Magazin
ISELJENIČKI KONGRES U OSIJEKU (29. 6. - 1. 7. 2018.)

Luka Budak: Danas australski
Hrvati vide Hrvatsku na
drukčiji način od svojih predaka!
Objavljeno 2. lipnja, 2018.
Hrvati su među deset najbolje stojećih zajednica u Australiji

Jedan od sudionika na 3. Iseljeničkom kongresu koji će se za mjesec dana održati u Osijeku bit će i prof. Luka (Luke) Budak, direktor Croatian Studies Centre, Macquarie University - prvi čovjek Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie iz Sydneyja, Australija. S kolegicom Rebekom Mesarić-Žabčić profesor Budak održat će predavanje o temi “Mogućnosti i želja za povratak u Republiku Hrvatsku: primjeri iz Australije”. O čemu je točno riječ, pojašnjava naš suogovornik, mr. sc. Budak:

- Postavili smo dvadesetak kratkih i jednostavnih pitanja drugom naraštaju Hrvata ovdje u Australiji s ciljem da spoznamo kako ti ljudi vide Hrvatsku i imaju li želju i mogućnost doći u Hrvatsku i ostati živjeti u Hrvatskoj. Uglavnom, ta naša pitanja bila su formirana u skladu s temom “Odlazak - ostanak - povratak” 3. hrvatskog iseljeničkog kongresa koji će se ove godine održati u Osijeku. Kolegica Rebeka i ja prezentirat ćemo odgovore naših ispitanika onako kako su nam ih oni dali, u nadi da će to netko iz državnih tijela i ministarstava Republike Hrvatske, posebno oni koji se bave hrvatskim iseljeništvom, doći poslušati te poruke i prenijeti ih relevantnim političarima i institucijama, kao i to da će oni napokon nešto poduzeti da se prijeđe s političke retorike na konkretna djela. Tako se to ovdje kod nas u Australiji radi. S ovakvih skupova i prezentacija o vizijama i mišljenjima ljudi na terenu razrađuju se razne strategije kako te ideje i vizije ostvariti u praksi. Ako se to ne napravi, onda ovaj cijeli skup nema smisla, ispast će da mi sudionici skupa sami sebi prepričavamo “hrvatske iseljeničke priče”!

BURNA PROŠLOST

O svojoj samostalnoj temi “Transnacionalno iskustvo i identitet drugog naraštaja Hrvata”, profesor Budak kaže:

- Pa ja sam živim transnacionalno iskustvo otkako sam napustio Zagreb i Hrvatsku kao šesnaestgodišnjak, i to mi moje osobno iskustvo, uz sociološke i znanstvene raščlambe o transnacionalizmu i identitetu, uvijek služi kao polazište. Ako kažem da sam bio “pokusni kunić” kanadskog multikulturalizma, a poslije toga došao živjeti u njegovoj australskoj inačici, onda možete pretpostaviti da je podloga stvarna i čvrsta. Osim toga, ja već više od tri i pol desetljeća predajem na Hrvatskim studijima na sydneyjskom Sveučilištu Macquarie, dakle radim s mladim naraštajima Hrvata kao njihov učitelj i u neku ruku odgojitelj, pa ih uvijek propitkujem o njihovu osobnom identitetu. To također radim i s onim mladim ljudima u hrvatskim zajednicama koji nisu na Hrvatskim studijima. Ako uzmete u obzir da nam je kroz Hrvatske studije prošlo više od tri tisuće ljudi, onda si možete misliti koliko sam povratnih informacija o identitetu tih mladih ljudi prikupio i koliki mi je uzorak.

- Prije svega, moram reći da su to odreda mladi ljudi koji na razne načine vide i vole domovinu svojih roditelja, djedova i baka, ljudi koji su joj jako privrženi. Koliko su joj privrženi najbolje pokazuju njihovi skupovi u hrvatskoj zajednici, od festivala hrvatskog folklora, užitka u hrvatskoj pjesmi na koncertima hrvatskih estradnih umjetnika i glazbenih bendova, hrvatskim običajima i tradiciji te hrvatskom zajedništvu općenito. Oni su gotovo svi pozitivno integrirani u širu australsku zajednicu, što je dobro, i to uvijek kao ponosni potomci Hrvata.

