Vezani članci
TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (II.)
USPOREDNI INTERVJU
Migracija je poput vode. Ne možete je zaustaviti. Na jednom mjestu je zatvorite, ali ona nađe drugi put koji sebi otvori. Tom je izjavom za Washington Post, Ana Fonseca, voditeljica IOM-a za Maroko, možda i najbolje sažela migracijski problem s kojim se, ponajviše Europa, odnosno Europska unija, suočava posljednjih godina, otkako je rat u Siriji.
Zapravo problem izbjeglica koje stižu iz Afrike i s Bliskog istoka u EU ne silazi s dnevnog reda već više od dvije godine. Ne prođe dan da mediji ne objave neku vijest vezanu uz migrante. I brojni sastanci čelnika EU-a, poput CEI summita proteklog tjedna u Splitu, ne prolaze bez rasprava o migrantskoj krizi, a kad su dogodi neka tragedija, ne manjka ni senzacionalizma. U ionako prenapregnutoj situaciji nekima od EU članica već je “pun kufer” izbjeglica pa ih više ne žele primati. Dozlogrdilo je i Italiji (kao i Malti), čija je nova vlada odlučno rekla - dosta, te odbila dupustiti uplovljavanje u neku od svojih luka brodici koje je prevozila 60-ak izbjeglica iz Libije, koje je onda prihvatila Španjolska. “Danas je brod 'Morska straža 3' njemačke nevladine organizacije, koji plovi pod nizozemskom, isplovio s libijske obale da bi primio imigrante i doveo ih u Italiju. Italija se prestaje klanjati i spuštti glavu. Sada je tu netko tko jasno kaže 'ne'”, napisao je na Twitteru talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini.
INCIDENTNE SITUACIJE
Prema podatcima IOM-a (Međunarodna organizacija za migracije), u prvih pet mjeseci iz Grčke preko Albanije i Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu pristiglo je novih 6700 ilegalnih migranata, što je potvrda da se ipak otvorila nova, premda ipak nešto manje masovnija balkanska ruta za ilegalnu imigraciju. A da situacija bude još opasnija, ta nova ruta ide jednim od već uhodanih pravaca, onim kojim se kreću krijumčari droge i oružja. Pritom se redovito događaju i incidenti koji nerijetko završavaju smrtnim posljedicama za nesretne izbjeglice. I dok se zahvaljujući Europskoj uniji, koja je počela financijski pomagati Libijsku obalnu stražu, broj migranata koji su iz Libije kretali prema Italiji smanjio za 80 posto, istodobno se rapidno povećao broj izbjeglica koji su počeli stizati iz Maroka u Španjolsku. U prvih pet mjeseci ove godine 8250 živih Afrikanaca uspjelo se domoći Španjolske.
Kad se balkanska ruta zatvorila tijekom 2016., nakon što je EU pristao isplatiti Turskoj nekoliko milijardi eura i obećao ukinuti vize za turske državljane u zamjenu za to da Turska zaustavi oko tri milijuna novih izbjeglica i migranata na svojim zapadnim granicama, stanje se ponešto smirilo, ali je migrantski problem ostao neriješen. Što se Turske tiče, tomošnji hot-spot (golemi broj izbjeglica u privremenom smještaju) i dalje je kritična točka, i dalje “bure baruta” koje prijeti eksplozijom. S takvim stanjem u vlastitoj zemlji, Erdogan je u mogućnosti da svako malo zaprijeti Europskoj uniji da će otvoriti granice i dopustiti novi masovni migantski val prema Zapadu.
Premda tijekom 2017. većih, masovnih kretanja, nije bilo, početkom ove godine situacija se počela mijenjati nagore, što se odrazilo i na sigurnosno stanje u susjedstvu. Tako je ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić upozorio da je samo tijekom prošlog vikenda u BiH ilegalno ušlo 350 ljudi. Mektić navodi i da su u BiH od Nove godine ušle 5664 izbjeglice, a njegov zamjenik Mijo Krešić kaže da je registrirano više od 6000 ilegalnih ulazaka. U takvom kaosu ne čudi da se događaju i ishitrene reakcije, pa osim prosvjeda bude i pucnjave. Problem je i slabo čuvana granica BiH, jer uzduž stotina i stotina kilometara tzv. zelene granice BiH jedan policajac dođe na 33 kilometra, a problem pravi i slaba sigurnosna opremljenost graničnih prijelaza BiH - od 83 samo 22 imaju minimalne tehnološke standarde da bi mogla biti koliko-toliko funkcionalna. Uz sve to, stiže i vijest da će BiH zatvoriti svoje granice ako to učine RH i Srbija...
