Novinarka i voditeljica HTV-a Anita Bilić inače je profesorica povijesti i diplomirana novinarka. Na HRT-u radi 16 godina, a počela je volontiranjem. Pohađala je brojne seminare u zemlji i inozemstvu, između ostaloga i one za videonovinara. Odlično govori engleski i njemački jezik. Radila je sve televizijske novinarske forme, a neispunjena joj je želja snimiti dokumentarac.
Rasadnik novinara
Što ste sve naučili o novinarstvu u redakciji “Dobro jutro, Hrvatska”? Pamtite li neke korisne savjete tadašnjih urednica?
- “Dobro jutro, Hrvatska” moja je prva redakcija. Prije 15-ak godina, kad sam onamo došla, bila je pravi mali rasadnik novinara koji su se poslije razmiljeli po HRT-u i sada nema gdje nas nema. Imala sam sreće što je baš u to vrijeme redakciju preuzela Daria Marjanović, od koje sam najviše naučila i koja nas, moram priznati, nije štedjela kritika. Na tome sam joj zapravo najzahvalnija, iako tada nije bilo lako. Svaka je njezina kritika bila konstruktivna – pogreška se u idućem pokušaju reportaže ili javljanja uživo morala ispraviti, a ona nam je znala dati pravu uputu i pomoći kako to učiniti. Naučila nas je puno - od toga kako pravilno držati mikrofon i kako stajati u javljanju s dva sugovornika da se oni dobro vide, do toga kako osmisliti reportažu samo slikom, bez riječi. Ključni savjeti kojih se uvijek držim su da pazim na sliku, da ne kompliciram nepotrebno, stvari objašnjavam i govorim što jednostavnije da me 'svaka baka razumije' i da, ako je meni teško shvatiti što govorim, kako će tek razumjeti gledatelji.
Radili ste u brojnim emisijama informativnog, mozaičnog, pa čak i religijskog programa HRT-a. Kako ste se uopće opredijelili za informativni program?
- Mogla bih reći da je informativni program odabrao mene više nego ja njega. Da mi je netko kad sam počinjala rekao da će vijesti iz zemlje i svijeta u ovom smislu biti moja svakodnevica, ne bih mu vjerovala. Mislila sam tada, a i danas mislim, da je dobra reportaža kruna televizije - reportaža s porukom, sa smislom, s ciljem... Sada se imam privilegij na drukčiji način baviti reportažama u Dnevniku koji uređujem. I to me veseli. I iz vijesti se uči, iako možda čudno zvuči. Uvijek u svemu što radim pronađem smisao i sve što sam dosad radila doživljavam kao novi korak. Teško mi je izdvojiti najdraži jer je svaki bio novi izazov i donio nova znanja, a ja svaku stepenicu svoga rada gledam kao fazu iz koje izlazim bolja u svom poslu. Mislim da je to najbolji put. Sad me motiviraju neki novi izazovi.
Jednom ste rekli da svoj posao volite zbog toga što imate privilegij pomagati ljudima. Prisjetite se nekih priča kad ste nekomu promijenili život.
- Sjećam se priče o ženi s rakom dojke, s lošom prognozom, kojoj je hitno trebao lijek koji tada nije bio na listi HZZO-a, a bio je jako skup da bi ga sama kupila. Poveli smo borbu i lijek je uvršten na listu. Priča o djevojčici i njezinoj majci za koje je susjeda zvala da im pomognemo: rođena s teškoćama, otac tragično stradao, hitno trebala operacija u inozemstvu. I tu smo uspjeli pomoći. Neke su priče završile sretno, neke nisu. To je život. Isprepleću se ponos i tuga... Kad me majka te djevojčice nazvala nakon nekoliko godina i rekla mi da je njezina Tea izgubila bitku za život pri relativno rutinskom zahvatu i da je osjetila potrebu nazvati me i zahvaliti za nekoliko godina koliko je njezino dijete lakše živjelo - to su velike riječi i velika djela. Da je i jedna takva priča, imalo je smisla. A bilo ih je mnogo...
Glava i rep
Kako danas izgleda vaša svakodnevica u redakciji Informativnog programa HRT-a?
- Ako i uređujem Vijesti u 17, na poslu sam već oko podneva, kad na kolegiju svi zajedno koncipiramo poslijepodnevne emisije Informativnog programa HRT-a. Od ponuđenih događaja dana pokušavam složiti Dnevnik 3 da ima glavu i rep. Volim kad je sadržaj takav da sve ima neki smisao i poveznicu. Osmišljavam koncept, radim na najavama, slici, s novinarima se bavim reportažama i trudim se ostati fokusirana da, na kraju dana, uspijem sve to na čemu smo radili dobro prenijeti gledateljima.
