspektivu. Mislim da samo dosljednim, odgovornim radom, bez demagogije, populizma, lažnih nada, reformama na zdravim temeljima možemo ponuditi bolju perspektivu. Prošla je godina pokazala da smo više zaradili nego potrošili. Imamo kontinuirani gospodarski rast, rast BDP-a, smanjivanje javnog duga, radimo na tome da se poveća zaposlenost. Trebamo se malo više fokusirati na pozitivna postignuća, a malo manje na negativna", zaključio je.
POVOLJNI POKAZATELJI
Na valu optimizma, na Danima poduzetnika 2018. pod motom "Nove prilike za novo desetljeće“, obratio se i premijer te poručio:
- Vlada nastavlja predano raditi na ubrzanom razvoju Hrvatske kroz odgovorne javne financije i bolje korištenje europskih fondova (prošli je tjedan pak izjavio da smo u tome najlošiji od ulaska u EU), na strukturnim reformama radi jačanja konkurentnosti, rastu zaposlenosti, poboljšanju poslovne klime i povećanja ulaganja te je orijentirana na budućnost povezivanjem obrazovanja s tržištem rada, digitalizacijom i novim tehnologijama... Sada idemo u drugu fazu. Obećali smo smanjiti PDV i to ćemo učiniti. Bit ćemo prva vlada koja smanjuje stopu PDV-a za najmanje 1 postotni bod i na taj način želimo pomoći rasterećenju građana i poduzetnika.
Vlada je prihvatila i Nacionalni program reformi za 2018. godinu i plan za iduće trogodišnje razdoblje koji sadrže tri ključna cilja - jačanje konkurentnosti gospodarstva, povezivanje obrazovanja s tržištem rada i održivost javnih financija, odnosno provođenje strukturnih reformi.
Za ostvarivanje tih ciljeva planirano je 59 mjera u 11 reformskih područja. Ovo je pravi okvir i pravi trenutak za provođenje strukturnih reformi - smatra Plenković jer ministri znaju što su strateški prioriteti, dok su gospodarski rast i drugi makroekonomski pokazatelji povoljni. "Očekujem isto tako i izvanredne rezultate u još jednoj turističkoj sezoni koja će sigurno dati dodatni ekonomski poticaj", zaključio je Plenković.
Inače, u programu za ovu godinu ekonomski stručnjaci projiciraju stopu gospodarskog rasta od 2,8 posto, iduće godine 2,7 posto, a u 2020. i u 2021 godini po 2,5 posto. U Vladi taj okvir ocjenjuju konzervativnim i naglašavaju da su 2016. i 2017. nadmašena očekivanja te da je konzervativni princip imao odjeka u investicijskoj javnosti. U svezi s javnim dugom, osnovi scenarij njegova smanjenja za 12 postotnih bodova do 2021. godine temelji se na gospodarskom rastu, konsolidaciji i aktivaciji državne imovine. Krajem 2017. javni dug iznosio je 78 posto BDP-a. Time je u posljednje dvije godine udio duga u BDP-u smanjen za gotovo šest postotnih bodova, a uštede na kamatama iznosile su dvije milijarde kuna.
Za ovu godinu planira se smanjenje javnog duga na 75,1 posto BDP-a, potom u 2019. na 72,2 posto, a do 2021. na 66 posto BDP-a. Iz današnje perspektive, to je realno, ocjenjuju u Vladi.
Među planiranih 59 mjera u 11 reformskih područja navodi se niz mjera za jačanje konkurentnosti, a u sklopu toga je i porezno rasterećenje, čije detalje tek treba definirati. Prije toga provest će se analiza kako dodatno porezno rasteretiti građane i kompanije do dvije milijarde kuna.
MIROVINSKA REFORMA
Ove godine pristupa se i izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem. Tako se u svrhu poticanja dužeg ostanka u svijetu rada razmatra izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju kojom će se postupno ubrzati izjednačavanje dobi za prijevremenu i starosnu mirovinu za žene i muškarce te postupno ubrzati podizanje dobi na 67 godina za žene i muškarce.
Ujedno se razmatra povećanje tzv. penalizacije prijevremenog umirovljenja i proširenje kruga umirovljenika koji mogu raditi i primati mirovinu. Proširenjem kruga umirovljenika koji mogu raditi uz korištenje mirovine omogućit će se još nekim kategorijama umirovljenika da uz mirovinu ostvare dodatan prihod u starosti. Najspornijim se pak čini "ukidanje" 2. mirovinskog stupa, što se smatra zadiranjem u štednju građana, a čime bi se okoristila samo država.