Sve to generira nove drame s obje strane, i bosanske i hrvatske, konkretno najviše kod Bihaća i Velike Kladuše te granice Hrvatske sa Slovenijom na karlovačkom području. Tako je nedavno veliku medijsku pozornost pobudio incident kod Donjeg Lapca, kada je RH policija bila prisiljena zapucati na kombi pun migranata jer se vozač nije htio zaustaviti. U pucnjavi je ozlijeđeno oko polovine od 29 Afganistanaca i Iračana u kombiju, a jednom je djetetu metak probušio lice. Taj su incident jedva dočekale neke civilne udruge (Are You Syrious, recimo), koje pod krinkom humanitarne brige za izbjeglice prozivaju RH da puca po migrantima bez razloga, što je dakako čista glupost i manipulacija.
Uzimajući u obzir sadašnje stanje, logičnim se nameće pitanje je li na pomolu novi veliki migrantski val, ali i pitanje zašto EU i dalje nema rješenja za problem migranata, ukjučujući i konkretne situacije koje se zbivaju u okruženju RH, napose u BiH. Dojam je kako je EU nemoćan jer u njemu nema jedinstvenog stava ni suglasnosti oko riješenja migrantske krize. U međuvremenu je Mađarska problem riješila na svoj način zahvaljujući politici Viktora Orbana - zatvorila je granice žicom (jednako kao i Slovenija), pa je Orban na taj način, posve legalno i legitimno, riješio problem, bez obzira na to što se s tim u Bruxellesu ne slažu. Austrijski premijer Sebastian Kurz prekinuo je pak praksu protjerivanja migranata pa ih Austrija sad pokušava integrirati i zbrinuti. Ako Janez Janša uspije sastaviti vladu, pitanje je i kako će se Slovenija dalje odnositi prema migrantima koji su već u “deželi” i onima koji namjeravaju ući u nju na putu dalje prema EU zemljama.
ODGOVORNI PREMA SEBI
Nažalost, problem izbjeglica, migranata, imigranata ili kako ih god zvali, Europska unija nikako ne uspijeva riještiti. A dok je rata u Siriji, iluzorno je očekivati da se problem riješi na izvorištu. Dogovoriti mir u Siriji i dalje je nemoguća misija, jednako kao što je nemoguće postići dogovor i u samoj Europskoj uniji. Dokaz tome je i nedavni neuspjeli ministarski sastanak u Luxembourgu oko pitanja reformi zajedničkog sustava azila, u prvom redu zbog spornih kvota za raspodjelu migranata. U cijelom tom kontekstu, nameće se, što se RH tiče, i pitanje ulaska u Schengensku zonu sigurnosti, za što se bez ikakve zadrške opravdano zalaže hrvatska Vlada. No dok ne uđe u koliko-toliko siguran Schengen, Hrvatska treba biti spremna za scenarij novog većeg migrantskog vala.
Kad se sve uzme u obzir, zaključak je zapravo jednostavan, makoliko situacija bila komplicirana. Naime, Republika Hrvatska članica je Europske unije i kao takva ima obveze koja mora poštovati, no isto tako RH ima obveze osigurati svojim građanima punu sigurnost u svakom, pa i u pogledu migrantske krize. Pritom je poučan primjer Mađarske, kad se radi o samostalnosti odlučivanja o vlastitom odnosu prema ugrozama kakve su nelegalni ulazak, boravak i protok migranata u Hrvatsku i kroz nju. Jer iako nismo granice ogradili žicom i pojačali obranu stacioniranjem vojnih snaga (imamo dostatno policije za taj posao), to još ne znači da ne smijemo dodatno pojačati sigurnost naših granica prema BiH i Srbiji, odakle su mogući masovniji pokušaji ulaska u RH. To znači da kontrola mora biti sveobuhvatna i konstantna, jer u RH ne smije ući (ne samo izbjeglice) nitko tko nema uredne dokumente, koji se pritom moraju, ako je nužno (a u slučaju izbjeglica jest) dodatno provjeriti. Je li pritom na razini EU-a moguće dogovoriti novi legalni migracijski put koji neće predstavljati opasnost za zemlje poput RH i susjedne, to bi se tek trebalo riješiti, u što skorije vrijeme.
