Magazin
DEMONTIRANJE MITA - KATARINA LUKETIĆ:

Balkan se preobrazio u zamjenski pojam za sve zlo koje nas je snašlo u povijesti!
Objavljeno 12. svibnja, 2018.

Uzimajući u obzir što se sve događa na prostorima bivše Jugoslavije, ali i općenito na prostoru Balkana, bilo da se radi o tzv. Zapadnom, ili Balkanu kao široj zemljovidnoj i kulturološkoj odredici, mnogo je toga što u takvom kontekstu i danas izaziva pozornost, potiče strahove i referira se na burnu, ratovima prožetu višestoljetnu prošlost, posebice kad se u sve uplete još i politika i ideolgogija.

Čitajući knjigu Katarine Luketić, “Balkan: od geografije do fantazije” (Algoritam, 2013.), dojam je da se radi o djelu koje je i na teorijskoj i na praktičnoj razini zapravo univerzalna studija o identitetu i mentalitetu naroda s ovih prostora, čija je aktualnost i danas nedvojbena.

Konkretno, čime se bavite u spomenutoj knjizi?

- U knjizi se bavim tumačenjem predodžbi, stereotipova, naracija i diskursa koji se stoljećima vezuju uz prostor i pojam Balkana i prenose se putem kulture, politike, medija. Te su predodžbe najčešće vrlo negativne, pa se Balkan vidi kao “bure baruta”, “mjesto vječne etničke mržnje”, “prostor osuđen na trajni pred-modernitet”, ukratko kao demonsko mjesto obilježeno neiskorjenjivim barbarizmom. S druge strane, postoje i pozitivne predodžbe koje Balkan i balkansko vezuju uz egzotiku, strast, iskrenost, neiskvarenost civilizacijom i sl. Sve su te predodžbe pogubne za ovaj prostor, one opterećuju svako - i ovdašnje i inozemno - poimanje balkanskih identiteta, poništavaju složenost pojava i kultura, banaliziraju prošlost i podržavaju mitsku svijest. Demontiranje toga imaginarija o Balkanu i balkanstvu, oslobađanje od mitske svijesti i ahistorijskih uvida te prihvaćanje identitetske heterogenosti ključni su za uspostavljanje manje traumatičnog odnosa prema ovdašnjim identitetima. Zapravo, u knjizi nastojim provjetriti teren, dekontaminirati ga i pripremiti za neko buduće manje fatalističko i manje zaraženo interpretiranje identiteta.

DEMONIZACIJA BALKANA

Kad se radi o Hrvatskoj, ali ne samo Hrvatskoj (tu je i Kosovo, Makedonija...), kako objašnjavate zazor od Balkana, uključujući i Srbiju, koji je i danas izražen?

- U Hrvatskoj je došlo do banalnog poistovjećivanja Srbije, Jugoslavije i Balkana, pa se Balkan postupno preobrazio u zamjenski pojam za sve zlo koje nas je snašlo u povijesti. Pri tome, Balkan, Jugoslavija i Srbija prikazuju se kao monoliti. Cijeli prostor, cijela država, cijeli narod, oduvijek i zauvijek, kao jedno tijelo. Bez nijansi i razlika. Samo banalni esencijalizam i vrtnja u istom mitu.

Uz to, u Hrvatskoj se ukorijenila i binarna podjela po kojoj je Balkan (kao barbarstvo) sasvim suprotan Europi (kao civilizaciji), pa se tako naše antibalkanstvo shvaća kao dokaz našeg europejstva. Plasira se i naracija da nije moguće pripadati i Balkanu, i Srednjoj Europi, i Mediteranu, iako bi takva raznolikost regionalnih orijentacija trebala biti shvaćena kao bogatstvo.

Konkretno, krajem 1980-ih godina počinje intenzivna demonizacija Balkana u hrvatskim medijima; često se tada govori o bizantizmu (kao pokvarenosti i lukavštini koja karakterizira srpsku politiku), “balkanskoj krčmi”, “vječnom krugu nasilja” itd. Bio je to, jasno, dijelom odgovor na velikosrpsku nacionalističku politiku i razne geopolitičke i kulturne teorije prema kojima se tijekom povijesti odvijalo srpsko prisvajanje Balkana. No, riječ je dijelom i o esencijalističkim predodžbama koje su pratile hrvatski nacionalizam u usponu. Na temelju takvih predodžbi izgrađen je hrvatski nacionalni identitet na početku 1990-ih koji se ponajprije trebao razlikovati od identiteta naših susjeda i neprijatelja, a zatim i od našeg identiteta u prošlosti.

