Za početak općenito pitanje - kad gledamo i slušamo što se sve zbiva na aktualnoj političkoj sceni, možemo li zaključiti kako je kod nas puno toga, ako ne i sve, populistički politički marketing? Drugim riječima, koliko je pluralizam mišljenja zapravo populizam, napose kod nas, u Hrvatskoj?

- Puno u posljednje vrijeme slušamo o borbi protiv populizma. O tome govore premijer i ministri, neki članovi oporbe, analitičari i komentatori. Iz toga bi se mogao izvući zaključak da je populizam u nas novijeg datuma i sad neki jako odgovorni političari žele zaustaviti tu opasnu zmiju koja se zavlači u hrvatska njedra. Istina je zapravo potpuno suprotna. Hrvatska politička scena leglo je populizma praktički od osamostaljenja. Kampanja Račanove koalicije bila je, recimo, čisti populizam. Ništa manje populističke nisu bile ni neke HDZ-ove, HDSSB-ove ili Bandićeve kampanje. O Laburistima ne treba ni pričati. Nije to ništa čudno jer tradicija populizma postoji još od Stjepana Radića. Komunizam je to poslije odveo stepenicu više pa je populizam od sredstva rušenja establišmenta postao način vladavine. I danas je to tako. Svaka vladajuća opcija u Hrvatskoj od rata do danas štitila je male ljude od tamo nekih velikih i groznih koji ih žele eksploatirati i porobiti. Rezultate vidimo.

Što se tiče pluralizma mišljenja, tu smo druga krajnost. Manje-više prevladavaju iste ideje i zato se sve i svodi na populizam. Da se politički akteri znatnije razlikuju sadržajno, manje bi se razmetali floskulama.

Može li se zaključiti da su hrvatske politike (više politički marketing), bar one najvećih stranaka (HDZ, SDP), formom i sadržajem dio mainstreama? Ako jesu, kakav je taj politički mainstream na hrvatski način, ali i u odnosu prema političkom mainstreamu drugdje u EU-u, recimo?

- Osnovna je razlika između hrvatskog i europskog mainstreama u rezultatima. Iako je diljem Europe mainstream izgubio na sadržaju - i sad ga se zato kažnjava - činjenica je da su mainstream stranke od velike većine europskih zemalja napravile stabilne demokracije i srednje jake do jake ekonomije. Hrvatska nije ništa od toga. Naravno, postoje određene otegotne okolnosti u našem slučaju, ali ne možemo se stalno vaditi na rat. Hrvatski je mainstream zemlju upropastio. No vidljivo je da, bar formalno, želi ostati u sinkroniji s onim europskim i otud potječe taj narativ o borbi protiv populizma. Samo što je kod nas to prilično karikaturalno jer si populisti daju zadatak boriti se protiv populista. U Hrvatskoj je to zapravo natjecanje u prodavanju magle.

Ako su HDZ, ali i SDP, politički mainstream, i u tom okviru očekivano funkcioniraju, što nudi tzv. alternativa, odnosno politička scena izvan mainstreama?

- Kao što sam rekao, u Hrvatskoj je politika natjecanje u prodavanju magle. Kad mainstream krene sa suludim obećanjima, alternativa samo podigne letvicu. Sve ove ludosti koje se danas mogu čuti od Živog zida, mi smo već čuli. Možda u nešto blažem obliku, ali smo čuli. Huškanje na korporacije i banke, negativnost prema kapitalu i biznisu, teorije zavjere... sve su to dosad u više navrata iznosili pojedini istaknuti članovi i dužnosnici HDZ-a i SDP-a. Oni su ti koji su stvorili plodno tlo za živozidaški populizam tako što su dvadeset godina kontaminirali politički prostor teškom demagogijom. Živi zid je zapravo karikatura HDZ-a i SDP-a. Most je u početku slično funkcionirao, što je možda bilo i za očekivati, jer je ipak riječ o strukturi koja se, za razliku od velikih stranaka, formirala odozdo prema gore. Nakon dolaska na vlast u Mostu je vjerojatno prevladao strah da će ga HDZ asilimirati pa se, uz neke dobre vlastite projekte, nastojao razlikovati i pozicionirati uz jednu dozu populizma. No Most u opoziciji sazrijeva, postaje sve ozbiljniji i na trenutke je jedina smislena alternativa HDZ-u. Uspije li se kao dosta svjetonazorski heterogeno društvo održati i dodatno idejno profilirati, od Mosta se na sljedećim izborima može očekivati prilično ozbiljna programska platforma. Sad za to imaju kapaciteta. Glavni će im izazov biti da se, vođeni rastom popularnosti Živog zida, ne vrate čistom populizmu. Bio bi to pogrešan korak jer nitko - naglašavam, nitko - iole suvisao ne može obećati više od Živog zida. I zato treba početi nuditi konkretna rješenja, a njima pustiti da bacaju parole.