Zaključit ćemo priču riječima ministra Božinovića: “Humani smo, ali imamo odgovornost prije svega za građane Republike Hrvatske”.
Piše: Darko JERKOVIĆ
Odgovorni i humanitarci
Valja na još nešto upozoriti. Hrvatska ni u kojem slučaju nije nehumana zemlja (nije to ni Mađarska, ni Slovenija), posebice kad se radi o izbjeglicama. Vlastita nas ne tako daleka prošlost uči puno o tome. Ali nije nikako dobro da se svako malo pojam humanosti izvrće i stavlja u drukčiji kontekst kad je sigurnost RH u pitanju. Naime, dio odgovornosti za tragedije koje se događaju vezane uz izbjeglice snose i mnoge od nevladinih, civilnih i humanitarnih udruga (primjerice, volonterska udruga Are You Syrious osnovana, u ljeto 2015.) koje nekritički, ad hoc, izbjegličku krizu koriste da bi RH prikazale u negativnom svjetlu prozivajući nadležne zbog toga što je primjerice u nekim opasnim situacijama policija upotrijebila sredstva prisile (oružje) kako bi i spriječila nelegalni pokušaj ulaska u RH. Drugim riječima, dok kojekakvi humanitarci pozivaju na empatiju i prihvat izbjeglica bez ikakve dodatne, a posve legitimne, procedure i provjere, nije za čuditi što onda takav “humanitarni zov”, gotovo konkretne upute kako stići u RH nekih udruga, zapravo znači zeleno svjetlo migrantima da se upute u neizvjesnost, makoliko to bilo opasno. A kad se dogodi da ti nesretnici nasjednu na takve “pozive”, pa se utope u moru (Italija i Grčka su poučni primjeri, ali može biti i naš dio Jadrana!), onda je za dramu najviše kriva država (što neki mediji također potenciraju!), a nimalo oni koji su “brižno i empatično”, a u biti neodgovorno, takvim ljudima pružali lažnu nadu da ih u RH (ili u Italiji, Grčkoj, drugdje u EU-u) čeka novi sretniji život. Na tu razinu problema također je upozorio i ministar Božinović. I to ne bismo trebali minorizirati u priči o migrantskoj krizi.
MARTA ZORKO
ŠENGEN VEĆ PROVODIMO
Stanje s izbjeglicama u BiH sve je napetije. Broj migranata, ponajviše u Velikoj Kladuši i Bihaću, raste iz dana u dan, događaju se i incidenti pri nelegalnom prelasku granice s Hrvatskom...
Koliko sve to narušava sigurnost Hrvatske?
- Nažalost, jedino što je trenutno moguće iz perspektive upravljanja granicom jest štititi je od ilegalnih prelazaka. Isto tako incidenti koji se događaju vrlo su tragični, ali proizlaze iz pokušaja ilegalnih prelazaka za koje postoje uobičajeni mehanizmi djelovanja. Ono što je žalosno jest činjenica da stradavaju pojedinci i ugroženi su ljudski životi, a kriminalci koji migrantima omogućavaju, nude, i vrlo često visoko naplaćuju nadu za boljim životom ostaju nekažnjeni i razvijaju vlastiti biznis. Za vrijeme najvećih valova migranata mehanizmi upravljanja granicama razlikovali su se od države do države. Dok se RH odlučila za “tihi i efikasan tranzit”, u ostalim je susjednim zemljama vladao priličan kaos u kojem su pojedinci izmišljali grozne načine za zaradu od ilegalnih prelazaka. Od situacije u kojoj su se pomicale oznake na kojima piše granica i migrante se puštalo da vjeruju da su je već prešli, do bajoslovno visokih cijena taksi-prijevoza od jedne granice do druge. Situacija na prijelazima Grčke i Makedonije, Makedonije i Srbije, pa čak i Srbije i Hrvatske bila je kaotična i pod golemim izazovima i kad je ruta bila otvorena. Sad kad nije otvorena i nema organiziranog prihvata i tranzita, logično je da rastu pokušaji ilegalnih prelazaka granica, i to na različitim mjestima. Ako se otkrije da je kontrola na određenom prijelazu čvrsta, tražit će se alternativne opcije. I tu dolazimo do potencijalnih problema za Republiku Hrvatsku jer je kontrola tako duge (jugo)istočne granice velik izazov.
