Vezani članci
TEMA TJEDNA: POLITIČKI MAINSTREAM I ALTERNATIVNE OPCIJE (I.)
USPOREDNI INTERVJU
Knjiga “Narcistička kultura” izdana je 70-ih godina u Americi. Napisao ju je Christopher Lasch. Otada je doživjela brojna izdanja, što znači da je još aktualna. Kod nas je tiskana u ediciji Biblioteke Psiha izdavačke kuće Naprijed i nažalost danas se može naći samo u antikvarijatima.
- Često me novinari pitaju o toj temi, temi narcizma, no ja bih danas rekla nekoliko riječi o povezanosti ne samo kulture nego i vodstva (leadershipa) s narcizmom. Suvremeni su narcisi danas eksperti u samopromociji. Oni su za to posebno specijalizirani. Davna istraživanja iz 70-ih godina pokazala su da su to ljudi koji prvi započnu razgovor kad se nađu u većoj skupini nepoznatih. Pritom im je važnije koliko govore. Znatno manje im je važan sadržaj izgovorenog. Upravo taj aspekt narcizma istraživali su Sorrentino i Boutillier 1975. godine.
- I u vodstvima mnogih uspješnih kompanija ima mnogo narcističnih ljudi. Generalno, najnovija istraživanja pokazala su da je riječ o osobama koje znatno češće mijenjaju politiku svoje tvrtke, češće od drugih rabe riskantne i skupocjene akvizicije, a njihove krajnje odluke vezane uz smjer kojom će tvrtka dalje ići povećavaju njihovu ekstremnu uspješnost. No, nije uvijek tako. Neki su primjeri u svijetu menadžmenta pokazali negativnu stranu takvih odluka. Poznat je slučaj pariškog biznismena Jeana-Marie Messiera koji je potkraj devedesetih sa svojom upravom vodio iznimno uspješnu tvrtku Compagnie Generale des Eaux. Brzo su rasli, bili visoko profitabilni te im se, i bez ikakvih promjena, u svjetskim razmjerima predviđala dobra budućnost. No, Messier je, htijući biti medijski magnat, u svojoj grandioznoj ideji transformirao tvrtku u medijsku kuću koja je vrlo brzo doživjela financijski krah. Ne moram ni spominjati da apsolutno nije imao nikakvog medijskog iskustva.
- Sve to govori da narcisi imaju veoma malo talenta za introspekciju i da često nisu u stanju pravilno procijenti svoje kognitivne i metakognitivne sposobnosti. Odnosno, ne mogu razumjeti kako drugi gledaju na stvari, teško im je istinski se uživjeti u stajalište sugovornika. U svojoj omnipotenciji nisu se sposobni suočiti s realitetom, što na van može djelovati kao hrabrost, ali to naravno nije točno. Svoje će neuspjehe tako atribuirati slučajnostima i vanjskim faktorima, a uspjeh vlastitim sposobnostima.
- Ako pokraj sebe imamo partnera koji nas stalno eksploatira, koji manipulira, koji se malokada kaje, koji nema suosjećanja za naša stanja, koji nas vara i za to nalazi opravdanja i koji lako zapadne u tzv. narcistički bijes te postane agresivan, onda možemo govoriti o malignoj narcističkoj strukturi. Takvih primjera bilo je i u našoj politici. S druge strane postoje i tzv. vulnerabilni narcisi, fragilnoga ega, koji ne uspijevaju održati svoj grandiozni self, pa doživljavaju tzv. narcističku povredu koja im prouzročava sram, anksioznost, depresiju i osjećaj osobne neadekvatnosti. Danas se ove dvije tipološke distinkcije nalaze i u jednoj osobi, što znači da ima narcisa koji jednostavno osciliraju između osjećaja vlastite grandioznosti i specijalnosti te osjećaja vulnerabilnosti. Podrijetlo narcističke vulnerablinosti psihoanalitičari su pronašli u ranom djetinjstvu kada su se između glavnog skrbnika i dojenčeta često događala različita odbacivanja uz stalna djetetova razočaranja.
- U današnjem svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, sve je više raznih gurua i magova, koji uz spretan medijski publicitet i društvene mreže, s pomoću prizemnih trikova nude instantnu psihološku pomoć. Njihova ih neautentična spiritualnost čini specijalnima i važnima, a usput im služi kao narcistička obrana (u literaturi poznatija kao “spiritual bypassing”) kojom zapravo izbjegavaju sva važna pitanja vezana za njihov vlastiti ranjivi i nezreli self. Taj dio naše narcističke današnjice jedna je od posljedica konzumerizma i populizma.
