Proteklog tjedna u njemačkom Trieru obilježena je dvjestota godišnjica rođenja Karla Marxa. U povodu toga u tom je gradu, inače Marxovu rodnom mjestu, otkriven divovski spomenik, dar Narodne Republike Kine.
Uglavnom, Nijemci, ali i mnogi Europljani, čak eto i briselski čelnici (hrvatske poklonike Marxa nećemo spominjati!), autoru “Kapitala” i “Komunističkog manifesta” i danas odaju počast, bez obzira na činjenicu što je za mnoge Karl Marx bio i ostao (svojim djelima) najveći neprijatelj kapitalizma i što je njegov “realni socijalizam” propao skupa s padom SSSR-a, i što su Marxovo učenje Kinezi “prekodirali” u svoj “komunistički kapitalizam”, da o Sjevernoj Koreji i Kubi i ne govorimo.
Bilo kako god, obljetnica rođenja Karla Marxa može se uzeti i kao prigodan ulazak u temu kapitalizam i antikapitalizam, kojom se bavimo u ovom izdanju Magazina. Posebno zato što je i kod nas, u Hrvatskoj, Marxov duh, makar i neizravno, još vidljiv, odnosno manifestira se ne kroz optiku ideologije (premda ima i toga) nego kroz otpor kapitalističkom gospodarastvu, kroz svojevrsnu anitkapitalističku, a time i antipoduzetničku klimu, što neugodno priziva u sjećanje “realni socijalizam” u kojemu se država ima za sve brinuti, a ljudi “lagodno” živjeti u utopiji koja im osigurava “malo rada, a puno hlada.”
Dakle, o antikapitalističkom sindromu je riječ, koji koči, usporava i opstruira svaki, pa i hrvatski “model” razvoja i investicije, s obzirom na to da više nismo u socijalizmu nego u kapitalizmu, kakav god on danas bio, neoliberalni ili klasični, tradicionalni.
KOČNICE PROSPERITETA
Onda, kako to sve skupa izgleda danas u Hrvatskoj? Uglavnom, nimalo sjajno, a na konkretnim primjerima izuzetno obeshrabrujuće.
- Hrvatska ima potencijala, ima vrijedne ljude, ali treba prekinuti dugogodišnju krizu upravljanja i jednosmjerne komunikacije. Najveći su uteg za poduzetnike stalne izmjene zakona, administrativne barijere i prevladavajuća antipoduzetnička klima - kazao je i predsjednik Hrvatske gospodarske komore Luka Burilović.
A otkud u Hrvatskoj toliko ukorijenjena antipoduzetnička pa i antikapitalistička klima? Možda je odgovor na to pitanje najbolje sažeo Mario Nakić, poduzetnik i osnivač Liberala. Kako je naveo, a objavio Poslovni dnevnik, istraživanje organizacije Global Entrepreneurship Monitor (GEM) pokazalo je da je Hrvatska pri začelju europske ljestvice po poduzetničkom kapacitetu. Dok, primjerice, u Finskoj i Irskoj 84 % građana smatra da poduzetnici uživaju najviši društveni status, kod nas tako smatra samo 46 %. U Hrvatskoj samo 24 % odraslih vidi priliku u poduzetništvu dok je u Švedskoj takvih 78 posto. To su goleme razlike koje još jednom potvrđuju da kod nas vlada antipoduzetnička klima. Ona je glavna kočnica gospodarstva i prosperiteta, a da bismo se mogli s njom uhvatiti u koštac, prvo moramo razumjeti njezine korijene i uzroke.