Što s tzv. hot spotovima, ali i hubovima?
- Hot spotovi su sve češća tema, a nadovezuju se na “hubove” kao oblik pokušaja rješenja pitanja migracija, pogotovo onih koji dolaze mediteranskim rutama. Ideje kako bi pojedini otoci mogli služiti kao prihvatni kampovi malo podsjećaju na davne dane karantena u pomorskim transportima i zasigurno ne idu u smjeru zaštite ljudskih prava kao ni dugoročnog prihvata migranata. Evo, prije nekoliko dana Malta je prozvana za prihvat migranata pronađenih u Sredozemnom moru. Hubovi mogu služiti samo kao krizno, privremeno rješenje, a nikako kao dio trajnijeg procesa bavljenja ovim izazovom. Isto tako, ni jedna rubna zemlja zasigurno se neće javiti dobrovoljno, osim ako nema neke izravne interese, poput Turske u migrantskoj krizi 2015/2016., ali i danas.
Kad smo kod Turske, kakva je njezina uloga?
- Turska je u geopolitičkom smislu izvanredno iskoristila svoju geografsku poziciju i sporazumom s EU-om maksimizirala vlastite zahtjeve. Sporazumom je dogovorena mogućnost povrata iregularnih migranata koji su ušli u Grčku natrag u Tursku. Turska je zauzvrat dobila liberalizaciju viznog režima za svoje građane i financijsku injekciju. Čini se kako novi potencijani valovi ovise upravo o budućim odnosima Turske i Europske unije, te o mogućnosti i nemogućnosti provedbe spomenutog sporazuma. Naime, pravno gledano, povrat migranata moguć je u Tursku u dva slučaja: ako ne zatraže ili ako ne zadovoljavaju uvjete za traženje azila u EU; te ako zatraže azil, ali se utvrdi da su došli iz zemlje koja je sigurna i koja im je mogla poslužiti za “zemlju prvenstva”. Ono što ostaje kao ključno pitanje jest hoće li Turska moći prema europskim pravnim standardima zadovoljiti kriterij takve, prve sigurne zemlje za traženje azila. O tome će također ovisiti budući pritisci, kao i razvoj situacije u Siriji, ali ne samo u Siriji već u odnosima moći koji se prelamaju na području Bliskog istoka. Novi migrantski val ovisi o širim globalnim geopolitičkim odnosima, ali i funkcioniranju regionalnih sporazuma i potencijalnim dogovorima koji su u slučaju migrantske krize 2015/2016. izostali.
I dalje su sporne kvote za raspodjelu migranata?
- Ovom se problemu mora pristupiti iz dvije perspektive. Prvo je pitanje volje i solidarnosti članica EU-a u slučaju potencijalnog prihvata migranata, što izravno utječe na dogovor o kvotama. Imamo dva drastična primjera: Mađarsku, koja ne prihvaća nikakve rasprave o potencijalnim kvotama i imala je čak javnu kampanju protiv njih, i Švicarsku, koja nije članica EU-a, ali nudi pomoć i kvote. Dokle god sve članice EU-a, ali i zemlje Europe ne počnu funkcionirati prema načelu solidarnosti u kriznim situacijama, problem iz ove persprektive neće biti riješen dogovorom, nego eventualno na silu. A kad spominjemo silu, dolazimo do druge perspektive problema pitanja kvota. Migranti u migrantskoj krizi 2015/2016. vrlo su jasno isticali svoje destinacijske zemlje. Da li zbog neinformiranosti, kulturnih, ekonomskih razloga ili pak poziva, migranti su jasno isticali kamo žele ići. Pitanje je kako bi ih se alociralo u slučaju dogovora oko kvota, i po zemljama, ali u urbano-ruralnom smislu.
Koliko Schengen može biti efikasna zaštita?