- U prošlosti hrvatskog iseljeništva u Australiji bilo je puno problema, međutim, ništa državotvorne Hrvate nije moglo spriječiti i zaustaviti u njihovim domoljubnim nakanama. Tu ljubav za Hrvatsku najbolje je osjetio pokojni Vlado Gotovac kad je bio gost Hrvatskih studija 1988. godine koji je nošen oduševljenim dočekom Hrvata izjavio sljedeće: “(...) još traje iznenađenje. Još sam u dolasku: pokušavam shvatiti da je sve što se sa mnom događa činjenica, stvarnost... Ali toplina me već cijelog obuhvatila, omamila. I ljepota. Neprekidno čujem, osjećam ljubav. Onda je i nemoguće samo jedna od mogućnosti radosti”. Ta odanost i ljubav za domovinu Hrvatsku najbolje se očitovala 1990. godine poslije prvih demokratskih izbora nakon 2. svjetskog rata i dosegnula je svoj vrhunac i oduševljenje za vrijeme posjeta Australiji i australkim Hrvatima prvoga hrvatskoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana u svibnju 1995. Ona se nastavila u obliku humanitarne pomoći za vrijeme velikosrpske i JNA agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. - 1995. godine. Osim što su hrvatski domoljubi bili angažirani u prikupljanju i slanju humanitarne pomoći, oni su neprestano i na razne načine pune četiri godine razjašnjavali i rasvjetljavali prave uzroke rata na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pobijali mitove i laži agresora lansirane u svijet, “otvarali oči” onima koji su pisali i govorili o “građanskom ratu” na tlu ove dvije države. I, naravno, lobirali za njihovo međunarodno priznanje.

- I onda se dogodila iznimno dobro pripremljena vojno-redarstveno akcija “Oluja”. Tada se kod Hrvata općenito događa još jedno neopisivo i neponovljivo ushićenje, polet i ponos, pa tako i među Hrvatima na ovim prostorima. I onda dolazi “rat poslije rata”, u kojem se hrvatska politika i hrvatski političari užasno slabo snalaze, zapravo oni se uopće ne snalaze. Najbolji primjer za to je politički Haaški sud i travestija pravde na tom sudu. No, to je posebna, duga priča...

O sadašnjosti i budućnosti Hrvata u Australiji Luka Budak ovako zbori:

ŽELJA ZA POVRATKOM

- Danas je, kako već rekoh, najveća briga Hrvata u Australiji političko, gospodarsko, demografsko i općenito stanje u domovini Hrvatskoj i budućnost Hrvatske. Što se pak naših hrvatskih problema ovdje u Austraiji tiče, oni postoje, ali nisu tako veliki i ozbiljni. Naime, jedna smo od brojnih etničkih zajednica u starenju. Odlaze nam naši hrvatski hrastovi, da se slikovito izrazim, koji su se doselili ovamo poslije 2. svjetskog rata i koji su stvarali i izgradili ovu hrvatsku zajednicu. To je prirodan proces i tu si ne možemo pomoći. Ohrabrujuće je to što to golemo bogatstvo, kako materijalno tako i duhovno, koje ovi ljudi ostavljaju iza sebe hrvatskoj zajednici, preuzimaju i nastavljaju njihovi sinovi i kćeri, a u nekim slučajevima čak i njihova unučad, s ljubavlju i zainteresiranošću kojima su mnoge iznenadili. Naime, ovi mlađi naraštaji ne vole domovinu svojih roditelja i djedova i baka ništa manje, ali zamjetno je da je njihova ljubav malkice drukčija, kao što su drukčiji i njihovi odnosi prema Hrvatskoj. Oni Hrvatsku vide na malo drukčiji način od svojih predaka, više poduzetnički ili entrepreneurijalno. I to je zapravo dobro jer su upravo oni - ti koji bi Hrvatskoj najviše mogli pomoći svojim iskustvom i znanjem.

- U jednom drugom smislu također smo veoma zadovoljni što ta takozvana tranzicija ili prijelaz s prvoga naraštaja Hrvata na drugi ili čak i treći, neće biti toliko bolna kao što smo nešto ranije strahovali. Sve to polako i sigurno preuzimaju mlađi naraštaji Hrvata, a to je jako važno jer hrvatska zajednica po svome materijalnom i duhovnom bogatstvu slovi među deset najbolje stojećih zajednica u Australiji. A to nije mala stvar ako uzmemo u obzir da australski multikulturni mozaik čini više od dvjesto etničkih zajednica.