Ponovimo, dakle, sve to lijepo zvuči, ali... sve je i presporo, pa većina građana nema dojam o bilo kakvom napretku i poboljšanju životnog standarda.
Jedna od pesimističnijih je i predsjednica Kolinda-Grabar Kitarović koja, iako pomalo već ulazi u predsjedničku kampanju, za drugi mandat, počesto kritizira rad Vlade, zbog čega između nje i premijera dolazi i do očitih napetosti. Podsjetimo, predsjednica upozorava:
"Mnogi građani osjećaju nepravdu jer sustav nije jednak prema svima, političke elite su se otuđile od naroda pa se čude da bujaju tzv. populističke opcije. No, problem nisu te opcije, problem je što politika mora izići iz zagrebačkih salona i osjetiti što narod želi. Hrvatski narod želi pristojan i normalan život, gdje neće razmišljati mogu li udržavati jedno ili dvoje djece, hoće li ga čekati ovrha ako ne plati račun za telefon, život u kojem će radnik imati pristojnu plaću, a poslodavac biti rasterećen državnih nameta."
Na kraju zaključak se nameće sam po sebi. Jest da nije sve bajno i sjajno, no defetistima svih vrsta unatoč, ipak nije sve tako crno i bezizlazno kao što nas u to uvjeravaju dežurni pesimisti i crnilu skloni mediji. Naprotiv, puno je dobrih stvari do sada učinjeno na stabilizaciji (Vlada), ali se treba i mora činiti i učiniti još više. Zato svima onima koji histerično ponavljaju kako ništa ne valja, preporučamo da se prisjete riječi američkog predsjednika Kennedyja: "Ne pitajte što zemlja može učiniti za vas, nego što vi činite za nju." n
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Sretni dok je nogometa
Posljednjih dana samo su nogometaši vratili optimizam naciji, a je li sport jedini koji to može te što bi od sportaša mogli naučiti i naši političari, pita se i odgovara sportska psihologinja Renata Barić. Navodi da su sportaši posvećeni cilju, a političari ne mogu odoljeti egu, moći, statusu... Izbornik Zlatko Dalić nije dopustio da se upadne u zamku euforije, jer to podsvjesno vodi do manjeg angažmana i onda se lako dogodi poraz, mišljenja je psihologinja Barić, koja ističe da su "naši sportaši tipični borci. Ni njima ni narodu ništa nije dano, i to nas tjera da više grizemo". I zato narod voli ne samo hrvatske nogometaše, koji trenutno briljiraju na Svjetskom prvenstvu, nego sve. A i istraživanja pokazuju da dobro utječe na psihu kad se identificiramo s nacionalnom momčadi i sportski navijamo.
S kritičarima sporosti reformi nikako se ne slaže predvodnik širenja optimističnog ozračja, a to je premijer Andrej Plenković.
Jedna od pesimističnijih je predsjednica Kolinda-Grabar Kitarović, koja, ulazeći već u predsjedničku kampanju za drugi mandat, počesto kritizira rad Vlade.
DR. SC. ZLATKO MILIŠA, redovni profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu Osijek
Nesklad u percepciji budućnosti
Kako možemo na prošlost i sadašnjost gledati sa sumnjičavošću, a očekivati vedriju budućnost? Kakve su posljedice kada drukčije gledamo na osobnu budućnost negoli na perspektivu razvoja društva? Što otkrivamo u tome neskladu? Ova pitanja aktualiziraju rezultati istraživanja odnosa mladih prema osobnoj i društvenoj budućnosti. Istraživanja u bivšoj Jugoslaviji pokazivala su da mladi percipiraju vlastitu budućnost drukčije od budućnosti društva. Tako su, primjerice, rezultati istraživanja na populaciji zagrebačkih studenata pokazali da 1987. njih 29,5 % očekuje da će im budućnost biti gora od sadašnjosti, a goru budućnost društva predviđalo je čak 76,7 % ispitanika.