Tuđman je posebno inzistirao na demonizaciji Balkana, njegovi su govori nakon 1990. prepuni raznih isključujućih balkanističkih lamentacija te oživljavanja predodžbi o Hrvatskoj kao predziđu Europe, braniteljici od nasrtaja s Istoka (pravoslavlja, islama, Srba, Muslimana). Kako je Balkan postao univerzalno primjenjiva kletva, tako su se 1990-ih pojavili i “naši unutarnji Balkanci”, u Tuđmanovu diskursu to su oni “crni, zeleni i žuti vragovi” (kritička inteligencija, novinari, opozicija), koje se godinama optuživalo za jugoslavenstvo, izdaju domovine, prijateljstvo s neprijateljem, tajne balkanske saveze. No, paranoju od Balkana i vjeru da pripadati Balkanu znači ne pripadati Europi, iskazivale su i kulturne elite, posebno jedan urbani sloj pokondirene inteligencije koja je silno željela biti nešto drugo, nešto više od onoga što jest.

Treba znati i da Balkan i “balkanstvo” nisu u hrvatskoj povijesti uvijek bili negativni pojmovi, pogledajte što o “balkanskoj solidarnosti” pišu Matoš ili Radić, na kako kompleksan način Krleža - tvorac najcitiranije sintagme o “balkanskoj krčmi” - tumači balkansku identitetsku komponentu i ključni odnos Balkan - Europa. Pogledajte stihove Jure Kaštelana iz ciklusa pjesama o mojoj zemlji, ili zatvorske zapise Vlade Gotovca o životu u različitosti.

IMPERIJALNA OPTIKA

Drugim riječima, zašto je Balkan, taj pojam u svim svojim konotacijama, pa i onima bizantinskima, umnogome i dalje trauma za hrvatsko društvo?

- Balkan kao traumu i nadalje nameću intelektualne i političke elite. Negativne predodžbe o Balkanu dio su nacionalističkog repertoara, pomoću njih učvršćuje se uvjerenje da je naša kultura po svemu dubinski i nepremostivo različita od njihove. Zatim je riječ i o neznanju, nesvjesnom perpetuiranju naslijeđenih obrazaca te odrazu opće identitetske paranoje od vlastite heterogenosti i unutarnje različitosti. Primjerice, kada je prije nekoliko godina Zoran Milanović posegnuo više puta za stereotipom “bizantizma”, u pitanju je bilo neznanje i prisvajanje imperijalne optike kojom političari iz tzv. prave Europe gledaju na europsku periferiju. Demoniziranje Balkana i svih istočnih i južnih susjeda koje dolazi s desnice - prije svega HDZ-a - dio je njihove političke platforme u kontinuitetu.

Ne bavim se profesionalno analizom aktualne politike, nego analizom kulture. No, kako se politika reflektira na sva polja, reći ću i to: zapanjuje me iracionalnost i kratkovidnost hrvatske vanjske politike. Njezin nedostatak pragmatičnosti i vizija o budućnosti na kojima bi se politika trebala temeljiti. U srpskoj politici je još gore. Čini se, mnogim političarima odgovara to stalno održavanje neprijateljstva; međusobna optuživanja, verbalni i diplomatski ratovi, dizanje tenzija održava ih na vlasti. U odnosu na vrijeme Ive Josipovića i Borisa Tadića - kada se bar nastojao voditi dijalog - jako smo nazadovali, i to ni za koga ne može biti dobro.

Pa, Hrvatsku nije moguće izrezati s mape i premjestiti u neko “idealnije” okruženje! Ni za sto godina naši susjedi neće biti Nijemci ili Finci. Ni za sto godina nećemo moći okrenuti glavu jedni od drugih. Uvijek će postojati neka otvorena pitanja između Slovenije i Hrvatske, Srbije i Hrvatske, Bosne i Hrvatske. I uvijek će postojati zajedničko povijesno iskustvo, primjerice osmanlijske i austrougarske uprave, Jugoslavije i komunizma, ideja o sveslavenskom zajedništvu i onih o nepremostivim razlikama i, naravno, ratova 1990-ih. Na kraju, uvijek će tu biti jezik kojim nesmetano komuniciramo, kako god taj jezik imenovali.

