Magazin
TAKO MUDRO, A TAKO JEDNOSTAVNO

Čuvanje istine: Poučne “meditacije” fra Ivana Šarčevića
Objavljeno 9. lipnja, 2018.

Ovdje se, ako hoćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i duši. Po tome mi sudimo. Rečenice su to Ive Andrića, iz pripovijetke Proba, koje se čine dobrim uvodom za temu, točnije, recenziju knjige fra Ivana Šarčevića.

Radi se o knjizi “Oslovljavanje davnih riječi”, u izdanju Franjevačkog samostana sv. Luke (Jajce & Synopsis d.o.o./Sarajevo & Synopsis d.o.o. Zagreb, 2017.)

No prije prikaza-recenzije malo aktualnosti. Naime, dok je još bio predsjednik Vlade Srbije, daklem premijer, Aleksandar Vučić je na putu na jednu međunarodnu konferenciju u Beču rekao da će na njoj iznijeti prijedlog da sve zemlje koje su sudjelovale u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije ustanove zajednički dan sjećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima. Prema mišljenju tadašnjeg srbijanskog premijera, to bi bio zajednički datum na koji bi se svi narodi sjećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

OSVAJAČKI RATOVI

No ta “plemenita” i na prvi pogled zavodljiva ideja pomirenja, prema mišljenju fra Ivana Šarčevića, ima i svojih određenih slabosti, jer je nedopustivo da kronos, odnosno vrijeme, prevlada topos, odnosno mjesto. Jer utemeljenje takvog dana izjednačavanje je svih žrtava i umanjivanje svoga zločina, odnosno u konačnici ustanovljenje dana zaborava konkretnih žrtava, s imenom i licem, sa svojim zavičajem i mjestom stradanja. Time se poriče istina da je ovdje bio osvajački rat za teritorij, koji je uključivao etničko čišćenje, brisanje svakog traga drugoga, dakle i genocid.

(Ovdje se, nedvojbeno, misli na genocid počinjen u Srebrenici, ali i u još nekoliko mjesta, prije svih mislimo na Prijedor, točnije, na sve one silne logore smrti koji su se u tim nesretnim i tragičnim vremenima formirali u neposrednoj blizini tog bosanskog grada, koja su, nažalost, zbog nama nepoznatih razloga, promakla čak i “mudrim i neovisnim” sucima u Haagu.)

Pa ratovi su se ovdje i vodili i ubijalo se upravo zato što netko živi na određenom području i što je netko “te i te” etničke pripadnosti, a ne zato što je čovjek.

Upravo ovakvi i slični stavovi čine lajtmotiv svekolikog javnoga djelovanja fra Ivana Šarčevića (1963.), cijenjenoga profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje predaje pastoralnu teologiju i katehetiku. “Tekstovi u ovoj knjizi pisani su i objavljivani u Vjesniku Franjevačkog samostana Jajce u razdoblju od 2012. do 2015., u obliku meditacije, što može zavesti na pomisao kako se radi o lakom, neobvezatnom, plutajućem štivu, koji dotiče obale svega i svačega, a opet se nikoga u pravom smislu riječi ne tiče. Meditacije su na glasu kao anestetička literatura koja slavi neosjetljivost za muke i probleme ili ih barem uzdiže u višu sferu. Svi poželimo ponekad zatvoriti oči pred konkretnim životnim oblicima i lebdjeti u općem. Prolazeći kroz ove tekstove teško ćemo, međutim, uroniti u bezoblični ponor onog jednostavno postojećeg. Oni ne daju zatvoriti oči i ne dopuštaju plovidbu univerzalnim morima na kojima nema ni pjeva sirena - koji je kao i svaka kušnja uvijek poseban - ni glasovitih a neizbježnih ljudi hridi niti na koncu pravog izazova čovještva: lica bližnjega. Oni ne daju ni čvrsto stisnuti oči niti ih pobožno i meko sklopiti, kad prozor baš nije ugodan za meditiranje”, piše na 11. stranici ove knjige.

U tom kontekstu može nam biti jasno zašto ove svoje “meditacije” fra Ivan Šarčević završava Andrićevim metaforama. Naime, mišljenja sam da bez ozbiljnijeg čitanja Andrićevih tekstova nije moguće ni danas misliti Bosnu (i Hercegovinu, dakako). U tim njegovim tekstovima, posebice onima u kojima se bavi fenomenom “bosanskih franjevaca”, a upravo je Ivan Šarčević jedan od najboljih sljednika tog povijesno-političko-vjerskog fenomena, sadržane su ne samo sve tajne, ljepote i prokletstva tog prekrasnog prostora nego i mnoga rješenja za sve te tajne, za sve te nesporazume...

OPSTANAK FRANJEVACA

Naime, upravo su bosanski franjevci bili jedni od najboljih “čuvara tih vječnih istina o Bosni”, koji su se uvijek znali vješto postaviti spram svih diktatura, totalitarnih režima... Stoga ne bi bilo loše kada bi ih i neke od mnogobrojnih partikularnih BiH političkih strategija samo nešto više i pažljivije slušale i uvažavale, a manje od njih tražile da dižu tamo neke nepotrebne bune, ili da vode još besmislenije ratove, ili da ružno govore o onima “drugima”, kako bi dodatno potvrdili kako svoje “hrvatstvo” tako i svoju “crkvenost”.

Stoga se sve ove Šarčevićeve “meditacije” moraju, po mogućnosti, pozorno pročitati. Ali i razumjeti, jer one svjedoče o svim onim nesretnim sudbinama rubnih dijelova svijeta, gdje se susreće nekoliko nacija i nekoliko religija.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Bosna može opstati samo na humanim načelima

U intervjuu za AlJazeera Balkans objavljenom uoči Božića, 23. prosinca, 2017. fra Ivan Šarčević je na pitanje o napadima kojima su franjevci izloženi 700 godina, je li problem u tome što baštine prave bosanske vrijednosti i ne podilaze drugima, rekao sljedeće: “Ne treba nas franjevce idealizirati. Prilično živimo na kreditu fratara koji su omogućili da, kao institucija i pojedinci, budemo ono što danas jesmo. Oni koji su određivali ton ove zajednice, Bosne Srebrene, od svoga dolaska, od srednjega vijeka preko turskoga doba u biti su živjeli iz izvora humanosti i vjere. Među njima ima poznatih, ima puno tzv. anonimnih, onih koji su u nekoj župi pomagali sirotinji i potrebitima, bili uporište nada i onima koja nisu bili njihove vjere. U tom smislu se može govoriti da su franjevci čuvajući humanističke vrednote, čuvajući dostojanstvo čovjeka, čuvali i ono što nazivamo bosansko, ono humano što u njega učitavamo. Ponosan sam na te svoje fratre, ali je i velika obveza nositi tako obvezujuće nasljeđe. Na ispitu je danas prava vjera, prava humanost i sama Bosna i Hercegovina jer može opstati samo na humanim načelima, a ne nacionalističkim, jer nacionalizam nije humanizam. (Priredio: D.J.)

Možda ste propustili...