Jedno drugo istraživanje, ovaj put iz vremena postsocijalizma, koje sam provodio s kolegama V. Takšićem i A. Rakom na reprezentativnom uzorku studenata Sveučilišta u Splitu, 1992., pokazuje da 16,4 % ispitanika ne očekuje bolju budućnost, a goru budućnost za društvo predviđalo je 60 % studenata. Rezultati posljednjeg (medijski prezentiranog) istraživanja na uzorku srednjoškolaca 2018. "Analiza stanja i potreba u srednjoškolskom obrazovanju", u organizaciji Agencije za visoko obrazovanje, pokazuju nastavak tog trenda. Na pitanje "Kakvu budućnost u sljedećih 20 godina očekuješ za sebe", za Hrvatsku njih tek 20 % očekuje pozitivnu budućnost. Gotovo 50 % srednjoškolaca svoju budućnost (za dvadeset godina) vidi izvan Hrvatske. Skupo plaćamo cijenu nesklada između budućnosti društva i osobne, ako je percipiramo po modelu "ja ću se nekako snaći, a do budućnosti društva nije mi stalo". Podijeljenost (mladih) na privatni (individualni) i javni (konformistički) život ili socrealističu mantru "snalažljivosti po svaku cijenu" utjecala je, nekad i danas, na društvenu pasivizaciju, odbijanja rješavanja društvenih problema i prosocijalno ponašanje. No, ta proturječnost danas ima svoje dugoročne posljedice - egzodus mladih (obitelji) iz Domovine. Povijest se ponavlja, u znatno radikalnijem obliku.
ULOGA MEDIJA
Postoje dvije stvarnosti. Jedna je vedrija strana života. Ona medije ne interesira. Druga koja medije interesira bombardira nas tamnijim stranama: nasilje, korupcija, sukobi, terorizam, ubojstva… "Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, nego je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijateljima nade" (Slaven Letica). Na primjer, za uređivanje televizijskog programa, nasilje i natjecanje, mržnja, strah, ljubomora, trijumf i sukobi imaju prednost pred vrednotama kao što su suradnja, ljubav, pažnja, briga ili altruizam. TV je "lunapark" koji ciljano zaglupljuje. Zatupljena i manipulirana publika počinje vjerovati da je TV stvarnost, a ne njihov život.
Pasivni medijski konzumenti očekuju dobar medijski scenarij, a ne pitaju se kako osmisliti vlastit život bez posrednika. Mediji utječu na emocije, misli, percepciju, stajališta, odluke i ponašanje. Vlasnici medija utječu na mišljenje tako što odlučuju o sadržajima i oblikuju ih. Oni odašilju poruku kako bi konzumenti medija neselektivno prihvatili (sve) prikazano. Tako se režira stvarnost po scenariju medijskih manipulatora. Količinom i načinom opisanog ili prikazanog nasilja stvara se privid da je život po sebi nasilan. Televizijski su likovi stereotipizirani, s tendencijom prema rasizmu i seksizmu. Medijski manipulatori publiku zaglupljuju svime što je nevažno. Sakrivanjem onog bitnog, ljudi uočavaju ono nevažno.
Jednom me pozvala izvršna direktorica Slobodne Dalmacije na skup stručnjaka o kvaliteti tih dnevnih novina. Kada sam obrazložio svoja tumačenja, obratila mi se riječima: "Profesore, da sam znala da ćete tako loše govoriti o našim novinama, nikada vas ne bih zvala". Dodala je kako čitatelji žele teme o nasilju, spletkarenju, "žutilu i crnilu". Pitala me što imam komentirati na tu činjenicu? Odgovorio sam kratko: "Zamislite da sam optužen za dilanje droge i da me sudac upita, prije završne presude, imam li što kazati sebi u obranu: ‘Poštovani gospodine, čudim se što su me priveli, a Vi mi sada sudite. Ja samo dajem mladima ono što oni žele!‘“.
OSJEĆAJNA ZARAZA
Ne smijemo dopustiti da tamne medijske slike navuku tamne oblake na živote, osobito djece i mladih. Viktor E. Frankl u knjizi "Čovjekovo traganje za smislom" izražava nadu da se iz osobne i društvene tragične prošlosti može postići optimizam za budućnost. Tri je godine živio u najjadnijim uvjetima i kao logoraš zapisao: "Unatoč svoj nametnutoj fizičkoj i mentalnoj primitivnosti života u koncetracijskom logoru, duhovno se život mogao produbiti. Čovjeku se može oduzeti sve, ali jedno ne − neovisno o okolnostima - njegove misli, izbor vlastitog puta i dostojanstva." To je pitanje osobne odluke, a ne samo (užasnih) okolnosti.