- Ulazak Hrvatske u šengenski prostor predstavljen je kao prioritet za Hrvatsku, ali i kao prioritet za neke članice EU-a koje podržavaju Hrvatsku u tim naporima. Na Sigurnosnoj konferenciji u Zagrebu prije nekoliko mjeseci i naš državi vrh, ali i predstavnici institucija EU-a (McAllister, predsjednik Odbora za vanjske poslove EP), istaknuli su važnost hrvatskog ulaska u Schengen. Vjerujem da je privremeni raskorak između članica EU-a i članica Schengenskog ugovora negativno utjecao na bilateralne odnose Hrvatske i susjednih država Slovenije i Mađarske, koje su na granicama s RH sagradile fizičke prepreke za vrijeme migrantske krize. Ulazak RH u šengenski prostor svakako će učvrstiti europsku poziciju Hrvatske, iako će istovremeno istočnu granicu RH učiniti vanjskom granicom EU-a i samim time podložnu mjerama puno čvršćeg upravljanja. Hrvatska već sad provodi šengenske mjere na svojim granicama, ali ovako će bar nominalno u geopolitičkom smislu imati “iza sebe” Europu. Ovim smo se s jedne strane napokon riješili povijesnih geopolitičkih diskursa Hrvatske kao “predziđa”, pitanje je samo na čiju štetu.(D.J.)
DR. SC. MARTA ZORKO
Docentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, stručnjakinja za geopolitiku
INA STAŠEVIĆ
OPASNOST OD ZARAZA
U svom znanstvenom radu “Migracije i zdravstveni rizici” dr. sc. Ina Stašević obradila je temu koja se kod nas vrlo malo istražuje otkako smo suočeni s izbjegličkom krizom u regiji, posebice zbog sadašnje situacije u Velikoj Kladuši i Bihaću.
Koliko su migranti i općenito migracije, ozbiljan zdravstveni problem zbog mogućeg širenja zaraznih bolesti i epidemija?
- Zadnjih nekoliko godina svjedočimo masovnim migracijama na ovim prostorima. Otuda i potreba za sudjelovanjem u aktivnostima u obliku humanitarne, socijalne i zdravstvene zaštite. Dolazak stotina tisuća migranata u Europu u kratkom razdoblju izazov je za zdravstveni sustav, znanost i društvo u cjelini. Za zdravstvene vlasti u zemljama kroz koje migranti prolaze, a još više u zemljama u kojima će ostati, važno je znati odakle migranti dolaze. Najveći broj migranata dolazi iz Sirije, potom Afganistana, Kosova, Iraka, Albanije, Pakistana, Eritreje i Nigerije. Migranti iz područja Europe (Kosovo, Albanija, Srbija, Ukrajina) zemljama Europske unije nisu od velikog epidemiološkog značaja jer u tim zemljama nema osobito opasnih zaraznih bolesti koje je moguće sresti u zemljama izvan Europe. Kako se u Siriji nastavljaju borbe, može se pretpostaviti da će se pritisak migranata iz te zemlje nastaviti. Slično je s nastavkom nasilja u Afganistanu i Eritreji te siromaštvom i nasiljem u Nigeriji.
Prema Priručniku za procjenu zdravstvenog stanja izbjeglica i migranata u EU-u, zbog loših životnih uvjeta, prenapučenih skloništa te centara za zadržavanje i izbjegličkih kampova može se povećati rizik od širenja uši i buha, koje u rijetkim slučajevima mogu prenositi bolesti poput povratne groznice, rovovske groznice, pjegavog tifusa te murinog tifusa. Zabilježeno je širenje grinja (svrab). Već su ranije u Nizozemskoj, Njemačkoj, Finskoj i Belgiji prijavljeni povremeni slučajevi povratne groznice među migrantima iz Eritreje, Somalije i Sudana.
Pojave meningokoknih bolesti povezuju se s prenapučenošću okruženja u kojemu se nalaze izbjeglice. Faktori koji pridonose širenju bolesti su zajedničke spavaonice, loša razina higijene i ograničen pristup medicinskoj skrbi. Dokazano je da su pojedinci u prenapučenim prostorijama češće nositelji meningokoka, a u većini je slučajeva riječ o asimptomatskim kliconošama. Meningokokna se bolest najčešće javlja među djecom, ali je i dalje vodeći uzrok meningitisa i sepse u adolescenata, mladih odraslih osoba, posebice u gusto naseljenim prostorima, kao što su izbjeglički kampovi. Nadalje, prenapučenost povezuje se s povećanim širenjem ospica, vodenih kozica i gripe.
