Crtice i biografske zanimljivosti iz privatnog života, razmišljanja i stavovi, kako je doživjela svoj dolazak u Rusiju, prve dane braka, što je mislila o ruskom dvoru i običajima te kako se pripremala za ulogu vladarice najvećega carstva - sve to možete doznati posjetite li do 29. srpnja izložbu o pruskoj princezi koja je 30 godina vladala Rusijom, kroz kolekciju iz Ermitaža. Izložba “Katarina Velika - carica svih Rusa” kulminacija je programa u povodu 50. obljetnice prijateljstva i odlične suradnje gradova Zagreba i Sankt-Peterburga. U Zagrebu su izložena djela iz jednog od najvećih svjetskih muzeja – peterburškog Ermitaža, a neka su prvi put za ovu prigodu napustila matičnu instituciju.

U očima suvremenika Katarinin je autoritet bio vrlo velik, unatoč tomu što su se u njezinu životu na čudan način isprepletale vrline i mane njezina doba. Često je i s užitkom pisala o sebi u autobiografskim bilješkama i pismima svojim brojnim korespondentima.

Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst (1729. - 1796.), princeza male njemačke kneževine, posve je neočekivano postala ruskom caricom i najmoćnijom europskom vladaricom. Katarina II. nije imala nikakvih prava na rusko prijestolje, ali je upravljala golemim Ruskim Carstvom 34 godine (1762. - 1796.) i samo je Petar Veliki vladao duže, 43 godine (1682. - 1725.). Katarinina se vladavina naziva vrijeme slave i moći Rusije i sjaja ruskoga dvora. Kao i Petar I., za života je dobila nadimak Velika. Tako ju je u svojim pismima zvao i Voltaire.

Joanna Elisabeth of Holstein-Gottorp, majka Katarine Velike, uopće nije voljela svoju kćer. Smatrala je da jedino sin može postati vladarom i prskrbiti joj bogatstvo i ugled kakav zaslužuje... Katarina Velika još je od malih nogu pripremala unuke Konstantina i Aleksandra za ostvarivanje grčkog projekta. Htjela je oživiti Bizantsko Carstvo koje je trebalo biti dio većeg Ruskog Carstva.

Kada se 1778. carica oduševila idejom gradnje nove građevine u Ermitažu – Rafaelovih lođa, ubrzo se, prema projektu talijanskog arhitekta Giacoma Quarenghija, počelo graditi i lođe i kazalište iza Zimskoga jarka na mjestu Petrova zimskog dvorca. Rafaelove lođe, prva isključivo muzejska zgrada u kompleksu Ermitaža, naziv je dobila po Rafaelovim lođama u Vatikanu.

Carica je pisala barunu Grimmu 1. rujna 1778.: “Danas su mi u ruke došli nacrti stropova Rafaelovih lođa. Molim vas, hitno pišite Riefensteinu da kopira u prirodnoj veličini te lukove, zidove također, a ja se zavjetujem sv. Rafaelu da ću pod bilo koju cijenu sagraditi takve lođe i oslikati ih navedenim kopijama. Sklona sam takvim lođama i stropovima, spremna da za njih žrtvujem sredstva za gradnju zgrade. Neću imati mira dok sve ne bude završeno.”

Caričina želja nije trpjela odugovlačenje te je vrlo brzo dobivena dozvola pape da se naprave kopije fresaka. Austrijski slikar Christoph Unterberger s pomoćnicima završio je kopiranje 1780.

Po cijeloj dužini lođa smještene su tri prostorije, dvije su zauzele caričine zbirke minerala, dok je u trećoj zbirka dragocjenosti i nakita, uključujući i orijentalni nakit. Ta je soba, koju su zvali Dijamantnom, uz fantastičan spoj raskoši i profinjenosti, umjetničkih dosega Istoka i Zapada, ostavljala izvanredno snažan dojam...