Koje su osnovne razlike između rada na Vijestima HTV-a 4 i Dnevnika 3 HTV-a na Prvom programu?
- Kod mene je radno vrijeme – iz krajnosti u krajnost. Za Vijesti na Četvrtom ustajala sam već u 4 sata, sada nikad s posla ne dolazim prije ponoći. Razlika je i u formi. Vijesti idu svakih pola sata prema principu – što novije, Dnevnik 3 je svojevrsni sažetak dana i najvažnijih vijesti s onima koje su se dogodile nakon našeg središnjeg Dnevnika, uz reportaže i goste u studiju. Forma je zahtjevnija, ali i za jedno i drugo najvažnija je koncentracija. Osobito meni, ja sebi teško opraštam pogreške. Zasad ih, hvala Bogu, nije bilo.
Što vam je najveći izazov u trenutačnom poslovnom angažmanu?
- Kad ih ne bi bilo, ostali bismo kakvi jesmo. Zato se radujem izazovima. Oni me čine boljom i tjeraju me naprijed. Svaki Dnevnik mi je novi izazov. Ne odstupam od onoga što je meni uvijek bilo najvažnije – poštovati pravila struke s istinitim i točnim informacijama bez protežiranja ikoga i ičega. Izazov mi je i ostati svoja, mirna i pristojna i kad stvari izmiču kontroli. Stres je odličan učitelj samokontrole, a u ovom ga poslu – ima napretek.
Jesenas se dogodilo da ste zbog tehničkih poteškoća morali odjaviti Dnevnik 3 prije planiranog završetka. Koliko su stresne takve iznenadne situacije?
Pucanje veze
- Iako možda tako ne izgleda, srednje ime za ovaj posao je stres. Često na poslu, kad je neka drama, znamo pitati jedni druge kako je izgledalo 'na van'. Kad gledateljima sve što pripremimo iziđe kako smo planirali, uopće nije bitno to što je srce lupalo ili su pucale veze s reporterima. U mom je poslu, uređivanju i vođenju Dnevnika 3, najteže to što na kraju dana treba biti najkoncentriraniji i najsvježiji kad je tijelo već umorno. Količina stresa uvelike je povezana s ljudskim faktorom; mnogo toga ovisi i o ljudima s kojima radim i koliko mi povjerenje ulijevaju. Jer konačan proizvod je timski rad cijelog jednog malog pogona. Od tajnice, lektorice i fonetičarke do novinara, snimatelja, montažera, realizatora i nas urednika. Moja je odgovornost sav taj rad svih nas i predstaviti, a to zna biti stresno. Kad režiji tehnika otkaže poslušnost ili netko negdje nešto ne stigne na vrijeme, a vrijeme je u ovom poslu neprijatelj, a ja pred kamerama uživo sve moram izvesti kao da sve ide po špagi... Uh, poslije toga satima ne mogu zaspati!
Ponosna ste majka dviju djevojčica. Gledaju li svoju mamu na ekranu? Pokazuju li – bar starija kći – interes prema novinarstvu ili nečemu sasvim drugom?
- Moje kćeri imaju neke druge interese. Zasad glazbeno-plesne i one da bi rado pomagale ljudima i životinjama. Televizija, čini mi se, nije njihov film. Ja sam u njihovoj dobi gledala ratne Dnevnike i znala sve reportere HRT-a. Sada s nekima od njih radim, zadovoljna sam, i to je moj film. Iz ove perspektive, drago mi je da njihov nije. Još kad znaju da mama kući dolazi u ponoć, mislim da im takav život nije ni u peti. Još su premale, ali jedna glazbenica i jedna doktorica – mislim da bi to bilo sasvim u redu.
Razgovarao: Adrian ANDREJEKFoto: Krasnodar PERŠUN/HRT
MOJE GODIŠNJE DOBA
Kako ćete provesti skorašnji godišnji odmor?
- Jako mu se veselim. Ljeto, more, sunce – to je moje doba godine i svi koji me znaju, znaju da po kiši i snijegu ne izlazim (smijeh). Čim me uspava ćuk u zvoniku u Studencima, gdje sam se rodila i spustim se u Brela, za mene najljepše mjesto na obali – znam da je odmor tu. Provest ću ga s obitelji, na Jadranu. Možda padne i vikend negdje u inozemstvu. Prava sam Dalmatinka, pa ondje punim baterije, ali volim i Slavoniju – osobito Vukovar, pa noge već godinama ljeti odmaram u borosanama. I bez mobitela.