Hrvati su 45 godina proveli u strogo kontroliranom socijalističkom sistemu s centralnom, planskom ekonomijom u kojemu se njegovao kolektivistički duh, a gušio individualizam. No, antikapitalistički mentalitet, budimo iskreni, postoji diljem svijeta, pa i u SAD-u i Velikoj Britaniji. Samo što je tamo on slabije izražen, odnosno gaji ga manji dio stanovništva, a može prevladati samo u kratkim etapama. To se dogodilo triput u posljednjih stotinu godina: tijekom Velike depresije, tijekom i netom nakon 2. svjetskog rata te u vrijeme posljednje svjetske krize 2008.-2009. i još godinama nakon nje. Iako je svaka ekonomska kriza izazvana nekom državnom intervencijom, narod kad se nađe u financijskim i egzistencijalnim problemima okrivit će kapitalizam i pitati se bi li možda bilo lakše u nekom drugom sistemu. Što je još zanimljivije, takav stav u isto vrijeme zauzmu i intelektualci. Taj fenomen je dublje obradio austrijsko-američki ekonomist Ludwig von Mises 1956. godine u knjizi “Antikapitalistički mentalitet”. Ono što je sigurno, na Zapadu takvo raspoloženje dolazi u valovima i traje samo nekoliko godina, a kod nas prevladava non-stop već više od 70 godina.
PROFIT SE SMATRA ZLOM
Narodi koji se uspješno odupiru antikapitalističkom mentalitetu, mahom najbolje prosperiraju. Švicarska je danas zemlja s najviše bogatstva po stanovniku, a upravo Švicarci tradicionalno njeguju kulturu mira, neovisnosti, slobodne trgovine i malog poduzetništva. Hrvati vole primjer skandinavskih zemalja, ali skandinavski ekonomski model ima u svojoj srži jednu od osnovnih pretpostavki - snažnu obranu i zaštitu privatnog vlasništva, poštovanje potpisanih ugovora i lakoću poslovanja. Kod nas, s druge strane, osoba koja pokrene posao u startu se gleda kao potencijalni kriminalac i netko tko je "sigurno tu da iskorištava radnike i prevari državu", obrazložio je Mario Nakić.
I na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu objašnjavaju fenomen tzv. antipoduzetničke klime. Kažu da je problem nastao zbog tajkunske privatizacije i činjenice da su mnogi radnici izgubili svoja prava. “Mi smo ranije društveno vlasništvo pretvorili u državno, a državno u privatno. To očito nije baš izvedeno na najbolji mogući način. Tako da se poduzetništvo najčešće gleda u negativnom kontekstu, a ne vide se pozitivne strane poduzetništava. Ali, naime, ako nema razvijenog poduzetništava, nema ni porasta zaposlenosti u Hrvatskoj”, pojasnila je Marjana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Ekonomist, poduzetnik i investitor Nenad Bakić naglašava: “Ljudi osnivaju tvrtke da bi zaradili, a ne izgubili! Čak i u Hrvatskoj.” Zašto se onda stvara antipoduzetnička i antikapitalistička klima, odgovara: “Profit se u našem društvu smatra zlim, a gubitak često dobrim. A Churchill je rekao: 'Socijalisti misle da je dobit grijeh, a ja mislim da su gubitci grijeh!' Zašto je socijalističko društvo zlo, a kapitalističko puno bolje? Za Hrvate su to teška pitanja, ali samo zato što si na njih nisu ni pokušali odgovoriti. Jasno, mnogi će ovdje prestati čitati: početak će im biti dokaz koliko je kapitalizam zao, čim se i ovdje može tvrditi suprotno. Ključni pojam je dobit. Međutim, u Hrvatskoj vlada fetiš gubitka, kao što Srbi imaju fetiš vojnih poraza. A suverenitet se može izgubiti vojnim porazima ili gubitkom. Mi smo svojim gubitcima na pragu gubitka suvereniteta, ali fetiš ne posustaje!... Gospodarstvo je darvinistički sustav i preživljavaju najprilagođeniji. U svim je područjima ljudske djelatnosti konkurencija sve žešća, uz rijetke izuzetke. To se odnosi na inovacije u proizvodima, načinima proizvodnje, ali i u ekonomiji razmjera. Oni koji ostvaruju veću dobit, mogu više investirati i biti jači, pa istisnuti ili preuzeti one koji imaju manju dobit. Tu su dvije važne okolnosti. Konkurencija je sve jača, pa je dobru dobit sve teže ostvariti, a s druge strane, bogatstvo svijeta se brzo povećava pa oni koji uspiju, uspijevaju sve jače”, ističe Bakić.