S tim u vezi - konkretno, Živi zid, ali i Most te neki drugi akteri političke scene, kao alternativu nude Hrvatsku izvan EU, izvan NATO saveza, ušli bi u rat s bankama i dr. Koliko je to sve čista (ili prljava) demagogija, narušavanje stabilnosti zemlje i opasno guranje Hrvatske na stranputicu?

- Živi zid govori ono što ljudi koji ne razumiju benefite od članstva u NATO-u i EU-u želi čuti. Građanima su populisti starog kova obećavali brda i doline nakon ulaska u nadnacionalne saveze i supranacionalne zajednice, a populisti novog kova rastu na dihotomiji između lažnih obećanja i realnosti te pritom ne nude nikakvu alternativu. Da nismo u NATO-u, morali bismo puno više ulagati u obranu i imati moćnu vojnu pričuvu. Zato sve koji imaju dvojbe prema NATO-u treba pitati jesu li spremni plaćati veće poreze, jer bi potrošnja u sektoru obrane znatno narasla i jesu li voljni da im djeca godinu-dvije provedu na neplaćenoj vojnoj obuci. Isto pitanje treba postaviti i mladim ljudima, srednjoškolcima koje Pernar posjećuje, a koji idealistički promišljaju o tim stvarima. Jesu li sutra spremni na manju plaću zbog većeg izdvajanja za vojsku i hoće li odvojiti godinu ili dvije života za vojnu obuku, to se moraju zapitati. Ja sam veliki kritičar Europske unije i mislim da ide u pogrešnom smjeru, ali kao netko tko radi na europskim politikama i promišlja budućnost EU-a, od svih “alternativaca” želim čuti što to oni nude. Može se izići iz Europske unije, kao što vidimo u slučaju Ujedinjene Kraljevine, ali i onda postoje neki budući odnosi koje se mora regulirati. Želimo li ostati dio carinske unije, jedinstvenog tržišta ili ćemo imati sporazum o slobodnoj trgovini? Što time dobivamo, a što gubimo? Ja bih rekao da Hrvatska u ovom trenutku - naglašavam, u ovom trenutku - članstvom više može dobiti nego izgubiti. Na nama je da to iskoristimo. Živi zid, koji govori o nekakvom naprasnom izlasku iz Unije, ljudima mora objasniti kakav ćemo budući odnos imati s najbogatijim svjetskim tržištem i jasno im poručiti da im djeca više neće moći prema trenutnim uvjetima raditi u zemljama EU-a, nego će se vratiti u Hrvatsku na burzu. Bez ozbiljnog plana nema izlaska iz EU-a jer bismo se tako doslovno samouništili. Ne treba ni govoriti koliko bi nas Srbija sutra kao članica diplomatski zlostavljala i koliko bismo se geopolitički marginalizirali. Srećom, zasad samo Živi zid zagovara takav scenarij, pa on nije izgledan. No svejedno ih se stalno treba suočavati s argumentima.

Za zdravu demokraciju bitno je da postoji uvijek jasna alternativa, jasna opozicija, koja može ponuditi nekakav sadržaj koji može biti prepoznatljiv, i realno moguće provodiv. Zašto toga Hrvatskoj nedostaje?

- Uglavnom zato što su HDZ i SDP vladali gotovo identično, a usput su utamničili politički sustav pa su mali i konstruktivni praktički onemogućeni u političkom djelovanju. Do Sabora ne mogu, financija nemaju, a medijski prostor im je zatvoren. Tek drmanjem tog duopola počeli smo dolaziti pomalo do zraka pa su sad dostupne nekakve alternative. Možda nisu najbolje, ali bar su pokazale da je moguće.(D.J.)

MATE MIJIĆ, KOMUNIKACIJSKI JE KONZULTANT, HRVATSKI I EUROPSKI KONZERVATIVAC I DRUŠTVENO-POLITIČKI ANALITIČAR