Prema podacima Europskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti - ECDC - među migrantima zabilježeni su slučajevi akutne infekcije respiratornog trakta, povratne groznice, kožnog oblika difterije, skabijesa, ospica, meningokoknog meningitisa, dizenterije, pjegavog tifusa, hepatitisa A, tuberkuloze i malarije. Te su bolesti prije svega zdravstveni rizik za migrante, a manje za stanovništvo zemlje u kojoj su smješteni. Zdravstveno stanje migranata može biti pogoršano u zimskim uvjetima zbog niske temperature i prenapučenosti skloništa. Među njima zabilježene su i manje epidemije ospica i gripe (Francuska, Nizozemska). Uzimajući sve u obzir, nužno je pratiti zdravstveno stanje migranata, procijeniti zdravstvene rizike za njih, ali i za lokalno stanovništvo.
Na koje bolesti posebno treba obratiti pozornost, napose one zarazne?
- Iz uvida u bolesti koje se registriraju u zemljama iz kojih dolazi najveći broj migranata, očigledno je da u svima postoji rizik od pjegavog tifusa, koji u uvjetima ušljivosti, koja može vladati u prenapučenim kampovima za izbjeglice, može pokazati ozbiljan epidemijski potencijal i zahvatiti ugroženu skupinu ljudi. Među karantenskim bolestima nalazi se kolera koja je prisutna u Afganistanu, Iraku i Somaliji. Ta bolest može biti ozbiljan zdravstveni rizik, osobito u nehigijenskim uvjetima, primjerice zbog nekontroliranog odlaganja fekalija. Crijevni paraziti, kao i lišmanijaza, široko su rasprostranjeni u navedenim zemljama. Kako je riječ o bolestima s dužom inkubacijom, a neke su od njih asimptomatske uz dugotrajno kliconoštvo, prijenos je na druge migrante i stanovništvo zemalja kojima prolaze ili u koje dolaze sasvim realan.
Malarija je još jedna od bolesti koja prema međunarodnim propisima zahtijeva zdravstveni nadzor, a javlja se u Afganistanu, Eritreji i Somaliji. Dječja paraliza, koja je prisutna u većini zemalja iz kojih dolaze migranti, može dugoročno utjecati na promjenu procjene SZO o eradikaciji te bolesti. Naime, 2002. SZO proglasila je u Europi tu bolest eradiciranom, što znači da nema novih slučajeva bolesti te da u prirodi ne kruže divlji sojevi tog virusa. To bi se moglo promijeniti jer će se ulaskom kliconoše u Europu ubrzo u kanalizacijskom sustavu naći divlji sojevi, čijim postojanjem prestaje status eradiciranosti bolesti.
Srećom, u Europi se još uvijek vrši sistematsko cijepljenje djece protiv dječje paralize, premda se vode ozbiljne stručne rasprave o ukidanju te obveze. Sada bi se stavovi u vezi s tim mogli znatno promijeniti, a obvezno cijepljenje zadržati kao jedina efikasna preventivna mjera.
Govori se i o opasnosti od MERS-a, o čemu je riječ?
- Od 2012. godine počelo se govoriti o još jednoj bolesti koja se često pojavljuje među stanovnicima zemalja Bliskog istoka. Riječ je o MERS-i (Middle East Respiratory Syndrome), virusnoj respiratornoj bolesti (Corona virus) koja je novootkrivena među ljudima. Većina ljudi inficirana tim virusom razvije tešku akutnu respiratornu bolest, uključujući groznicu, kašalj i kratak dah. Često završava smrtno (letalitet je 15 % - 43 %). Bolest se može prenijeti s čovjeka na čovjeka, a glavni su rezervoar virusa u tim zemljama dromedari (deve).
Pojedinačni slučajevi utvrđeni su u nekim zemljama Europe, a riječ je o importiranim slučajevima iz zemalja gdje je bolest prisutna u endemo-epidemijskom obliku. Stoga, zdravstvene vlasti na migrantskoj ruti moraju biti svjesne realne opasnosti od unosa određenih zaraznih bolesti, pa i onih osobito opasnih, te u tom smislu izvršiti potrebne preventivne i protivepidemijske mjere, kako bi na vrijeme otkrile moguću zarazu među migrantima te tako zaštitile svoje stanovništvo od širenja zaraze.(D.J.)
DR. SC. INA STAŠEVIĆ
Viši predavač, Studij sestrinstva, Veleučilište u Bjelovaru