Česta je fraza o “nepoštednom” kapitalizmu. Ali nema “poštednog” kapitalizma. U svojoj naravi preživljavanja najprilagođenijih, on je nepoštedan. Ali kad govorimo o “kvaliteti” kapitalizma, radi se o kvaliteti društva koje unutar njega funkcionira. Kao što narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje, tako je i kapitalizam kakav ima uglavnom odraz njegova nacionalnog trenutka. Pa nije nam nitko drugi, nego mi sami, izabrao vlast kakvu smo imali, a koja je omogućila monstruozne privatizacije devedesetih! Niti je Šveđanima itko drugi, doli njih samih, odabrao niz državnih uprava koje su omogućile razvoj kapitalizma kakav imaju. Oni možda imaju “socijalnu” državu, ali samo zato što njihov čvrsti kapitalistički sustav proizvodi dobit.
TRAUMATIČNA PRIVATIZACIJA
Na žalost, Hrvati u ovih dvadesetak godina nisu uspjeli iznjedriti neku respektabilniju poduzetničku klasu i to je svakako jedan od razloga zašto Hrvatska nije među uspješnijim tranzicijskim zemljama. Pritom treba priznati da poduzetnicima nije naruku išla ni trajno antikapitalistička klima u Hrvatskoj. Hrvati su početkom devedesetih željeli samostalnu državu, ali socijalizam nije bio ni blizu nepopularan kao Jugoslavija. Traumatična privatizacija dodatno je uvjerila većinu građana da je kapitalizam loš i nepravedan sustav, a zato su na zao glas došli i poduzetnici. No, i oni sami konstantno daju povoda za produbljivanje sumnjičenja prema njima. Malo ih je koji su pokrenuli nov, velik posao, zaposlili puno ljudi i pritom izvršavajući obveze prema državi radili za opće dobro. Većina ih je tek preuzela postojeća poduzeća i ako je bilo sreće, nije ih upropastila.
Dok su mnoge istočnoeuropske zemlje radikalno raskrstile sa socijalističkim nasljeđem i uspješno provele privatizaciju državnih poduzeća (npr. Estonija, Poljska, Češka, Slovačka...), kod nas je riječ “privatizacija” jedan od najvećih bauka! Imamo još uvijek više stotina poduzeća u vlasništvu ili suvlasništvu države i snažan otpor u narodu, među radnicima i prvenstveno sindikatima javlja se čim se spomene da država možda ne bi trebala imati veze s njihovim upravljanjem. Dakako, takvom je raspoloženju pridonijela pljačka koja se dogodila 1990-ih pod okriljem države i tadašnje vlasti, no to ne može biti vječni izgovor za neutemeljenu mržnju prema privatnom vlasništvu u odnosu prema državnom.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
DR.SC. ZLATKO MILIŠA, redovni profesor u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Osijeku
Lijeni uvijek imaju praznike
Kapitalizam neće sići s društvene pozornice zato što nema alternativu. Marksistička fraza o društvenom vlasništvu nema svoju povijesnu ni ontogenetsku utemeljenost. Kada je dijete reklo: “To je naš autić”, “To je naša lutka” - riječ “moje” u ontogenetskoj je strukturi ljudskog bića. Socijalizam je morao sići s povijesne pozornice ne samo zbog neriješenih nacionalnih pitanja nego u prvome redu zbog gušenja osobnih sloboda i ljudskih potencijala.
Lenjinova vizija socijalizma (u materijalno zaostalim državama) svojom praksom i idejom kolektivizma (u)gušila je individualne slobode i, na kraju, samog sebe. Realizacijom privatnih interesa s razvojem postsocijalizma iščezavaju politička tjeskoba i hinjeni entuzijazam u radu i obrazovanju, a to oslobođeno mjesto u svijesti zauzimaju pripadajuće vrednote “zdravog društva” (E. From).
