Zagreb nije daleko od Osijeka, ovisno o prometnom smjeru, to je između 265 i 280 kilometara. Stanovnici slavonske metropole na putu do Zagreba imaju mogućnost izbora između korištenja automobila, ili vlaka i autobusa. Što zbog poslovnih, što zbog privatnih obveza, potpisnik ovoga članka iskušao je u nepunih pet dana sva tri načina prelaska ove dionice. Razlika je drastična, a očituje se u cijeni i vremenu trajanja putovanja. Kroz ovaj članak pokušat ćemo uporediti ove brojke i možda vam olakšati izbor.

Od trenutka kada je i Osijek dobio izlaz na autocestu, Zagreb vremenski više nije daleko, samo nešto više od dva sata. Ovisno o mjestu stanovanja, vozači mogu birati hoće li se na Slavoniku (autocesta A5) uključiti na početku, kod Josipovca, ili kod Čepina. Ako se uključujete na Čepinu dobro je znati da se može uštedjeti četiri kune u jednom smjeru, dionica Osijek – Zagreb košta 122, a Čepin – Zagreb 118 kuna. Cijena može biti još niža ako koristite ENC uređaj, a nerijetko ste na ovoj dionici.

Na ovom svojevrsnom usporednom testu koristili smo Peugeot 301, radnu francusku limuzinu koja je prosječno trošila 6,5 litara dizela na autocesti. Kako smo pomoću tempomata na autocesti držali konstantnu brzinu od cca 140 km/h, od Retfale do istočnog ulaza u Zagreb trebalo nam je oko dva sata i 10 minuta ugodne vožnje. Za to vrijeme auto je potrošio nešto više od pola spremnika goriva, što iznosi oko 250 kuna. Ako to ponovimo i u povratku u Osijek dolazimo do brojke od 500-njak kuna za gorivo te 236 kuna (ulaz Čepin) za cestarinu. Ukupan trošak je oko 740 kuna od Osijeka do Zagreba i natrag ako koristimo autocestu A5 i A3. Ne uzimajući u obzir cijenu, put autocestom do Zagreba je ugodan i u pravilu nema potrebe stati za odmorom.

Drugu relaciju opet smo prošli automobilom, no ovoga puta ne autocestom već Podravskom magistralom. Nema cestarine tako da ćete u džepu ostaviti 236 kuna, a i goriva ćete potrošiti manje, nešto manje od 450 kuna. No, ono što raste je vrijeme putovanja. Oni koji iz Osijeka do Zagreba uspiju stići za tri sata moraju biti svjesni da su u nekoliko navrata prekršili prometne propise. Nama je trebalo oko tri sata i 40 minuta, a nismo bili sveci na svim dionicama. Većina vozača koristi dionicu preko Donjeg Miholjca, jer se time izbjegavaju zavojite dionice ako se ide preko Našica. Od trenutka kada se uđe u Virovitičko-podravsku županiju, iako su ceste obnovljene, nema baš mnogo dionica gdje se vozači mogu opustiti i pritisnuti gas, a uz cestu smo izbrojili desetak instaliranih policijskih kamera. Vozači također moraju biti spremni na obilaženje brojnih kamiona te, kako su u jeku proljetni poljoprivredni radovi, i ultrasporih traktora. Već kod ove dionice tijelo traži stanku pa vozačima savjetujemo da na polovini rute, između Pitomače i Đurđevca nakratko stanu, protegnu noge, ili popiju kavu.

Oprezno treba voziti na zavojitim cestama Bilogore, od Đurđevca do ulaska na brzu cestu u Cugovcu. U tom trenutku Zagreb više nije daleko, a tih 60-ak kilometara prijeđe se u trenu. Dobro je što se brza cesta i autocesta od Svete Helene do Ivanje Reke na naplaćuje – besplatna je.

Autobusnih linija, za razliku od vlaka, ima više, a cijena je između 133 i 138 kuna u jednom smjeru, odnosno 210 i 220 za povratnu. Nakon polaska iz Osijeka, do Slavonskog Broda putuje se običnom cestom preko Đakova, Vrpolja, Donjih Andrijevaca. Nakon kratkog stajanja u Slavonskom Brodu kreće se za Zagreb autocestom i vožnja traje oko četiri sata. Neke linije imaju dodatno stajanje u Novoj Gradiški, odnosno Kutini. Udobnost nije kao u automobilu, no ako se pomirite sa situacijom i opskrbite dobrom knjigom, ili jednostavno surfanjem, vrijeme vam brže prođe. Ono što nas je pozitivno iznenadilo jest to što većina autobusa pruža mogućnost punjenja mobitela putem USB utičnica.

Na kraju smo, samo u jednom smjeru, iskusili i vožnju vlakom, preko Koprivnice i Virovitice. Cijena je slična kao i za autobus, 138 kuna u jednom smjera, ali zato traje čak više od pet sati! Kupnja karte za vlak uslijedila je nakon što je autobus za osijek bio pun. Već prilikom kupnje karte su nas upozorili da moramo presjesti u autobus u Vrbovcu! Do Vrbovca smo brzo došli modernim električnim putničkim vlakom u kojem nije bilo kupea. Potom su svi putnici, i oni koji idu za Slavoniju, i oni za Budimpeštu, zbog modernizacije pruge, sjeli u četiri autobusa i dobrih pola sata vozili se do Križevaca. Nakon toga sjelo se u vagone s kupeima i pomoću električne lokomotive doputovalo do Koprivnice. Tamo su putnici za Budimpeštu opet presjeli, a oni koji su išli za Slavoniju čekali su motornu lokomotivu. Prednost vlaka je što se čovjek može protegnuti i ići na WC kada god poželi.

Nedostaci? Start u Zagrebu bio je u 9.50 sati, a kolodvor u Osijeku ugledali smo u 15 sati. Predugo! Kavu nismo mogli popiti, jer vagon-restorana - nema. A kada se samo sjetimo prijeratnog Osijek ekspresa koji je stizao do Zagreba za tri sata, a imao je samo dvije stanice, Viroviticu i Koprivnicu. I još ti ponude kavu ili čaj te dnevni tisak. To su ipak bila neka davna vremena...