Nigel Osborne živopisna je osoba sugestivna govora. Skladatelj je suvremene ozbiljne glazbe i professor emeritus na sveučilištu u Edinburghu. On je prototip renesansnog čovjeka i klasičnog intelektualca koji se zanima za društvenu stvarnost tisućama milja daleko od njegove kule bjelokosne.
Krajem 60-ih studirao je kompoziciju na Konzervatoriju u Varšavi, a ostat će najviše upamćen prema svojoj operi “The Electrification of the Soviet Union”, čiji se naziv poziva na slavnu Ljenjinovu (Lenjinovu) matematičku formulu iz 1920. koja glasi: “Vlast sovjeta + elektrifikacija > komunizam”. Libreto je nastao na temelju dva teksta Borisa Ljeanjidovića Pasternaka, a njezinu praizdvedbu 1987. u Glyndebourneu režirao je Peter Sellars. Zahvaljujući prijateljstvu s Radom Šerbedžijom često ljetuje na Brijunima, gdje se nerijetko izvode predstave za koje je pisao glazbu.
Jeste li tijekom svog studiranja u Varšavi pomišljali da sovjetski sustav ima šanse ne samo preživjeti, nego i biti snažnim takmacem kapitalizmu i parlamentarnoj demokraciji?
- Bio sam student u Poljskoj krajem 60-ih i početkom 70-ih godina. To je na neki način bila prekretnica. Većina Poljaka nikada nije prihvatila podjelu Europe iz Jalte, sovjetsku dominaciju i komunizam. Godine 1956. (Nikita) Hruščov izbjegao je ustanak nudeći Gomulkinu (Wladislaw Gomulka, reformistički poljski komunistički političar, nap. a.) fleksibilnost u kulturnom i vjerskom životu, kao i stanovitu političku i gospodarsku liberalizaciju. No, 1970. rast cijena i nestašica hrane doveli su do raširenog razočaranja i pobune na baltičkoj obali. Bio je to sirovi pokret radničke klase, ali su mu se pridružile (disidentske) skupine poput Odbora za obranu radnika (Komitet obrony robotników, KOR), pokreta socijaldemokratske reforme.
No, u godinama koje su slijedile, konj je galopirao i danas se pretvorio u duboko razočaranje i ciničan populizam desnog krila. U Poljskoj, gdje sam studirao, bilo je mnogo toga lošeg. Ali kulturni život bio je veličanstven. Obrazovanje je bilo izvrsno. Čak je i obvezatna nastava marksizma i lenjinizma imala svoje filozofske svrhe. Zdravstvena služba bila je prilično dobra. U to vrijeme postoji skroman jaz između bogatih i siromašnih s iznimkom nomenklature.
Današnja Poljska uživa određeno samopoštovanje, ali pokazuje i stvarnu opasnost od povratka u svoju tamnu prošlost, više-manje politici Endecje (Narodowa Demokracja, poljski nacionalistički pokret iz razdoblju međuraća, nap.a.).
Nikada nisam vjerovao u sovjetski san, ali vjerujem da su neke stvari o komunizmu koje su stvorile više ljudskog dostojanstva, zabave i mašte te manje šovinizma i rasizma nego u svijetu u kojem živimo bile dobre.
PIKETTY DESNIČAR
Vidim da Vas je u mladosti oduševljavala ideja egalitarnosti. Treba li, kako to sugerira guru suvremene ljevice Thomas Piketty, oduzimati jako bogatima i davati taj novac onima koji imaju manje?
- Da, vjerovao sam i vjerujem, u načelu, u egalitarizam iako bih ga radije izrazio kao uvjerenje u jednakost mogućnosti. Djeca koja dolaze u naš svijet zaslužuju jednake izglede da potraže utjehu i sreću u životu. Najmoćnije sredstvo za to je osiguranje dobrog obrazovanja i snažne kulture kao što je Adam Smith uvijek isticao. I da, da bismo to učinili, možda ponekad moramo nekoga diskriminirati u korist neslabijih. Thomas Piketty poprilično je desničarski orijentiran ljevičarski mislilac. On čvrsto vjeruje u kapitalizam, privatno vlasništvo i tržište. Njegova briga je da je stopa povrata kapitala u razvijenim zemljama dosljedno viša od stope rasta. On smatra da se tom rastu nejednakosti može suprotstaviti samo globalnom strategijom oporezivanja. Slažem se s njim.
Ima li opera danas smisla? S ozbirom na činjenicu da je ona u prošlosti bila preteča mnogih drugih oblika zabave kao što su televizija, filmska umjetnost ili slušanje glazbe s kućnog hi-fi uređaja?