Na pitanje jesu li moguća veća ulaganja iseljeništva, poglavito iz Australije, u poslove u Hrvatskoj, prof. Budak kaže:

- Uza svu političku i javnu retoriku, koju slušamo o povratku hrvatskih iseljenika već duže od dva desetljeća, sve nažalost ostaje samo na riječima. Ako doista postoji dobra volja za to, a čini mi se da postoji bar u nekim slojevima i segmentima hrvatske politike i javnosti, onda s riječi trebamo prijeći na djela, i to hitno. Hrvatima izvan Hrvatske je jasno da su tu mnoge poteškoće i prepreke na obje strane, i što se prije krene na uklanjanje tih prepreka, to će biti bolje za Hrvatsku. Uvjeti za povratak, kao i za ulaganje, u ovom su trenutku nepovoljni, najblaže rečeno. Kako je moguće ostvariti povratak i ulaganje iseljenih Hrvata, bez obzira na to koliko oni Hrvatsku vole i koliko bi rado u njoj živjeli, ako u hrvatskoj politici, do sada, nitko ozbiljno ne uzima u obzir ono kako iseljeni Hrvati vide Hrvatsku i kako bi je oni ustrojili gospodarski. A vjerujte mi da zato imaju mnogo ideja i mnogo modela. Kad hrvatske “političke elite” ozbiljno shvate da u svijetu nemaju boljeg partnera od Hrvata izvan granica Hrvatske za gospodarski oporavak i rast Hrvatske te da je došao trenutak da se sjedne za stol, donesu neki konkretni zaključci i zakoni, da se povuku neke učinkovite mjere, siguran sam da će doći do zaokreta nabolje. Samo to treba ostvariti, australski Hrvati više ne vjeruju u “birokratske” prepreke. Jedno je sigurno, ništa nećemo ostvariti ako sve ostane ovako kako je danas, kad svakodnevno čitamo i slušamo kako ljudi iz Hrvatske odlaze ili praktično bježe zbog nezaposlenosti, problema u obrazovanju, neizvjesnosti u budućnosti itd., a Hrvatska poziva svoje iseljene Hrvate da se vrate i ulažu u takvu Hrvatsku!

