Umro je najsofisticiraniji metaurbanitetni genij našega grada, muzejski savjetnik i izabrani sveučilišni predavač Sveučilišta J. J. Strossmayera – Vlastimir Kusik, najautentičniji mislitelj Osijekova tranzicijskog urbaniteta, višestruki gost i suradnik Filozofskog fakulteta u Osijeku, kustos Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku (MLUO) i kreator brojnih projekata najjače i kontinuitetno najstabilnije kulturne ustanove grada.

O Osijekovoj ljepoti i modernitetnosti u kontaktima s barokom i secesijom, pisao je i govorio bezbroj puta. Usmeno je i pisano pa izložbeno nepotkupljivo brinuo o Juliju Kniferu, o olakim i nedopustivo opasnim zaboravima pred Oscarom Nemonom, o modernizmu Iljka Gorenčevića te o Gorgoni, o Faktoru, o Vrankiću, Sederu, Stipeševiću, Šeremetu i o još stotinama modernih hrvatskih i svjetskih briljanata hrvatske umjetnosti...

Kusik je 37 godina bio baš sam medij te gusto i komunikativno tkane slike ukupnoga i kontekstnog nacionalnog punjenja Grada najvišom estetskom Naracijom. Galerija, pa Muzej, uveli su uz njegovu mudrosno nenametljivu, a kontaktno prefinu nacionalno umreženu brigu – Jasminku Najcer Sabljak, pa Danijela Zeca, pa Valentinu Radoš...

U tih 40-ak godina stanovanja u osječkoj Galeriji likovnih umjetnosti, Vlastimir Kusik učinio ju je adresom brojnih samostalnih i skupnih izložbi.

Eemek-djelom metapredstavljačke riječi njegovo je nedavno govorenje u MLUO o fikcijskoj medijsko-proznoj knjizi Luke Bekavca, kada je njegov diskurs i panoramirao i ulijetao u kadriranim detaljima i bio najvedrije eruditan te u punom zaskoku brze i urnebesno duhovite pogo dosjetke. U istom je tonu kroz galerijske hodnike i kompleksne labirinte svijeta umjetnosti proveo brojne generacije osječkih studenata književnosti.

U najnedavnijim je našim privatnim susretima impresionirano govorio o distopijskoj prozi ruske književne avangarde, a najvrjedniji njegov prilog književnoj povijesti i stilistici jedinstvena je književna izložba-studija od 40-ak antologijskih zoomova likovnog panonizma. Tim je i takvim autorskim privatnim i javnim nastupima i potpisima rado i često upozoravao kako je književnost bila jedna od nezaobilaznih adresa pri njegovu intimnom i stručnom navraćanju strukturno krhkim supstancama Umjetnosti i Svijeta.

Bio nam je na FFOS-u gostom na kolegiju Stilovi medijske kulture, pitao je, često, a najbolje posve usput u šetnji o što ima nova u našoj “fabrici”... bio je i kriptolucidnim domaćinom nojzerskoj instalaciji moćne osječke estetske skupine Dalstroy. I još nekoliko stotina vrhunskih kazivačkih performansa, kada nas je fascinirao, nasmijavao, ironizirajući, posebice samoironizirajući se, melankolično uvijek znajući da samo ako dobro gledamo – vidjet ćemo – naš je životni i kulturni te memorijski prostor, konstruktivistički palimpsest filma Alaina Resnaisa “Prošlog ljeta u Marienbadu”.

Otišao je Kus, frend, usmeni brzi i kratki esej, spori hodač, najvukovarskouličniji hodač neprevidne izduljene osječke longitudinale, ultradosjetljivi predavač pun salto preokreta u slikama koje se pred nama izlažu i nude nam svijet puno boljeg pogleda no što smo prije njegova npr. poziva Zoranu Jačimoviću ikada imali šanse osvijetliti i osvijestiti. Disao je svoja najpripremljenija, ali i najspontanija kazivanja – uvijek ono o odmoru radom i čitanjem te ultimativnim nenapuštanjem. Držati nam se tog nenapuštanja, grada kojega ne treba nadograđivati, nego ga panonistički brinuti ljudima. Ne bježati ljude, to je odrađeno, ne mobilizirati ljude, nego brinuti ljude u pojedinačnosti, u osobnom slobodnom talentu.

Napisao je, šalio se, sabrana djela u knjizi Adresa, gdje je prekrasna njegova mudra ludistička rečenica uživala u miru jarmushovskog sporohoda.

Rođen je u Osijeku 1953., a iako je 27. svibnja 2018. otišao iz ove naše prividne matriksovske fizike, u jezičnom biću grada ostaje. Ostaje u stvarnom i najstvarnijem Osijeku koji je lijep, uredan grad s lijepom arhitekturom, parkovima, javnim prometom, položajem na rijeci, starom baroknom jezgrom i jakom secesijskom crtom.

Kusik je sam taj pogled grad, jezik ovoga grada, njegov melankolični nezaborav i njegova zauviječna Adresa.