Baby Kraftwerk i New Order za najvjernije fanove, glasio bi najkraći opis audiovizualnog spektakla koji je prošle subote u Beču priredio taj legendarni, gotovo nestvarno utjecajni britanski bend.

Muzejsku četvrt austrijske prijestolnice Bernard Sumner i ekipa posjetili su u sklopu kratkotrajne turneje sastavljene od pet koncerata u samo tri grada (Manchester, Beč, Torino), i nastale u suradnji s vizualnim umjetnikom Liamom Gillickom te orkestrom od dvanaest sintesajzera za kojima je stajalo jednako toliko studenata manchesterske glazbene akademije Royal Northern College Of Music. Posljednjeg ključnog suradnika u projektu nazvanom “So It Goes” pronašli su u svom sugrađaninu i čestom sidekicku Joeu Duddellu koji je aranžirao dionice spomenutih “potomaka Kraftwerka”, točnije pridodao ih onima originalne klavijaturistice New Ordera Gillian Gilbert.

Iako sam znao da je riječ o nečemu što nikako ne bih želio propustiti, moram priznati da sam prema čitavoj priči imao dosta rezervi. Teško se, naime, bilo oteti dojmu da je u pitanju samo novi, mada prilično unikatan i studiozno osmišljen pokušaj naplaćivanja nostalgije, posebno jer pjesme New Ordera ionako nikada nisu oskudijevale synthovima. Moja strahovanja pokazala su se nepotrebnima već uoči prvih, sredinom prošle godine odsviranih “So It Goes” koncerata, kada je Sumner poručio obožavateljima da ne očekuju “Blue Monday”, “Love Will Tear Us Apart” i druge klasike, nego stvari koje vrlo rijetko, gotovo nikada ne izvode uživo.

Otvaranje je pripalo orkestru i prekrasnoj izvedbi 33 godine starog instrumentala “Elegia”. Smješteni u dvanaest identičnih kabina, postavljenih iza samog benda, i prikriveni nečim što bismo mogli nazvati divovskim roletama, mladi manchesterski glazbenici taj su mračni, vangelisovski “instrumental u A-molu” pretvorili u najtužniji soundtrack nekog imaginarnog, nikad snimljenog filma. Po završetku tog prvog od nebrojenih vrhunaca večeri, na pozornicu su izišli New Order i počeli svirati možda i opskurniju “Who's Joe”, skinutu s “Waiting For the Sirens Call”, zadnjeg albuma na kojem je s njima bio i Peter Hook, čiji je bas desetljećima predstavljao temelj zvuka kako Joy Divisiona, tako i njegovog popističnijeg mlađeg brata. Međuigrom gitara Sumnera i Phila Cunninghama vođeni power pop zazvučao je neusporedivo čvršće, punokrvnije, i jednostavno, kvalitetnije od studijskog originala te je, zajedno s vrlo korektnom verzijom “Gulit Is a Useless Emotion”, uspio dokazati da je “zov sirena” bio sasvim solidan materijal, u vrijeme objavljivanja nepravedno sasječen od strane kritike koja je očekivala kreativni trijumf u rangu prvog im povratničkog izdanja “Get Ready”. Istini za volju, u tim gitarističkim skladbama “keyboard orchestra” imao je samo dekorativnu ulogu, pojačavajući Gillianina prebiranja po crno-bijelim tipkama, odnosno programiranim beatovima popunjavajući ritmove bubnjara i njezinog životnog partnera Stephena Morrisa. Bio je ovo i set u kojem se najmanje osjetio Hookyjev izostanak ili, preciznije, mnogo više došao do izražaja konvencionalniji, premda vrlo učinkovit stil sviranja Toma Chapmana. Razlog se dobrim dijelom krije u samom repertoaru, u priličnoj mjeri “cijepljenom” od stvari obilježenih Hookovim kultnim solažama na basu.