DOC. DR. SC. ALEKSANDRA MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ
Klinička psihologinja i psihoterapeutkinja
DAVOR GJENERO ALTERNATIVNE OPCIJE POSVE SU IRELEVANTNE PRAGMATIČNOJ POLITICI CENTRA
Prije nešto manje od godinu dana premijer Andrej Plenković kazao je kako se zalaže za mainstream koji će poraziti demagoške i populističke snage. U međuvremenu te snage, dojam je, nisu poražene, naprotiv, čini se da su ojačale, a naruku im je išla i afera Agrokor, ratifikacija Istanbulaske konvencije i drugi problemi u zemlji. O tim i drugim aktualnim pitanjima, razgovaramo s Davorom Gjenerom, politologom i nezavisnim političkim konzultantom iz Zagreba.
Kako komentirate spomenutu izjavu Plenkovića, i općenito posljednja događanja na hrvatskoj političkoj sceni?
- Nakon što je prije oko godinu dana rekonstruirao Vladu i jasno je centristički usmjerio, premijer Plenković imao je godinu dana razdoblja relativnog političkog mira. Unatoč retorici opozicije, njegova je pozicija u političkom sustavu, i s minimalnom većinom, bila vrlo čvrsta, a njegove pristaše i suradnici pomalo su strepjeli od mogućeg desnog udara iz vlastite stranke, ali su se samozavaravali da je vlast dovoljno čvrst ferment koji će onemogućiti bilo kakvu ozbiljniju ugrozu iz “vlastitih redova”.
Nakon ratifikacije Istanbulske konvencije dvotrećinskom parlamentarnom većinom, činilo se da se Plenković našao u onakvoj liderskoj poziciji u stranci (kakvu su u HDZ-u imali samo Franjo Tuđman i Ivo Sanader) koja mu omogućuje da definira i one javne politike koje još nemaju potporu u stranci, da on cijelu stranku i njezin elektorat pomiče u smjeru koji on želi zacrtati. Međutim, pokazalo se da protivnici centrističkih politika nisu godinu dana sjedili prekriženih ruku, nego da su se postupno “umrežavali” i pripremali za protunapad.
Objavljivanje afere Hotmail vezano je prije svega uz korporativni interes gubitnika u nagodbi, ali je lako prepoznati povezanost te interesne skupine s političkim skupinama nezadovoljnima Plenkovićevom centrističom politikom.
Teorije urote nikad ne funkcioniraju i nema govora o tome da je neki skriveni politički gremij osmislio tempo objave afere Hotmail dok još nisu bile zalizane rane u stranci od ratifikacije Istambulske konvencije (što je Hrvatska de facto morala odraditi prije preuzimanja predsjedanja Vijećem Europe) i pokretanja referendumskih inicijativa o odstupanju Hrvatske od konvencije i o promjeni izbornog zakonodavstva, ali je očito da različite političke skupine (jedno krilo HDZ-a, Most, nevladine organizacije laika katolika, pa čak i Živi zid) pritom uspješno koordiniraju svoje djelovanje.
Ako su HDZ, ali i SDP, politički mainstream, i u tom okviru očekivano funkcioniraju, što nudi tzv. alternativa, odnosno politička scena izvan mainstreama? Dojam je da se baš ne iskazuje nekim konstruktivnim idejama i rješenjima za drukčiju i bolju Hrvatsku...?
- Veliki problem Hrvatske je to što mi stalno nanovo otvaramo neka pitanja, koja su odavno morala biti riješena. Onog trenutka kad smo sukladno svim demokratskim procedurama postali dijelom Europske unije i NATO saveza, jasno smo se opredijelili o tome kakve ćemo javne politike u budućnosti voditi i koje su temeljne društvene vrijednosti. EU i NATO sinonim su za pragmatičnu, realnu centrističku politiku, za razvoj tržištnog gospodarstva i slobodnog društva.
Ono što nudi alternativa pragmatičnoj centrističkoj ili, kako vi kažete, mainstream politici, ponovno je otvaranje pitanja poput onoga želimo li slobodno tržište ili državni intervencionizam, kapitalizam ili državni socijalizam, pripadnost euroatlantskim strukturama slobodnog svijeta ili euroazijatizam i priklanjanje režimima azijskih despocija. Zato se te “alternative” čine posve irelevantnima.
ULAZAK U NATO I EU - GENERACIJSKI POTHVAT
S tim u vezi - konkretno Živi zid, ali i Most te neki drugi akteri političke scene (Markićkina udruga, recimo), kao alternativu nude RH izvan EU-a, izvan NATO saveza, ušli bi u rat s bankama i dr. Koliko je to sve čista (ili prljava) demagogija, opasno guranje RH na stranputicu?
