Jako lošu uvertiru imao je deveti Osijek Grand prix Žito Challenge Cup. Mjesec i pol dana prije njegova održavanja gimnastika je bila na naslovnicama svih medija, ali, na žalost, ne zbog sjajnih rezultata hrvatskih gimnastičarki i gimnastičara. U Osijeku se počeo naveliko obnavljati Sokolski dom pa su se članovi GD Osijek Žito privremeno preselili u Šećeranski dom, gdje su treninge toga zamalo kobnoga 29. ožujka odrađivali i gimnastički reprezentativci Robert Seligman i Tomislav Marković, koji se još oporavljao od operacije. U jednom trenutku Tomija je obuzela slabost, legao je na pod i izgubio svijest. Gotovo pola sata Marković je bio klinički mrtav. Srce je prestalo raditi i da nije bilo intervencije njegovih trenera Vladimira Mađarevića i Borisa Čulina, vjerojatno bi sve završilo tragično. Tomi se u Gradskom vrtu ovaj put pojavio kao gledatelj. Nije bilo gledatelja kojem nije bila suza u oku kada je najavljen njegov izlazak na parter. Tomi je samo mahnuo. Nije ni zakoraknuo na parter, na kojem je tijekom karijere ostvario sjajne rezultate, posebno u svom rodnom gradu.

Ipak, deveti Žito Challenge Cup protekao je u mnogo vedrijim tonovima. Okupilo su se ponovno respektabilne 33 zemlje. Prvoga dana kvalifikacija od četiri hrvatska predstavnika sva četiri ušla su u finale. Robert Seligman i Matija Baron na konju s hvataljkama, a povratnica na međunarodnu scenu Tijana Tkalčec i mlađa joj riječka kolegica Ema Kajić na preskoku. Robert je, štoviše, imao najbolju ocjenu kvalifikacija. Drugoga dana kvalifikacija njima su se pridružili Tin Srbić i Ana Đerek. Zagrebačko-splitski par koji se izvan gimnastičkih dvorana intenzivno druži zajedno je ušao u finale. Tin Srbić bio je najbolje ocijenjeni u kvalifikacijama na preči, a njegova djevojka ušla je u finale na parteru. Zamalo smo i drugoga kvalifikacijskog dana imali četvero finalista. Iskusnog Marija Možnika doslovce je posljednji natjecatelj istisnuo na deveto mjesto, a Ana Đerek na gredi bila je deseta. U kvalifikacijama je još nastupila Ana Poščić, ali bez finala.

U subotu i nedjelju - pravi spektakl. Puna dvorana, navijanje za naše kao u nogometu. I prvi put sjajni voditelj-animator Frano Ridjan. Rođeni Vinkovčanin itekako poznaje slavonski mentalitet. Čudno je bilo finale na konju s hvataljkama, gdje su gotovo svi natjecatelji ili pali ili odvježbali “prljavo” uz niz pogrešaka. Jedini zapravo na zadovoljavajući način vježbu je odradio mladi Irac Rhys MccLenaghan, koji je osvojio prvo mjesto, ispred dvojice Hrvata, Roberta Seligmana i Matije Barona, pa se u šali govorilo kako su na postolju “sva tri naša” s obzirom na, na žalost, sve brojniju iseljeničku koloniju u Irskoj. Robert je do medalje stigao unatoč padu, a Matija i uz niz pogrešaka. Na preskoku Tijana Tkalčec zauzela je šesto mjesto, a Ema Kajić bila je sedma. U nedjelju se za vrhunski spektakl pobrinuo Tin Srbić. Nakon njegove vježbe Marijo Možnik, koji je bio u ulozi sukomentatora, samo je uzviknuo: “Kralj!” Osvojio je Tin prvo mjesto i osvojio srca osječke publike, koja je dugo nakon vježbe skandirala njegovo ime. Možda je upravo u Osijeku Tin stvorio naviku pobjeđivanja. Naime, krajem godine u Montrealu postao je svjetski prvak. Njegova djevojka Ana, koja mu je prva čestitala, zauzela je šesto mjesto na parteru. Nakon sjajnog ambijenta 2017. mnogi su nestrpljivo počeli odbrojavati do desetog Svjetskog kupa, 2018.