Stručnjaci su suglasni da su anksioznost, poremećaji pozornosti, tjeskoba i depresija oblici psihičkih poremećaja. Tvrde da su zabrinutost za egzistenciju i nemogućnost ostvarivanja najosnovnijih životnih potreba okidači za depresivna stanja, tj. osjećaja beznađa i/ili potištenosti. Njuorški psihoanalitičar Gerald Schoenewolf autor je pojma "osjećajna zaraza". Da je depresija „zarazna“ potvrđuju rezultati studije sa Sveučilišta Indiana. U njoj su znanstvenici šest mjeseci pratili ponašanje dragovoljaca koji su bili okruženi ljudima sa simptomima depresije i nezadovoljstva životom, te su zaključili da takvo okruženje negativno utječe i na psihu zadovoljnih ljudi. "Tko reagira negativno na stresne događaje u životu, svoj pesimizam i osjećaj nezadovoljstva prenosi na druge", izjavljuje voditelj studije Gerald Haeffel.
Odgojem moramo jačati duh djetinjstva i mladosti s dobrotom, darivanjem, optimizmom, ljepotom, kritičkim mišljenjem, (umjesto onoga što im nude marketinški stručnjaci otupljujući im osjećaj za stvarnost i potirući vrednote empatije, altruizma, solidarnosti, kritičnosti i kreativnosti)?Darko Jerković
IVANA LEGIN: Direktorica lokalne televizije, TV Istra
Previše očekujemo
Nažalost, u Hrvatskoj danas prevladava pesimizam. Što nikako nije dobro. Ako ćemo konstantno biti pesimistični, loše volje, kako ćemo onda vidjeti prilike koje su oko nas? Hrvatska je zaista prekrasna zemlja, za sat vremena možete biti na moru. Imamo prekrasnu prirodu, resurse koje nam je Bog dao. A mi? Mi se samo žalimo i čekamo da nam netko riješi naše probleme.
- Na početku mog studija, na kolegiju Poduzetništvo, prva je profesorva rečenica bila: “Ne očekujte od države da vam osigura mirovinu, da vas hrani i da se brine za vas. Vi morate biti sretni ako zaposlite sebe i bar još tri osobe i osigurate si život.” I mislim da je to zaista tako. Previše očekujemo, od Vlade, države, roditelja… A ne želimo se sami potruditi da nešto stvorimo. Ali drago mi je vidjeti što sve češće u medije dolaze pozitivne priče mladih ljudi koji su se odlučili boriti ovdje za bolju budućnost. I to je nešto što me veseli i daje mi nadu da će ipak biti bolje jednog dana.
- Na medijima je velika odgovornost. Oni stvaraju sliku društva i kreiraju mišljenje javnosti. U tome je i velika opasnost. Danas imate medije koji, ne bih htjela biti zlonamjerna, ali namjerno iskrivljuju sliku javnosti zbog svojih interesa. Ne gledaju dugoročno, nego im je jedino bitno kratkoročno. Nažalost, tako se osim medija ponašaju i sve političke stranke koje dođu na vlast, bile one lijeve ili desne. Jedino im je bitno zadovoljenje svojih kratkoročnih interesa na štetu naroda i njegovih interesa. Naravno da, kada pričamo o medijima, svi mi radimo za profit, ali smatram da se moramo držati nekih etičkih i moralnih principa. Ne može se dogoditi da namjerno izvrćemo riječi, ne prenosimo u cijelosti vijest. Vi danas imate da se, kad se neka vijest obrađuje, uzme samo jedna strana, često se dogodi da nema objektivnost. A nemojmo zaboraviti da je bit novinarstva objektivnost, a onda neka gledatelji u našem slučaju odluče što će vjerovati. Mi se na TV Istri toga držimo i to je jedno od osnovnih načela našeg poslovanja, objektivno prenositi vijesti i informacije, ne zauzimajući strane u tome.
- Ne bih se složila s opaskom da loše vijesti još uvijek povećavaju gledanost televizija, pa i lokalnih postaja. Za početak, gledanost se zasigurno ne stvara samo vijestima. Vijesti traju 25 minuta, a mi emitiramo program od 9 ujutro pa sve do jedan sat nakon ponoći. U to je uneseno puno truda naših novinara, snimatelja, montažera i ostalih djelatnika da bi se taj program svaki dan emitirao. Mi smo ovdje da prenosimo vijesti, bile one loše ili dobre. Ipak, s obzirom na odgovornost koju imamo, i na činjenicu da smo mi regionalna televizija, a ne nacionalna, više se okrećemo malim pričama lokalnog stanovništva koje nema priliku nigdje drugdje izreći kako svoje probleme tako i prekrasne priče. I upravo te male priče, zapravo bih ih nazvala velikim pričama malih ljudi, izazivaju emocije u naših gledatelja. One pružaju taj optimizam na koji se ponekad zaboravlja. Trebali bismo svi češće pisati o takvim, lijepim i uspješnim, pričama.