Sam koncept ovih pet nastupa bazira se na svojevrsnom raščlanjivanju linija na sintesajzerima, na način da, primjerice, akord od četiri tona odsviraju četvorica glazbenika, svaki po jedan ton. Radi se o nečem vrlo srodnom sumanutim producentskim metodama ludog genija Martina Hannetta i njegovim pokušajima da zvuk prikaže u što je moguće čišćem, iskonskijem obliku, do savršenstva dovedenima upravo na pločama Joy Divisiona “Unknown Pleasures” i “Closer”. S druge strane, kompletan “tucet” klavijaturista svirao je u samo nekoliko pjesama, pa su u prvi plan najčešće izlazili naizmjenično, povremeno i jedan po jedan, pri čemu bi njihove “boxove” obasjala snažnija svjetlost, a spomenute se rolete raširile dovoljno da im vidimo bar obrise. Svojih pet minuta i prigodu za još jedan nastup bez benda zato su dočekali u uvodu bisa, tijekom instrumentalne verzije “Times Change”, pjesme s albuma “Republic” prvi put izvedene uživo tek prošlog srpnja u Manchesteru na premijernom “So It Goes” koncertu. Simbioza benda i Duddellovih futurističkih orkestracija najbolje je profunkcionirala tijekom “Bizarre Love Triangle”, “Shellshock” i “Ultraviolence”, koje biste bez ikakvih problema mogli teleportirati na plesni podij nekog razvaljenog rave partyja ili vremeplovom vratiti u Haciendu, neprežaljeni hram acid-housea i ecstasyja.

Iznova je postalo očito i da Bernard, otkad se okanio navedene droge, muku muči s plesnim pokretima, zbog čega, kako je to genijalno opisao jedan britanski novinar, izgleda kao dijete staro godinu ili dvije dana kojem je strašno sila na WC. U subotu, na sreću, bar nije izvikivao “wu-hu” i slične pokliče za nabrijavanje publike, nerijetko sasvim nespojive s turobnom tematikom pjesama, posebno onih iz opusa Joy Divisiona.

New Ordere sam u Beču uhvatio i 2012., i to na koncertu posvećenom Ianu Curtisu. Toga dana, naime, obilježavalo se trideset i dvije godine otkad si je oduzeo život vješanjem, no ovo što smo imali prilike gledati i slušati u Muzejskoj četvrti predstavljalo je mnogo ljepši i potresniji spomenik liku i djelu najvećeg mučenika postpunka. Počelo je uvjerljiviim čitanjem “Disordera”, nastavljeno fantastičnom verzijom “Heart and Soul”, dok je slušajući završnu “Decades”, jednu od pjesama čije je stihove moguće smatrati Curtisovim oproštajnim pismom, bilo stvarno teško ne “gutati knedlu” i zadržati suze. Ianov duh kao da je nakratko ušao u Sumnera, malo mu produbio vokal i poveo u najemotivniju izvedbu koju sam od njega imao prilike čuti na četiri-pet njihovih nastupa kojima sam bio, uključujući i onaj 2006. godine na humanitarnom Versus Cancer festivalu u Manchesteru kada su čitav set odradili pod imenom Joy Division.

Općenito, iz svake odsvirane note bilo je primjetno koliko članovi grupe uživaju u činjenici da ne moraju izvoditi uobičajeni greatest hits repertoar, ponajprije u stvarima poput “All Day Long” i “Vanishing Point”. Pridodamo li tome i Gillickove svjetlosne efekte i vizuale projicirane na kabinama, kao i publiku iz čijih se oduševljenih reakcija stvarno nije dalo naslutiti nezadovoljstvo zbog izostanka ove ili one uspješnice, postaje jasno kako se radi o turneji koja će zauzeti počasno mjesto u koncertnoj biografiji benda. “So It Goes” nastavak je i vraćanja synth korijenju, započetog na prošlom studijskom albumu “Music Complete”, njihovom “najelektronskijem” ostvarenju posljednjih desetljeća. Osobno, nisam dijelio oduševljenje većine britanskog tiska tim materijalom pa mi je drago da su ga u Beču sveli samo na osrednju “Plastic”.

U konačnici, poslije sat i pol svirke napustio sam Halle E Muzejske četvrti uvjeren da se New Order još uvijek ne namjeravaju prepustiti statusu zaslužnih veterana, već i dalje tragaju za novim putevima kojima ih glazba može odvesti. Za razliku od svog odbjeglog basiste Petera Hooka kojem će uskoro ponestati albuma koje bi sa svojim sastavom The Light mogao izvoditi u cijelosti, a bogami i tema za knjige o manchesterskoj sceni, drugom mu najdražem hobiju posljednjih godina.