- Opera ostaje jedan od najvažnijih univerzalnih oblika umjetnosti empatije. Ne govorim o otmjenim europskim opernim kućama. Govorim o moćnim oblicima glazbenog kazališta koji još uvijek žive u selima država članica ASEAN-a, unutarnjim gradovima Indije, folklornim kinima Kine i društveno-političkim kazalištima u Africi. Televizija, film i digitalni mediji nisu shvatili te životne oblike. Digitalni mediji arogantno su ponosni na svoju modernost, ali su duboko i beznadno konzervativni. Ljudi su umorni od smeća. Moja sljedeća opera bit će virtualna stvarnost, iako nova djela rijetko nalaze put do pozornice.
Mnogi operu poistovjećuju isključivo s belcantom, verizmom i Mozartom. Sjećam se izvedbe Šostakovičeve opere “Nos” u osječkom kazalištu i komentara kako ne treba eksperimentirati s repertoarom. Kakva je situacija u Britaniji? Jeste li doživjeli promociju svih svojih djela na pozornici?
- Takva konzervativna stajališta o repertoaru stvaraju velike probleme. Kad su (Wolfgant Amadeus) Mozart i (Emanuel) Schikaneder 1791. stvorili “Čarobnu frulu” u (bečkom) Theater auf der Wiedenu, prosječna dob opera i singspiela izvedenih u kazalištu bilo je šest tjedana. Kad je 1873. uprava Marijinskog kazališta u Sankt Peterburgu predložila da se izvedu Wagnerove “Die Walküre”, napisane prije tri godine, umjesto Musorgskijevog “Borisa Godunova” zgotovljenog prije nekoliko mjeseci, došlo je do štrajka osoblja s porukom: Kako se usuđuju predlagati tako stari i senilni repertoar!
Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća napravio sam istraživanje u Kraljevskoj operi u Londonu. Prosječna starost ondje izvođenih opernih djela bila je 119 godina! Naravno, trebali bismo uživati u velikom repertoaru prošlosti, ali ne i u fetišu kulturne nekrofilije. Moramo imati vlastitu kulturu kako bismo uživali u potpunosti kulturu prošlosti.
Kad sam bio mlad skladatelj, bilo je razdoblja u kojem su operne kuće cijenile ovaj problem. Bio sam sretan. Imao sam priliku izvesti operu. Danas više nemam. Hladan vjetar konzervativizma i populizma prohujao je britanskom kulturom. Sada gledam na druge načine dovođenja stvari u život - uključujući film, performans i virtualnu stvarnost.
U SARAJEVU ZA OPSADE
Najmanje znamo o Vašem aktivizmu u Hrvatskoj i Bosni? Čime ste se sve bavili kao građanski aktivist?
- Nažalost, ne živim u Hrvatskoj. Rado bih to učinio. Ali je često posjećujem. Radim većinom s djecom s posebnim potrebama. Najviše sam se politički angažirao tijekom posljednjeg rata. Radio sam u Hrvatskoj i Bosni na pitanju ljudskih prava i pokušao zaustaviti rat. U jednom trenutku volontirao sam kako bih pomogao bosanskoj vladi i ostao u Sarajevu tijekom opsade. Nakon rata bio sam uključen u građanska gibanja, osobito u Plenumski pokret u Bosni koji sam vidio kao pravi put do mirne promjene. Podsjetilo me na mnogo toga na moju suradnju s Vaclavom Havelom, Jazzovske sekcije (disidentska skupina u komunističkoj Čehoslovačkoj, nap.a.) i Građanskim forumom (prodemokratski pokret osnovan 1989., nao.a.).
Razgovarao: Draško CELING
Hrvati su jako samokritični
Surađivali ste i s Radom Šerbedžijom i njegovim kazalistem Ullysses. Kako je bilo svladati hrvatski? Što je za Vas značila ćinjenica da ste živjeli u gradu u kome je svojedobno boravio i James Joyce?
- Bio sam sretan što sam ima priliku surađivati s Radom u Kazalištu Ulysses. Kad me je prvi put pozvao na suradnju, rekao sam mu: “Ne, ti trebaš lokalnog skladatelja, a ne mene”. Šerbedžija mi je tada odgovorio, “Ali ti ne razumiješ. Vraćam se kući sa svojom poviješću i ljudima koji su stajali uz nas u teškim vremenima”. Radim u Kazalištu Ulysses svakog ljeta kao volonter. Također pomažem u socijalnoj promociji kazališta. Imamo bliske odnose s Centrom za rehabilitaciju u Verudi, Puli i Centrom MARE u Rovinju. James Joyce je živio u Puli i proveo 22. rođendan na Brijunima, gdje je objavio da (njegova supruga i muza, nap.a.) Nora očekuje svoje prvo dijete. Volim ovo kazalište i sve ljude u njemu, a iznad svih mlade ljude. Hrvatski narod ima tendenciju da bude vrlo samokritičan. Vaši su mladi ljudi među nekim od najdojmljivijih na našem kontinentu.