- Svi mi u Hrvatskoj prije svega bismo trebali biti zahvalniji na svemu što imamo. A kad shvatimo što imamo, onda ćemo biti puni optimizma za budućnost i sretni. A imamo sve potrebne resurse da uspijemo. Da, bit će teško, ali nitko nam nije rekao da će biti lako živjeti, to nigdje ne piše. Bit će puno izazova, pokušajmo zvati probleme izazovima, jer to zaista i jesu izazovi iz kojih puno možemo naučiti. Pokušajmo staviti ego na stranu. Nismo stvoreni da radimo sami, nego da zajedno stvaramo, jer kad se držimo zajedno, onda je sve puno lakše. Moramo se odmaknuti od prošlosti. Prošlost je nešto što se dogodilo i što ne možemo promijeniti. Idemo svi zajedno promijeniti sadašnjost da nam budućnost bude bolja, ako ne naša, onda bar naše djece. I to je ono na što se moramo fokusirati danas, ne sutra, nego danas. Darko Jerković
DR. SC. ANDREA RUSSO
Čelnica splitske udruge Zdravi grad od začetka do danas
Zdravi grad za zdravi optimizam
Udruga Zdravi grad osnovana je u Splitu 2000., a od tada pa sve do danas jedan je od ključnih nositelja inicijativa, projekata i programa unaprjeđivanja kvalitete življenja i zdravlja te održivog razvoja. Programi i projekti udruge prepoznati su i podržani te visoko ocijenjeni od mnogih drugih međunarodnih i nacionalnih tijela, institucija i organizacija. Zahvaljujući velikom broju uključenih stručnjaka iz raznih područja djelovanja, udruga je uspostavila partnerstava s najuglednijim institucijama iz zemlje i svijeta.
Udruga Zdravi grad surađuje s institucijama, udrugama i pojedincima iz cijele Hrvatske, ali ostvarujemo vrijedne i stabilne kontakte i u inozemstvu. Zdravi grad podrazumijeva i zdravi optimizam.
- Smatram da u životu, i to u svim segmentima i na svim razinama, treba tražiti više. Sve više ljudi u zajednici možemo čuti kako se mire sa situacijom pa kao vrhunac svojih očekivanja i sreće ističu: "Samo neka je zdravlja, pa ćemo nekako preživjeti!" To me podsjeća na Konfucijevu izreku: "Ima ih što plaču što ruže imaju trnje. Ti se veseli što trnje ima ruže!" To je u redu, ali samo s jedne točke gledišta. Ako se stalno miriš s postojećom situacijom - nema napretka. Ispada da se u Hrvatskoj dogodilo da veći dio mladih koji zna, može i želi drukčije svoj život traži u uređenim i naprednim i, po meni, najvažnije, prijateljski nastrojenim državama prema pojedincu.
- Velik broj ljudi želi da mu bude bolje, ali smatra da ne može napraviti ništa i onda se povlači. Žive svoj život u (polu)strahu, vraćaju se u povijest i tako gube dane i priliku za istinskom promjenom nabolje. Ako budemo stalno ponavljali kako ništa ne možemo učiniti, vjerojatno je da i nećemo moći. Ali ako vjerujemo da ipak nešto možemo, pa razmišljamo i razgovaramo u tom smjeru, sigurno će se stvoriti uvjeti koji će pokrenuti promjenu.
- Iz grčke mitologije poznajemo priču o Pandorinoj kutiji, iz koje su izišla sva zla ovoga svijeta, jedino je ostala nada. Optimizam i nada nisu sinonimi. Optimistični ljudi, pokazala su istraživanja, bolje rade svoj posao i sretniji su. Optimizam nije nužno povezan s nerealnošću. Kako su lijepo rekli Islanđani tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu: "Mi idemo da budemo prvi, a ako ne budemo, trudit ćemo se da to budemo za četiri godine. Znamo naše slabosti i prednosti, kao i naših protivnika." Dakle, ne žive u svijetu mašte, ali znaju da su ključni njihovi potezi vezani uz plasman. Pogledajte samo kako su se oni, jedini u svijetu, suprotstavili bankama i sl. Obični ljudi!
- Danas ljudi sve više gube mogućnost fokusiranja, što je potpuno novi fenomen u društvu. Svima su informacije nikada dostupnije, i to u realnom vremenu sa svih kontinenata, a imamo pojavu još slabije informiranosti, težeg prosljeđivanja bitnih informacija i poplavu lažnih vijesti, statusa i sl. Svakako novi fenomen! Darko Jerković