DAVATI I DOBIVATI
Individualizam u radu i odgoju ne može konjugirati s kolektivizmom socijalizma jednostavno zbog toga što je egalitaristička koncepcija utopistička vizija koju marksistička filozofija nije uspjela povijesno legitimizirati. F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade s područja ekonomije, pobija ideju “socijalne pravde” egalitarističke koncepcije socijalizma. Kolektivistički model socijalne pravde kao zajednički cilj svih socijalizama, a pogotovo proleterskog socijalizma, može se primijeniti za ostvarenje potpuno suprotnih ciljeva. Kolektivno vlasništvo koristilo se u “antiegalitarne svrhe” (Josip Županov). Prijetvorni egalitarizam, osobito u ranijim fazama socijalizma, razvijao je antikulturnu klimu, gdje se “nečije neznanje pokazivalo jednako vrijedno koliko i protivnikovo znanje” (Isaac Asimov).
Kapitalizam dolazi u krizu sa širenjem konzumerizma i pohlepom korporatista. Kriza kulminira dužničkim ropstvom i bankarskim mobingom, nakaradnim odnosom vjerovnika i dužnika. Danas je na sceni korporativni kapitalizam kao derivat ideja slobodnog tržišta liberalizma i protestantske etike rada. Tako Max Weber u knjizi “Protestantska etika i duh kapitalizma” u vrijednostima rada protestantizma vidi duhovno izvorište kapitalizma i razvoja privrede. Upornost, štedljivost, marljivost i (materijalna) neovisnost bile su osnovne determinante osobnog i društvenog razvoja. U Weberovoj klasifikaciji tipova društvene djelatnosti ciljno racionalna djelatnost ima najvažnije mjesto, jer sažima etiku odgovornosti u procesu rada i obrazovanja, gdje pojedinac optimalno procjenjuje odnos između vlastitih ciljeva i aktivnosti te ciljeva organizacije kojoj pripada. Pozitivna simbioza stvarala je kapital. Weber u stvaranju kapitala vidi obvezu koja proizlazi iz etike odgovornosti kao pretpostavke razvoja i opstojnosti (duha) kapitalizma.
Rezultati jednog istraživanja u Hrvatskoj (koje je vodio Ivan Rimac) pokazuju da su prve vrednote koje ističu hrvatski građani bogatstvo i uspjeh, a marljiv rad dolazi tek na 12. mjestu (od 21 ispitivane vrednote). Sve je posljedica naslijeđenog mentalnog sklopa ex-socrealizma prema kojemu se do afirmacije ne dolazi radom, nego vezama, neradom ili snalaženjem. Danas, nakon socijalizma, na europskoj ljestvici izostanaka s posla pripadamo u sam vrh, gdje su godišnje gotovo deset dana na bolovanju zaposleni građani Hrvatske. Svi oni koji tvrde da je za aktualnu krizu kriva (neo)liberalna doktrina nemaju pojma o čemu govore. Najutjecajniji promicatelji ideje liberalizma i pragmatizma, od F. Taylora, A. Smitha, J. S. Milla, K. R. Poppera, J. Locka, D. Huma, L. von Misea do F. A. von Hayeka, polaze od glavne teze o individualnoj težnji ljudi za “zdravim” materijalnim probitkom. J. Stuart Mill tvrdio je da politički i ekonomski sustav mogu dokazati svoju demokratičnost samo ako pridonose općoj korisnosti. Kada pojedinac slijedi vlastiti interes, on unaprjeđuje interes društva djelotvornije od svake egalitarne ideje. “Nikada nisam vidio da su dobro učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra”, duhovito je tvrdio Adam Smith. Taj škotski ekonomist (1723. - 1790.), zagovarajući ideju liberalnog kapitalizma, tvrdio je da altruizam može vladati u etici, dok u liberalnoj ekonomiji vlada suprotno načelo: “Daj mi ono što ja želim pa ćeš dobiti ono što ti želiš.” Njega se drži osnivačem ekonomskog liberalizma, koji promiče privatno vlasništvo, a država je zadužena za stvaranje uvjeta nužnih za funkcioniranje tržišta i pružanje usluga koje privatni sektor ne može pružiti. Osnova te doktrine jest ekonomska sloboda, a vlasništvo se stječe bez prijevara, lopovluka ili kriminala. Kao takvi, pojedinci su slobodni koristiti se svojom imovinom, nekretninama i sl., razmjenjivati je ili davati sve dok ne ugrožavaju prava drugih. Ekonomska sloboda tretirala se kao preduvjet razvoja demokracije. Liberalizam je filozofija ekonomije i života koja polazi od postavke da bi se država trebala što manje miješati u gospodarske i društvene odnose. Tako Adam Smith zagovara ideju o “nevidljivoj ruci tržišta”, koja bi, ako nema državne intervencije, trebala voditi ravnoteži ponude i potražnje. U društvu liberalne demokracije sloboda raste proporcionalno ostvarenju individualnih ciljeva, osobito u procesu rada. Dakle, individualni interesi u ekonomiji podrazumijevaju i socijalno djelovanje.
