U 311 hrvatskih općina uopće nema jasličkih programa, a u 146 vrtićkih. Mnogim roditeljima vrtići su preskupi, a mnogima su i predaleko. Dio je to podataka iz Analize pokazatelja dostupnosti i kvalitete te javnih izdataka za usluge ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja čiji su autori Ivana Dobrotić, Teo Matković i Valentina Menger, a objavilo ju je Ministarstvo za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku.

Iako je širenje mreže vrtića u razdoblju od 2004. do 2016. povećalo broj djece koja pohađa redovite vrtićke ili jasličke programe u Hrvatskoj porastao za 37,2 posto, dok je broj dječjih vrtića porastao za 34,7 posto, to je znatno niže od ciljeva koje je postavila Europska unija, a oni su da bi 90 posto djece vrtićke dobi trebalo biti obuhvaćeno ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem.

“Unutar Hrvatske postoje izrazite i sustavne regionalne razlike u obuhvaćenosti djece predškolskim programima. Tako se u 2016. raspon obuhvaćenosti djece jasličkim programima u županijama kretao od 5,6 do 40,4 posto, a vrtićkim programima od 24,4 do 82,8 posto. Štoviše, 146 općina u kojima živi 7,2 posto populacije djece vrtićke dobi u RH nije imalo vrtićke programe, a 311 JLS-ova u kojima živi 17,4 posto populacije djece jasličke dobi nije imalo organizirane jasličke programe na svom području”, ističe se u Analizi.

Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i obrazovanja propisuje udaljenost dječjeg vrtića od mjesta stanovanja do jednoga kilometra. No, samo u 17 gradova centara jedan dječji vrtić pokriva manje od 5 km2, dok je u 182 jedinice lokalne samuprave područje koje prosječno pokriva jedan dječji vrtić veće od 50 km2. Prostorna je dostupnost najlošija u najslabije razvijenim županijama i JLS-ovima, posebno u općinama.

U razdoblju od 2013. do 2016. u vrtić nije bilo upisano između četiri i pet tisuća djece u Hrvatskoj, odnosno od 10,8 do 13,2 posto generacije trogodišnjaka. “Međutim, to nije potpuno vjerodostojan pokazatelj jer određeni broj roditelja neće uopće podnijeti prijavu za upis djeteta u predškolski program ako on ne postoji u njihovoj sredini, dječji vrtić je udaljen, cijena je previsoka ili je broj mjesta u postojećem dječjem vrtiću nedostatan. Stoga nije iznenađujuće da je u manje razvijenim županijama i JLS-ovima udio neupisane djece u generaciji za koju su roditelji podnijeli zahtjev zapravo niži. Problem je i izostanak cjelodnevnih programa, što utječe na mogućnost usklađivanja obiteljskih obveza i plaćenog rada roditelja”, naglašavaju autori istraživanja.

Dodaje se i kako vrtiće dominantno pohađaju djeca zaposlenih roditelja, čiji se udio povećao sa 76 posto u 2005. na 82,7 posto u 2016., što upućuje na ograničen pristup djeci kojoj jedan ili oba roditelja nisu zaposlena, a koja čine gotovo polovinu populacije djece u Hrvatskoj. Osnivači dječjih vrtića najčešće su sami gradovi ili općine, međutim u proteklih deset godina nastavljen je rast broja i udjela privatnih vrtića i oni su u 2016. činili 22,8 posto svih ustanova u kojima redovite predškolske programe pohađa 15,9 posto djece.

Nakon uvođenja novoga državnoga pedagoškog standarda 2008. godine, smanjen je prosječan broja djece i u jasličkim (sa 17,7 na 16,3) i u vrtićkim (s 23,9 na 22,6) skupinama te je poboljšan omjer broja odgojitelja i djece (s 10,4 na 8,6 djece po odgojitelju u jaslicama i s 12,4 na 11 u vrtićima). Ipak, samo je za 23,1 posto djece u jaslicama i 70,3 posto djece u vrtićima zadovoljen najblaži kriterij standarda u smislu veličine skupina.

U sustavu bi do 2030. trebalo osigurati još 9148 odgojitelja kako bi se zadovoljili ciljevi EU-a i Državni pedagoški standard. Između 2004. i 2016. broj odgojitelja zaposlenih u redovitim predškolskim programima povećao se za 65 posto, sa 7146 na 11.822. Istodobno s povećavanjem broja odgojitelja došlo je i do starenja populacije, tako da se udio odgojitelja starijih od 50 godina gotovo udvostručio, sa 16,1 posto na 29,4. Starenje je najviše izraženo u javnim dječjim vrtićima. U pojedinim je županijama manjak odgojitelja postao akutan. Prijavljene potrebe za odgojiteljima u 2016. eskalirale su na 4217 osoba.

U Analizi se podsjeća kako se kvalifikacija odgojitelja stječe na sveučilišnom ili stručnom studiju koji se provodi u devet županija. U tim je županijama (uz iznimku Grada Zagreba) manjak odgojitelja malo manje naglašen. Međutim, ukupna upisna kvota u akademskoj godini 2017./2018. iznosila je 639 studenata te se u proteklom desetljeću nije bitno promijenila, odnosno smanjen je broj upisa u Zagrebu, a povećan u Slavoniji. Prema podacima DZS-a posljednjih godina prosječno predškolski odgoj i obrazovanje diplomira 500 osoba, što će u kontekstu skorašnjeg vala umirovljenja i nepostojanja “rezerve” nezaposlenih odgojitelja ograničiti povećanje sustava na najviše 200 zaposlenih godišnje. “Stoga je za širenje predškolskih programa potrebno znatno povećati kapacitete studija ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja – za što postoji upisni interes”, savjetuju autori analize.