Šesta moja avantura na završnicama velikih nogometnih turnira počela je negdje jedan sat nakon ponoći u beogradskoj zračnoj luci Nikola Tesla.

Čudna satnica leta, ali zrakoplov za Moskvu pun k'o šipak. Međutim, nemalo sam se iznenadio kad sam počeo otkrivati strukturu putnika. Naravno, prevladavali su navijači. Nisam ni sumnjao da neću naletjeti na nezaobilaznu ekipu iz Vinkovaca predvođenu Marijanom Novoselcem. Njih se nikako ne može zaobići na velikim natjecanjima. Bili su po običaju odlično raspoloženi s prepoznatljivim slavonskim šeširima koji su bili ukrašeni kockicama i dukatima (replikama, naravno, nap. a.). No, nije ta vinkovačka družina bila jedina koja je zastupala Hrvatsku. Bili su tu i ljudi iz Australije, pa iz okolice Zagreba i tako. Bilo je, jasno, i navijača Srbije koji su krenuli prema Samari, gdje će njihova reprezentacija u nedjelju odigrati prvu utakmicu protiv Kostarike. I sve je to bilo očekivano, ali onda je stiglo nešto – neočekivano. Naime, puno je u zrakoplovu bilo navijača južnoameričkih reprezentacija. Uspio sam identificirati fanove iz Brazila, Perua i Kolumbije. Kakve su ti tek putešestvije imali. Očito je iz Beograda najjeftinije putovati u Moskvu. Inače, kad smo već kod navijača, ovaj SP donio je i jednu novost – neku vrstu akreditacija za njih. To je valjda zbog lakšeg ulaska u samu Rusiju, ali i u fan-zone u gradovima domaćinima. S obzirom na to da je prvenstvo tek počelo, ta novost zasad izaziva malu zbrku aerodromske policije. Zapravo, mene je s upitnikom pogledala službenica u moskovskoj zračnoj luci Šeremetjevo jer nisam imao tu navijačku akreditaciju. Kada se dotična gospodična pretvorila u upitnik, oblio me hladan znoj jer sam se sjetio ruske avanture iz 2006. godine. Bila je to prva službena utakmica Slavena Bilića na klupi naše reprezentacije, a mene je netko uvjerio kako mi za Rusiju ne treba viza ako spavam u određenom hotelu. I krenuo ja na put, pun entuzijazma jer sam kao izbjegao peripetije oko vađenja vize, ali se osmijeh ubrzo pretvorio u konsternaciju. „Pao“ sam upravo na kontroli putovnica jer službenici nisu baš svi bili upoznati s tom odredbom oko viznog režima. Uglavnom, tri su me sata “peglali” na ulasku, pa su me nekako pustili unutra, no nije tu bio kraj. Gnjavila me i recepcionarka u hotelu „da gdje mi je viza“. A kada sam odlazio, opet su me u zračnoj luci pitali kako sam ušao u Rusiju bez vize. A kako? Pao s Marsa, valjda. Bilo je to gadno iskustvo i nikad se ne bih više upustio u takvu avanturu. I sad kad sam imao urednu vizu, opet upitnik. Ma, nije moguće. Srećom, kratko je trajalo. Ubrzo je dotična dama pronašla vizu u putovnici, pa je dalje sve teklo glatko i nekih dva-tri sata kasnije konačno sam se našao na odredištu – Kalinjingradu. Tu sam i sad me valjda ne mogu istjerati osim ako ne napravim kakvu glupost. Nije me bez vraga glavni urednik ispratio s porukom: „Budi pametan, nije ti Rusija kao Francuska, nemoj praviti ekshibicije kao u Dauvilleu na hipodromu“. Eh, k'o da ne znam kako su Rusi rigorozni. Glava zna, al' medvjed u meni teško da je upoznat s tim. Uostalom, što ću „debljat“ (tako u redakciji nazivamo pisati, nap. a) u ovoj kolumni ako budem glumio časnu sestru? Neće ići…