POUČNI PRIMJERI
Francois Michelin gotovo je pedeset godina vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma. Kao praktičan vjernik katolik, vrednote katoličanstva uklopio je u svoje poduzetništvo. Polazio je od radne etike solidarnosti i suradnje, a ne od marksističke podjele i sukoba proizvodnih snaga i odnosa radnika i kapitalista. Nije se predstavljao kao vlasnik ili gazda, nego kao radnik. Živio je u blizini tvornice kako bi stalno bio u kontaktu s radnicima. Samo je dioničare i one koji kupuju njihove proizvode držao nadređenima. Svoju je ulogu vidio kao radnika-koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača. Svojim ponašanjem i radnim postignućima demantirao je sve one koji i danas lupetaju o strahotama neoliberalnog kapitalizma.
Dok u većini država svijeta vrijedi maksima radi da bi (loše) živio, u Japanu vrijedi druga - život je u radu. Japan je treća ekonomija svijeta. Jedan od razloga jest radna etika, koja uključuje naglašenu posvećenost poslu, odanost tvrtki, radnom mjestu i (radnom) zajedništvu. Japanci odmore doživljavaju kao dokoličarenje. Predano rade, za što dobivaju razne stimulacije, napredovanja, stručna usavršavanja, stimulirajuće mirovine... Unatoč “ubijanja” na poslu, Japanci su jedan od najdugovječnijih naroda na svijetu. Ovo je dobro znati onima koji kažu da svaki rad ubija. Latinska poslovica kaže: Lijeni uvijek imaju praznike.
MR. SC. ESAD ČOLAKOVIĆ, glavni menadžer/CEO, predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika
U krizi nije izvedba nego sam koncept
Nisam siguran da bi se prilike u hrvatskom gospodarstvu, državi i društvu mogle razumjeti tako da jednostavno zaključimo da je za sve kriva antipoduzetnička ili antimenadžerska klima. Točno je, naime, da su nam ukupni upravljački kapaciteti - i oni u realnom sektoru, i u državnoj administraciji - nerazvijeni i u mnogočemu nedorasli izazovima tržišne utakmice u uvjetima globalne konkurencije.
- Zbog toga mi uporno improviziramo u ekonomskoj politici, nemamo održive razvojne strategije i nismo kadri osmisliti i provesti strukturne reforme koje bi aktivirale ukupni socijalni kapital države, osigurale dovoljno produktivnih radnih mjesta i stope rasta BDP-a u funkciji boljeg života građana, osobito mlađih naraštaja koji svoju materijalnu i socijalnu perspektivu onda moraju tražiti vani. Znači - u krizi nije izvedba, nego sam koncept, što intuitivno potvrđuje i mišljenje građana koji u anketama iskazuju kako država ide u krivom smjeru.
SINDROM EGALITARNOSTI
O čemu se radi? Zašto je tako?