PITANJE MODERNIZACIJE

Što su kulturom, koliko je i tu “bespuća”, da se tako izrazim?

- U kulturološkom smislu uvijek će naša stara književnost biti obilježena temom borbe s Turcima, a Eufrazijeva bazilika u Poreču primjer vrhunske bizantske umjetnosti na Jadranu. Meštrovićev epski ciklus ostat će vezan uz njegovu ideju o jugoslavenstvu. Dinarsko naslijeđe ostat će slično i u Dalmatinskoj zagori, Hercegovini, Crnoj Gori. Slovenski i hrvatski brodovi i dalje će loviti jedni blizu drugih, a turistički autobusi u jednom danu voziti ture Međugorje - Dubrovnik - Kotor. To su datosti. Ne možete podići zidove, proglasiti svu povijest prije 1990. pogrešnom, okljaštriti književnost i umjetnost od “tuđinskih” elemenata. Ne možete ljude prisiliti da ostaju zatvoreni i odreknu se pogleda na drugu stranu.

Želimo li živjeti u miru, bez identitetskih neuroza i sa samosvijesti o identitetskom bogatstvu ovoga društva, nužno je to uzeti u obzir. Svaka politika temeljena na ideji o nacionalnom zatvaranju i “čistoći” nacionalne kulture, na provincijalnom/palanačkom sužavanju horizonata i neprijateljstvu prema drugima, ne može donijeti ništa dobro. A takva politika danas je iznova dominantna.

Prema mome mišljenju, ključno pitanje za cijeli naš prostor jest pitanje modernizacije. Ono je bilo važno i u Jugoslaviji i danas u samostalnim državama. To je pitanje kako se odmaknuti od mitizacije i destrukcije, kako ostvariti stabilnost i prosperitet, kako konačno “proživjeti” liberalizaciju koja nam je krajem 1980-ih promaknula. Uvjet za modernizaciju dubinska je promjena vladajuće političke paradigme. Znači, otvoriti se, voditi dijalog, odustati od nacionalizma i isključivosti.

BALKANSTVO I BARBARSTVO

Koliko su sve te napetosti odraz i povijesnih negativnih iskustava s Balkanom, napose sa Srbijom, odnosno s politikom Srbije, uključujući rat i poslijeratno razdoblje, skupa s Memorandumom o velikoj Srbiji na štetu susjednih naroda?

- Ovaj prostor i dalje truje nacionalizam koji se zakamuflirao u današnje, navodno proeuropske i demokratske politike. Modernizacija o kojoj govorim potrebna je i srpskom društvu, a stanovništvu Bosne i Hercegovine možda ponajprije. Svi njeguju svoje nacionalističke mitove i svako toliko, prema političkoj potrebi, iznova inzistiraju na tome da su im drugi na Balkanu jedino prijetnja.

Spominjete Memorandum SANU. Znate, balkanistički stereotipi upravo omogućavaju da se zamagljuju takve pojave i amnestiraju akteri zločinačkih politika. Ako ćete srpske akademike, Miloševića i službenu srpsku politiku 1990-ih svesti na njihovo “balkanstvo”, suštinsko “barbarstvo”, ili neku mentalitetnu kategoriju, nećete o njima reći ništa konkretno, ništa što bi ih ozbiljno dezavuiralo.

Uz to, svi koji su čitali moju knjigu, vjerujem da su primijetili koliko sam bila kritična prema drugim (post)jugoslavenskim nacionalizmima i posebno načinu na koji je velikosrpska politika koristila kulturu u 1980-ima i 1990-ima. Ali, znate, ja živim u Hrvatskoj i prije svega želim govoriti o onome što se odvija u mome okruženju, o pogubnosti nametnutih “ubojitih identiteta” i destruktivnih politika ove zemlje. Još i više, želim govoriti o mogućnostima otpora takvom stanju.