- Izgleda da smo protekla dva-tri desetljeća preživjeli u paralelnim realnostima. Kad se zalagala za izlazak iz Jugoslavije, Hrvatska je sve vrijeme vidjela pripadnost obitelji europskih naroda, “Europi domovina”, kao jedan od motiva za bijeg iz države koja nas je vukla u sustav azijatskih diktatura. Bez članstva u EU-u i NATO-u Hrvatska bi opet bila država “Zapadnog Balkana”, otvorena nestabilnostima s tog prostora, bez zaštite sustava kolektivne sigurnosti. Pristupanje EU-u i NATO-u bio je generacijski pothvat, angažirao je golemu nacionalnu energiju te imao i ekonomski golemu cijenu. Nakon toga olako se odricati postignutih dobrobiti čini se jednostavno djetinjastim i ispod je razine ozbiljnog razgovora.
Tu se u određenoj mjeri uklapa i aktualno (završeno) prikupljanje potpisa za referendum oko izbornog zakona i odustajanja od Istanbulske konvencije. Koliko i to narušava političku, društvenu stabilnost zemlje? Kako se čini, uskoro bi se moglo krenuti i s prikupljenjem potpisa za referendom vezan uz pobačaj...
- Nestor hrvatske usavnopravne znanosti, profesor Branko Smerdel, uporno nas upozorava da u političkom sustavu moramo očuvati ravnotežu posredne i neposredne demokracije. Oni koji referendumu hipertrofiraju značenje kao obliku (polu)neposredne demokracije i zaboravljaju da je “plebiscitarna demokracija” već u povijesti funkcionirala kao oblik ugrožavanja demokratskog poretka od strane individualnog nositelja izvršne vlasti i da može biti sredstvo populističkoga ograničavanja demokracije ne čine dobro konsolidaciji demokratskog poretka u Hrvatskoj.
STRAH OD VELIKE KOALICIJE
Zašto u Hrvatskoj, napose zbog zadravih demokratskih odnosa, manjka jasnih alternativnih političkih opcija?
- Zbog zapuštenosti stranačkoga sustava. Stranke i unutarstranačka demokracija najlošiji su element hrvatskog demokratskog poretka, stranke sustavno propadaju i jača negativna selekcija, a nitko ništa ne poduzima. Samo su rijetki političari svjesni opasnosti koje iz toga proizlaze, a većini njih odgovara sustav koji je upravo njih lansirao u društvenu elitu.
Vratimo se na kraju i do aktualne pozicije Vlade, odnosa s predsjednicom, nagdobe oko Agrokora, položaja premijera - koliko sve to narušava stabilnost saborske većine, ionako tanke, i opstojnosti Vlade. Drugim riječima, hoće i Vlada izgurati mandat do kraja ili ćemo u prijevremene izbore? Govori se i o velikoj koaliciji...
- Čini se da je spekulacija o tome kako premijer može računati na formiranje velike koalicije još prije izbora i time ojačati bokove vlasti i osigurati miran kraj mandata izazvala strah na desnici, koja bi time dramatično izgubila utjecaj, pa je i to dovelo do ovog “umreženog djelovanja” inače heterogenih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. Malo se vjerojatnim, međutim, čini i to da bi se tijekom ovog mandata mogla formirati velika koalicija (obje velike stranke time bi si bitno otežale položaj na parlamentarnim izborima u jesen 2020.) Malo se vjerojatnim čini i to da bi uvjetno desno krilo HDZ-a moglo dovesti u pitanje opstojnost centrističke vlade. Jasno je da će Plenković biti pod pritiskom i da će stranački gremiji pokušati u idućim mjesecima ostvariti veći utjecaj na Vladine politike, ali tako dugo dok su na sceni racionalni političari svjesni ograničenja svoje moći ne bi trebalo doći do rušenja Vlade. Minimalne koalicije, pak, mogu biti vrlo čvrste, a ova se za sada pokazuje takvom. (D.J.)
DAVOR GJENERO
Politolog i nezavisni politički konzultant iz Zagreba
DANIELA ŠIRINIĆ
PREVIŠE JE REAKTIVNOG, PREMALO INOVATIVNOG
Centar za empirijska politološka istraživanja (www.cepis.hr) osnovan je u svibnju 2016. pri Fakultetu političkih znanosti. Okuplja istraživače zainteresirane za analizu sadržaja političkih procesa u Hrvatskoj. Kontinuiranim prikupljanjem podataka vezanih uz izbore i političko ponašanje, zakonodavnu i izvršnu vlast te javne politike, nastavljamo dugogodišnje istraživačke aktivnosti Fakulteta, ali kroz naglasak na otvorenom pristupu znanstvenim podatcima, transparentnosti u istraživanjima i s dugoročnim ciljem prijenosa znanja prema medijima, nevladinim organizacijama i inicijativama, državnim institucijama te političkim strankama.
CEPIS je prošle godine predstavio projekt “Politički prioriteti u Hrvatskoj”, usmjeren prvoj sveobuhvatnoj analizi sadržaja političkog odlučivanja u Hrvatskoj. Koji su prvi rezultati istraživanja?