- Odgovor je dosta kompleksan i treba ga prvo potražiti u sustavu vrijednosti na kojem se temelji koncept svake nacionalne ekonomije, pa tako i domaće. Pođimo od značenja pojma gospodarstvo. Čisto semantički ta riječ asocira na gazdu, gospodara koji ima ovlasti i moć da vodi posao kako mu se sviđa i kako sam smatra da je za njega najpametnije. Ako mu je omogućeno da pri tome gleda samo vlastite kratkoročne interese i da poslove vodi bezobzirno spram zaposlenika, dobavljača, kupaca i okoliša, pa čak i nezakonito - onda će takav gospodar radije biti uzetnik nego društveno odgovorni poduzetnik. Uostalom, u ranoj fazi pretvorbe društvenog vlasništva u državno i zatim kroz proces privatizacije - prve generacije domaćih gospodarstvenika i novopečenih kapitaista domogle su se imovine u znaku atmosfere koju je nekoć davno kardinal Bozanić krstio sintagmom “grijeha struktura”. Treba li kriviti te pionire domaćeg (pod)uzetništva što su preko noći i u uvjetima ratnog meteža došli do realne imovine, a da zapravo ništa nisu platili iz svog žepa? Ne, osim ako se ex-post ne dokaže da se radilo o kaznenim djelima ratnog profiterstva. Moralni prigovor uvijek stoji, ali formalno su menadžerski krediti i slične fiktivne transakcije vrijednosnicama društava kapitala bile lege artis, jer je država stvorila takav pravni okvir da su odabrani ljudi, često tijesno povezani s političkom nomenklaturom i izvršnom vlasti, postali vlasnički titulari i “biznismeni” koje su češće zanimale nekretnine nego razvoj poslovanja preuzetih tvornica ili poduzeća. Rijetki među njima uspjeli su nešto unaprijediti i sačuvati radna mjesta, a cijeli je proces završio deindustrijalizacijom jer je koncept počivao na iluziji da će se prosperitet graditi na trgovini, financijskom inženjeringu i uslugama. Iz te faze prvobitne “akumulacije kapitala” i incestuoznog odnosa kvazipoduzetnika i političkih elita u javnosti je formirana negativna percepcija spram poduzetništva i menadžmenta općenito. Zato se i danas na svaki i svačiji poslovni uspjeh gleda sumnjičavo jer se ide od pretpostavke da to mora biti nešto nepošteno, ako ne i nezakonito.
- Drugi je aspekt problema socijalno-psihološke naravi. Naime, tranzicijska je generacija velikim dijelom naslijedila vrijednosni sustav i životna iskustva iz faze zrelog radničkog samoupravljanja, društveno-ekonomskog poretka u kojem se rad formalno cijenio i u kojem su radnici znatno sudjelovali u poslovanju i donošenju odluka o raspodjeli rezidualne veličine novostvorene vrijednosti. Organizacije udruženog rada imale su sve elemente društveno odgovornih poduzeća i u velikoj mjeri poslovale sukladno tržišnim načelima, samo se zbog društvenog karaktera dohotka i tadašnjih uvjeta privređivanja pretežni dio dobiti nacionalizirao, dok su se gubitci socijalizirali kako bi se održala sva radna mjesta i iluzija pune zaposlenosti. Otuda su u svijesti građana ostali učvršćeni sindrom egalitarnosti i neka vrsta rentijerskog mentaliteta, u smislu da im je vlastita država dužna osigurati radna mjesta i socijalna prava vezana uz posao. Odjek tog stava i danas se čuje kada očajni radnici u poduzećima koja odlaze u likvidaciju organiziraju industrijske akcije pod geslom “Mi samo hoćemo raditi!”, očekujući da im država pomogne i trajno jamči to pravo. Ukratko, na poduzetnike se ružno gleda ako su uspješni, a još više ih se blamira ako u biznisu nemaju sreće, pa njihova poduzeća zapadnu u krizu.
- Uz već rečeno, ukupno ozračje uvjeta privređivanja na domaćem tržištu odražava nekonzistentnost zakonodavnih okvira i arbitrarnost u primjeni podzakonskih propisa, nepredvidljivost učinaka fiskalne presije (katkad i s retroaktivnim djelovanjem), tromost i koruptibilnost javne administracije i pravosuđa, osobito pravna nesigurnost zbog neujednačene sudske prakse trgovačkih sudova te razni faktični i potencijalni sukobi interesa vezani uz bilo koji oblik privatno-javnog partnerstva i sudjelovanja u tenderima javne nabave. Jasno je da takvi okviri i rizici koji su izvanekonomske naravi nisu atraktivni prostor za investitore kojima je stalo do dugoročno održivog i zdravog tržišnog poslovanja. Ali zato pružaju idealan okvir za političke rentijerte, klijentelizam i spekulativni kapital.