Priredio: Darko JERKOVIĆ
Čuvanje jezika i kulture

- U veljači ove godine navršili smo 35 godina od početka studija hrvatskog jezika na sydneyjskom Sveučilištu Macquarie. U startu, dakle od 1983., hrvatski jezik bio je dio studija Slavističke katedre. Od 1998. postajemo samostalni odjel - Hrvatski studiji (Croatian Studies) unutar Odsjeka europskih i azijskih jezika i kultura. Sredinom devedesetih, točnije 1994., na tadašnjem Fakultetu modernih jezika osnivamo Centar hrvatskih studija, koji se uz nastavni dio posla počinje baviti znanstvenim projektima, znanstvenim istraživanjem i nakladništvom, i naravno znanstvenom suradnjom i razmjenom sa sveučilištima u Hrvatskoj. Ovo je bio, a čini mi se da još uvijek i jest, jedinstven ovakav centar izvan Hrvatske. Od 1997. izdajemo godišnji časopis Croatian Studies Review (Časopis za hrvatske studije), a izdali smo i dvadesetak knjiga hrvatske iseljeničke poezije, memoarske proze i raznih kataloga. Pripremamo izložbe na kojima promičemo hrvatsku kulturu, običaje i povijest. Jednu takvu izložbu imali smo prošle godine u kolovozu koju je otvorila predsjednica Hrvatske, gđa Kolinda Grabar Kitarović za vrijeme svog službenog državničkog posjeta Australiji. U ovih 35 godina kroz Hrvatske studije prošlo je više od 3000 studenata. Prosjek upisa na Hrvatske studije je oko 115 godišnje. Tko su nam studenti? Najviše su to mladi ljudi hrvatskog podrijetla, ali broj nehrvata raste iz godine u godinu. Tomu puno pridonosi prepoznatljivost i popularnost Hrvatske u svijetu kao prirodno lijepe zemlje i turističke atrakcije. To su ponajviše studenti prava, medicine, računovodstva i knjigovodstva, ekonomije, antičke povijesti itd., koji upisuju hrvatski kao drugi ili dodatni studijski predmet. Naši studenti imaju mogućnost odlaska u Hrvatsku i studiranja u Hrvatskoj, na Sveučilitu u Splitu i na zagrebačkom Sveučilištu, i to na kraći rok u srpnju (Ljetna škola hrvatskog jezika i kulture) ili na cijeli semestar, na Croaticum Filozofskog fakluteta u Zagrebu. Tu je podrška i potopra s obje strane, Sveučilišta Macquarie i hrvatskih sveučilišta u Zagrebu i Splitu. Ne smijemo ne spomenuti i podršku hrvatskih državnih institucija Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatske matice iseljenika. I u zaključku, dobro je da hrvatska javnost zna da od 1998. godine Centar hrvatskih studija dobiva financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a od 2014. i potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Tu je još i naša australska Zaklada hrvatskih studija, koja brižno bdije nad studijem hrvatskoga jezika, književnosti i kulture još od 1984. godine. Što se pak nastave hrvatskog jezika u hrvatskim školama tiče, tu od prošle godine vidimo određeni pomak nabolje. Naime, nekoliko godina prije toga broj škola i broj učenika u njima bio je u stalnom opadanju. Kako rekoh, od prošle godine došao je novi povjetarac, počele su su ponovno otvarati nove škole hrvatskoga jezika i svjedoci smo lijepog porasta broja polaznika. To je, naravno, ohrabrujuće, ali nije nikakvo jamstvo da nam opstojnost hrvatskoga jezika na svim razinama nastave nije ugrožena, jer to je jednostavno dio stvarnosti u kojoj živimo. Okruženi smo i živimo i djelujemo u/na engleskom jeziku i njegovu utjecaju i njegovoj premoći, i tome se nemoguće oteti, ali moguće je to spriječiti bar još jedan naraštaj. Ja sam i tu, između ostaloga, kao i u mnogu čemu drugome u životu, vječni optimist. Surađujem i razgovaram s roditeljima drugog naraštaja, pa vidim koliko im je stalo do toga da im djeca nauče i znaju hrvatski. To je izvrsno, jer gdje je volje, bit će i vremena i prilike da se to ostvari.

Dva ključna postignuća

Dva događaja od povijesne vrijednosti u hrvatskoj zajednici u Australiji sedamdesetih godina privukla su pozornost cijele hrvatske dijaspore, ali i onih dijelova domovine Hrvatske koji su diskretno i pozorno pratili zbivanja u hrvatskom iseljeništvu. Prvo, najveće i najrazboritije političko i promidžbeno postignuće bila je uspostava i otvaranje Hrvatskog neslužbenog veleposlanstva u glavnom gradu Australije u Canberri u studenom 1977. godine. Glavni cilj toga bio je javno podizanje svijesti i obavještavanje što većeg broja Australaca o političkom stanju u Hrvatskoj i željama i nastojanju hrvatskoga naroda da bude samostalan i slobodan u svojoj domovini Hrvatskoj, te da jugoslavensko veleposlanstvo ne može zastupati ineterese Hrvata. Hrvatsko neslužbeno veleposlanstvo ubrzo je postalo simbol hrvatske borbe za neovisnost. Drugo postignuće očituje se u prizna(va)nju samosvojnosti i samobitnosti hrvatskoga jezika od strane australske vlade 1979. godine. Do prizna(va)nja hrvatskoga jezika (njegova odvajanja od srpskog!) dolazi ponajprije zahvaljujući neumornom i konstruktivnom radu i lobiranju domoljubnih Hrvatica i Hrvata i hrvatskih društava i udruga diljem Australije.

Najveća briga Hrvata u Australiji je političko, gospodarsko i demografsko stanje u domovini Hrvatskoj i budućnost Hrvatske...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

2

TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (I.)

Sigurnost Hrvatske
mora biti iznad svega!

3

USPOREDNI INTERVJU

Marijana Petir: Problem je trebalo rješavati na mjestu nastanka, a ne u Europi