Katarina Luketić, književna kritičarka, publicistica i urednica; potpredsjednica Hrvatskog društva pisaca; autorica knjige “Balkan: od geografije do fantazije”.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

Katarina Luketić, književna je kritičarka, publicistica i urednica. Završila je studij komparativne književnosti i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je pohađala i poslijediplomski studij. Od 1996. objavljuje književne kritike, eseje, društveno-političke komentare i druge tekstove u brojnim medijima. Bila je jedna od osnivačica novina za kulturna i društvena zbivanja Zarez (1999), dugogodišnja članica njegova uredništva i nekoliko godina glavna urednica. Suosnovala je izdavačku kuću Pelago u kojoj je odabrala i uredila više desetaka knjiga s područja književnosti, teorije kulture i kulturne povijesti. Redovito surađuje na razne načine s nizom domaćih medija i objavljuje književne kritike, eseje, komentare i dr. Trenutno je potpredsjednica Hrvatskog društva pisaca. Godine 2013. objavila je studiju “Balkan: od geografije do fantazije” (Algoritam, Zagreb) sumirajući u njoj višegodišnja istraživanja ove teme. Osim balkanizmima i imaginarijima o Drugima posljednjih godina najčešće teme istraživanja su odnosi identiteta i prostora, politike i kulture, političko-ideoloških i književnih diskursa. U fokusu su suvremene balkanske kulture i njihovo pozicioniranje unutar današnje europske kulturne matrice, politike identiteta, nacionalizmi i (post)jugoslavenske kulture.(D.J.)

MARIJA TODOROVA
Imaginarni Balkan

U svojoj knjizi “Imaginarni Balkan” (Naklada Ljevak, 2015.) Marija Todorova ne opisuje balkanske narode kao nevine žrtve niti potiče u njima emociju lažne nevinosti. Ona ih ne štedi zbog toga što se Zapad prema Balkanu ponio neodgovorno, niti potiče opasnu ideju da balkanski narodi nisu historijski akteri, ili da je njihova sudbina uvijek u rukama viših sila. Todorova je kao znanstvenica bila savršeno svjesna svog položaja i svoje odgovornosti, jer je pišući “Imaginarni Balkan” imala privilegij da istovremeno bude i izvan predmeta istraživanja i unutar njega, i izvan procesa prikupljanja znanja o predmetu i unutar njega. Ova knjiga nije napisana u ime nekakvog apstraktnog Balkana, Marija Todorova govori u ime onog dijela balkanskih intelektualaca koji razmišljaju o problemu identiteta. Autorica u ovoj knjizi pokušava Balkan emancipirati ne samo od iscrpljujućih posljedica zapadnjačke rezerviranosti, nego i od mnogo emotivnijeg odbacivanja od svojih dojučerašnjih istočno-europskih supatnika. Ona je na Balkanu i insider i outsider: s lakoćom se služi i barata raznim izvorima, uključujući engleske, njemačke, francuske, bugarske, grčke, hrvatske i srpske, turske i rumunjske. Inače “Imaginarni Balkan” knjiga je nastala kao svojevrsni pandan slavnom “Orijentalizmu” Edwarda Saida. Što se Hrvatske tiče, hvalevrijedno je saznanje da se uglednom društvu pisaca koji se bave Balkanom priključila i Katarina Luketić sa svojom izvrsnom knjigom “Balkan: od geografije do fantazije”.(D.J.)

KNJIGE O BALKANU

Imaginarni Balkan (Marija Todorova, 1997.)

Balkan: od geografije do fantazije (Katarina Luketić, 2013.)

Balkan Identities: Nation and Memory (Marija Todorova, 2004.)

The Balkan Express (Slavenka Drakulić, 1993.)

Vježbe u laboratoriju Balkan (Višnja Starešina, 2004.)

Balkan-tranzit: Balkan u vrtlogu politika (Fikret Muslimović, 2001.)

Balkan: kratka povijest (Mark Mazower, 2007.)

Svi njeguju svoje nacionalističke mitove i svako toliko, prema političkoj potrebi, iznova inzistiraju na tome da su im drugi na Balkanu jedino prijetnja...

U knjizi nastojim provjetriti teren, dekontaminirati ga i pripremiti za neko buduće manje fatalističko i manje zaraženo interpretiranje identiteta...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: BARANJSKI GATORFEST

Dani vina, snaša i gromova

2

TEMA TJEDNA: NOVA MIGRANTSKA KRIZA (I.)

Sigurnost Hrvatske
mora biti iznad svega!

3

USPOREDNI INTERVJU

Marijana Petir: Problem je trebalo rješavati na mjestu nastanka, a ne u Europi