- Zdravo tkivo hrvatskog gospodarstva u rasponu od OPG-a i obrtništva do korporativnog sektora - privatni poduzetnički segment općenito - nedovoljno je razvijeno i preslabo utjecajno da kroz gospodarsko-socijalni dijalog i uz podršku znanosti i struke nametne nova pravila igre i pokrene strukturne reforme. Drštveni konsenzus da se promjene pokrenu s mrtve točke ne postoji, a naivno je očekivati da će političari sami i bez krajnje nužde opstanka na vlasti pokrenuti procese koji moraju dovesti do nove poduzetničke kulture u državi i društvu. Njima je mnogo komotnije da u igrama moći, kroz socijalne transfere i instrumentarij alokacije proračunskih fondova javne potrošnje - uz olako inozemno zaduživanje - održavaju status quo i traže razne alibije za odgađanje reformi. Magična je poruka održanje stabilnosti poretka stvari kakve već jesu, ponajprije zato što nemaju ni viziju ni program reformi, pa ni osjećaj društvene odgovornosti da novi koncept razrade u dijalogu sa socijalnim partnerima, a dovoljno su intelignetni da razumiju kako se dotične reforme moraju simultano provesti u gospodarstvu i svim institucijama pravne države i civilnog društva, što bi sigurno dovelo u pitanje komoditet njihova igranja uloge Robin Hooda, na račun koji danas već ispostavljamo i budućim generacijama građana Lijepe Naše. Naravno, to je surogat koncepta socijalne države i moralnog kapitalizma, a kupovanje vremena na taj način ne može biti održivo unedogled.
KUPOVANJE VREMENA
- Istini za volju, koncept kapitalizma kao svjetsko-povijesnog procesa također je podvrgnut preispitivanju jer fundamentalni društveni ugovor, zasnovan na tezi kako će privatno poduzetništvo i nevidljiva ruka tržišta, kontinuirano osiguravati stope rasta, nova radna mjesta i razvoj tehnologija i da će se na tom plimnom valu podjednako dizati materijalna i socijalna perspektiva svih građana, očigledno više ne funkcionira ni u najrazvijenijim zemljama zapadne civilizacije. U globalnim razmjerima na djelu je sasvim nova paradigma tzv. četvrte industrijske revolucije koja se odvija u znaku digitalne ekonomije i kibernetike proizvodnih procesa, što tradicionalna radna mjesta u mnogim industrijama dovodi u pitanje i ujedno podrazumijeva redefiniciju smisla privatnog poduzetništva i nacionalne ekonomije kao zbroja društvenih odnosa u proizvodnji, razmjeni, raspodjeli i potrošnji. Time je naznačen smjer na čijem tragu bismo i mi u hrvatskom gospodarstvu morali osmisliti vlastite odgovore i sustavno provoditi reforme u državi i društvu.
Potrebna nam je drugačija kultura i razvojni model
- Hrvatskoj preostaje mnogo obrazovanja i primjene dobrih praksi. Prvo trebamo znati da smo već jako zakasnili. S malim pomacima smo i dalje daleko od onih koji su nas prestigli. Uz velike ambicije prvo trebamo pretjecati svoj dosadašnji sustav vrijednosti i onda početi usvajati dobre vrline da bismo na dugi rok nešto počeli postizati. Nema tu slučajnosti, odgađanja i isprika koje slušamo stalno. Samo mnogo ambicija i prevlasti zdravog razuma. Hrvatski obrazovni sustav će zato imati mnogo posla u stvaranju drugačije kulture i razvojnog modela - naglašava Daniel Hinšt iz Centra za ekonomske analize.
Antikapitalistički sindrom koči, usporava i opstruira svaki, pa i hrvatski “model” razvoja i investicija...
Kao što narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje, tako je i kapitalizam kakav ima uglavnom odraz njegova nacionalnog trenutka...