- Prvi korak u istraživanju političkih procesa napravili smo prikupljanjem podataka o sadržajima i dinamici političkog odlučivanja u Hrvatskoj od 1990. do danas. Vođeni pitanjem: Kojim se društveno-političkim problemima politički akteri stvarno bave?, prikupili smo sve stranačke programe, zapisnike sjednica Sabora, točke dnevnog reda Vlade, sve akte Hrvatskog sabora, Predsjednika, Vlade i ministarstava u Narodnim novinama od prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj do početka ove godine - više od 130.000 dokumenata. Prvenstveno nas je zanimalo jesu li vidljive promjene u političkim prioritetima nakon izmjene stranaka na vlasti i postoje li uopće razlike u političkom dnevnom redu vlada lijevih i desnih koalicija. Odnosno, koje se sadržajne razlike kriju iza identitetskih rasprava. Kako bismo mogli uspoređivati sadržaj političkog odlučivanja u posljednjih 26 godina, svi su dokumenti razvrstani prema 21 temi i više od 200 podtema javnih politika. Glavne teme odnose se na široka područja politika poput makroekonomije, zdravstva, obrane, socijalnih politika, zaštite okoliša i slično, a podteme na specifične politike unutar svakog glavnog područja poput upravljanja državnom imovinom, zloporabe u zdravstvu ili regulacije telefonije i telekomunikacija.
Analiza više od 40.000 točaka dnevnog reda tjednih sastanaka vlada od 1990. do kraja 2016. pokazala je da je većina “političke pažnje” bila usmjerena na uže poslove vlasti poput postupaka javne nabave i koncesija, nominacija i imenovanja i reguliranja djelovanja političkih stranaka, te međunarodne odnose i poslove vezane uz članstvo u Europskoj uniji. Ostale, jednako bitne, javnopolitičke teme poput poljoprivrede, socijalnih politika, prometa ili okoliša dolazile su na dnevni red samo kada se otvorio prostor koji su zauzimali upravljanje i međunarodni odnosi. Ta dinamika ukazuje na to da je hrvatska politika prvenstveno reaktivna i određena izvanjskim utjecajima, a ne planska i inovativna.
Usporedbom tema kojima su se bavile vlade od devedesetih zaključili smo i da nema značajnih sadržajnih razlika u količini pažnje koju su vlade davale pojedinim područjima, što se na temelju vrlo malih razlika u javnopolitičkim temama kojima se bave stranački programi moglo i očekivali.
Kakav je politički mainstream na hrvatski način, što pokazuju vaše analize?
- Politika u Hrvatskoj strukturirana je oko kulturno-simboličkih pitanja koja tvore osovinu stranačkog natjecanja. Iako je takva politika do sada poslužila kao temelj uspostavljanju stabilnog stranačkog sustava, ispraznost identitetskih rasprava postala je vidljiva kroz približavanje vodećih političkih stranaka u ključnim područjima javnih politika koje se ne mogu vezati uz identitetske teme i zato nisu korisne u predizborno vrijeme. Najznačajnija posljedica takve politike, osim što se prelijeva i u procese političkog odlučivanja, što smo vidjeli iz rezultata naše analize, jest i slabljenje ionako nedovoljno razvijenih mehanizama političke odgovornosti. U najmanju ruku, bez jasnih programskih ciljeva građani nemaju načina odrediti je li stranka kojoj su dali povjerenje ispunila svoja obećanja. Sadržajne, prvenstveno ekonomske teme, bile su i ostaju samo na periferiji političkih rasprava jer se njima ne mogu probiti visoki zidovi kojima je, vrlo instrumentalna, simbolička politika ogradila naš politički prostor. Štoviše, ovakav modus operandi stranaka nije samo problematičan za svakodnevne političke odluke, nego za rješavanje strukturalnih problema. Dugoročni ciljevi javnih politika, poput održivosti mirovinskog sustava, teško mogu proizaći iz simboličkih rasprava.
Građani su nezadovoljni politikom, ali i postignućima demokracije, pa se tu “ubacio” Živi zid, primjerice. Vaš komentar?
- Nije iznenađujuće da je većina građana nezadovoljna stanjem demokracije u Hrvatskoj, da ih sve više odbija sudjelovati u izborima ili je u potrazi za alternativama poput Živog zida. Živi zid i slične političke opcije koje vidimo u drugim europskim državama probijaju zidove “mainstream” politike populističkom retorikom koja koristi patologije predstavničke demokracije zato što je to najučinkovitiji i najbrži način mobilizacije već nezadovoljnog i, nažalost, nedovoljno informiranog biračkog tijela.(D.J.)
DOC. DR. SC. DANIELA ŠIRINIĆ
Predstojnica Centra za empirijska politološka istraživanja, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu