Nedavna izvedba skladbe "Voda i vatra za G. F. Händela, simfonijski hommage“, u sklopu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a u koncertnoj dvorani Lisinski, podsjetila nas je da Alfi Kabiljo nije samo skladatelj šlagera, mjuzikala (“Jalta, Jalta”, “Car Franjo Josip u Zagrebu”), filmskih tema (“Seljačka buna”, “Banović Strahinja”), i poneke titoističke popijevke (“Druže Tito imaj to u vidu”), nego i kompozicija ozbiljne glazbe.

Možda je pravi primjer upravo spomenuta skladba nastala još prije deset godina na temelju narudžbe Hrvatske radiotelevizije u povodu obilježavanja 250. obljetnice smrti velikog njemačkog skladatelja na razini Europske radiodifuzijske unije (EBU), u kojoj se Kabiljo poigrao s predloškom iz Händelove “Glazbe za kraljevski vatromet”, a umjesto 24 oboe iz izvorne partiture Kabiljo se poslužio zvukovljem 24 udaraljke. Među brojnim priznanjima koje je osvojio nalazi se i diskografska nagrada Porin za njegov balet “Kentaur XII”.

Ipak, većina će ovog skladatelja, dirigenta, aranžera i producenta, rođenog u Zagrebu prije 78 godina, pamtiti prema brojnim šlagerima koje je skladao i aranžirao u vrijeme bivše države i mjuziklima s kojima je bio naročito uspješan. Najveći odjek imao je njegov mjuzikl “Jalta, Jalta” iz 1971. smješten u kontekst povijesne konferencije u istoimenom sovjetskom ljetovalištu na kraju Drugog svjetskog rata na kojoj se prekrajao svijet. Milan Grgić u svom intrigantnom libretu dramatski zaplet stvara među sobarima “velike trojice” koji se neuspješno trude podijeliti i Zelenu livadu, “najljepši komadić zemaljske kugle”, gdje “nema rata, nema zla”. Nije potrebno biti neki veliki poznavatelj mitologije i simbolike komunističke Jugoslavije da bi se iščitalo kako Zelena livada predstavlja ni manje ni više nego bivšu državu. Radnja mjuzikla nimalo slučajno smještena je baš u Jalti koja je sve do raspada bivše Jugoslavije u privatnim razgovorima među hrvatskim nekomunistima bila “tajna šifra” kojom se aludiralo na tobožnju podjelu bivše države na istočni i zapadni dio. Naravno, u ovom posljednjem trebala se nalaziti Hrvatska. Zelena livada nije se održala duže od dvadeset godina nakon nastanka mjuzikla, a ratni sukob zahvatio je čak i Ukrajinu kojoj je poluotok Krim pripao 1954., a nasilno oduzet ruskom invazijom 2014. Svojom glazbom Kabiljo je ovom mjuziklu udahnuo dušu, a završna pjesma “Neka cijeli ovaj svijet” pripada među najvažnije kompozicije hrvatske glazbe 20. stoljeća. U njegov opus pripada i glazba za pedesetak filmova te stotinjak televizijskih nizanki i kazališnih predstava.

Alfons Kabiljo nije jedini Sefard koji je u Hrvatskoj ostvario uspješnu karijeru. Možemo se još sjetiti ministra u hrvatskoj vladi Nenada Porgesa i pomoćnika ministra vanjskih poslova Mihaela Montilja koji je nakon Drugog svjetskog rata pohađao gimnaziju u Osijeku, a potom bio i upravitelj osječkih kina. Prema izraleskom povjesničaru Shlomi Sandu, Sefardi su nastali širenjem judaizma među berberskim stanovništvom u Sjevernoj Africi. Svoj procvat doživljavaju tijekom maurske vladavine na Pirenejskom poluotoku, a nakon kršćanske rekonkviste bivaju protjerani, nakon čega se sele diljem Turskog Carstva pa tako stižu i u Sarajevo.

Opus Alfija Kabilja broji više od 600 skladbi, što ga svrstava u red najplodnijih autora, a među njima se nalazi i jedna opera (“Casanova u Istri”), glazba za američki igrani film “Scissors” iz 1990. (u kome glumi Sharon Stone), ali i zvukovna kulisa za športske događaje poput Mediteranskih igara u Splitu 1979., ili glazbe za dokumentarac “Veliki datumi Saveza komunista Jugoslavije” iz 1975. Prije dvije godine diskografska kuća Cantus koja je specijalizirana za djela ozbiljne glazbe suvremenih hrvatskih autora objavila mu je album “Komornijada” sa skladbama komorne glazbe.