Osijek Žito Challenge cup 2014. godine održan je ponovno u travnju, a uvedena je još jedna novina koja se zadržala do dana današnjeg. Kako bi skratili program i u kvalifikacijama koje su postale dosadne čak i za najokorjelije ljubitelje gimnastike, odlučilo se kvalifikacijski program također podijeliti u dva dana. Novi model prilično je odgovarao hrvatskim vježbačima koji su nastupili u osam finala, a na kraju je čak tri puta intonirana Lijepa naša.

Još jednom junak je postao Tomislav Marković. Ostvario je treću pobjedu u Osijeku pa je uoči Europskog prvenstva, koje je tada održano u Sofiji, poželio da se “Europska prvenstva održavaju u Osijeku”. A bilo je uopće upitno hoće li Tomi nastupiti. Dva dana uoči kvalifikacija na treningu u Sokolskom domu jako je natukao petu. Nastupio je pod bandažom, u kvalifikacijama je bio četvrti, a u finalu, s vrlo dobrih 15.250, još jednom ostvario pobjedu u svom rodnom gradu. U finalu na parteru nastupio je i Filip Ude. Počeo se pripremati za kvalifikacije za Olimpijske igre, no njegova izvedba na parteru bila je dovoljna za sedmo mjesto. Zato je Čakovčanin briljirao na konju s hvataljkama, natjecanju koje je bilo iznimno zanimljivo. U finalu je odradio vježbu, kako je sam tada rekao, najbolju nakon Olimpijskih igara u Pekingu, gdje je osvojio srebrnu medalju. S ocjenom 15.675 osvojio je prvo mjesto, što mu je bila prva pobjeda u karijeri na natjecanju za Svjetski kup. Visoku ocjenu dobio je i uspješno odradivši vrlo težak element “Busnari”, nazvan po talijanskom gimnastičaru Albertu Busnariju koji je tada u finalu na konju s hvataljkama osvojio drugo mjesto, smjestivši se na postolju između dvojice sjajnih hrvatskih vježbača Filipa Udea i Roberta Seligmana, koji se nakon dva kiksa u kvalifikacijama vratio 2014. u Osijeku uspješnim “starima navikama”. Treće hrvatsko zlato u nedjeljnim finalima ostvario je Marijo Možnik. Na preči ga je podijelio s Izraelcem Alexanderom Shatilovim. Radi se o dvojici tada najviših gimnastičara u najjačoj međunarodnoj konkurenciji. Inače, Izraelac je specijalist na parteru na kojem je osvojio i europsko zlato. Shatilov je postao stalni gost Osijeka, ali je prvi put slavio na za njega slabijoj spravi. Inače dan ranije, kada smo mu spomenuli kako Shatilov nikada nije pobijedio u Osijeku, Tomislav Marković je predložio da bi mu rado dao jednu od svoje tri pobjede u Osijeku za jednu njegovu medalju na Europskom prvenstvu. Tomi do tada nikada nije nastupio ni u finalu EP-a. Korak do medalje na preči bio je tada zagrebački maturant Anton Kovačević. Osvojio je četvrto mjesto u finalu, nakon kojeg su mu Hrvati počeli tepati “Beba Možnik”, a Slovenci “Hrvatski Pegan”, prema njihovom sjajnom prečašu Aljažu Peganu, koji se već tada posvetio treniranju vodeći turske vježbače. Dva finala imala je Hrvatska i u ženskoj konkurenciji, a oba je dohvatila tada 16-godišnja Splićanka Ana Đerek, koju su već prozvali legitimnom nasljednicom Tine Erceg. U svom prvom nastupu u Osijeku Ana je osvojila peto mjesto u finalu na preskoku, a na parteru je nakon prijestupa na trećoj i pada na četvrtoj dijagonali na kraju bila posljednja, osma u finalu. Ipak, ostat će upamćen njezin nastup na parteru uz glazbenu pratnju Eye of the tiger. Zlata u Osijeku osim trojice naših vježbača osvojili su još Slovenac Mitja Petkovšek (ruče), Finac Tomi Tuuha (preskok) i Talijan Matteo Morandi (karike) kod muškaraca, a kod žena Vijetnamka Thi Ha Thanh (preskok i greda), Švicarka Giulia Steingruber na parteru te Sjevernokorejka Kang Young Mi, koja je slavila na dvovisinskim ručama. Nastup i dolazak vježbača iz najzatvorenije zemlje svijeta bila je posebna atrakcija u Gradskom vrtu. Na pitanje kako su se odlučili doći, odgovorili su nam: “Imali smo o vama dobar osjećaj”. Inače, sjevernokorejsku delegaciju vodio je Gil Su Pae, olimpijski prvak iz Barcelone 1992. godine.