Najbolja priča dogodila se odmah na početku novog milenija. Jesen 2000. godine ostala je upisana kao najbolja polusezona u povijesti NK Osijek, pa nije ni čudo što je i Kohorta tih mjeseci - briljirala. Bijelo-plavi su bili jesenski prvaci, a grad je tresla europska groznica jer se doguralo do 3. kola Kupa UEFA, a prezimljavanje u Europi bilo je na dlanu. To su doista bili dani ponosa i slave. Kohortini pohodi na Beč (1000 navijača) i Prag (1500) nezaboravne su slike, Vaclavske Namesti bile su u bijelo-plavom, a autoceste po Austriji, Slovačkoj i Češkoj prepune osječkih tablica. Nažalost, Osijek nije izdržao borbu za titulu, u proljeće se raspao i završio trećeplasiran, a baš je ta godina najavila probleme koje će klub prolaziti tijekom prvog desetljeća novog milenija. Kohorta je, pak, doživjela pomlađivanje, ali je počeo i novi način praćenja kluba. Nije bilo gostovanja na kojem se njezini pripadnici nisu pojavljivali u to vrijeme. Bili su čak i u dalekom Daugavpilsu, gdje je Osijek igrao Kup UEFA. U tom razdoblju Kohorta je pokazala veliku privrženost, jer klubu nije išlo najbolje. Osijekova navijačka skupina posvetila se unutrašnjem uređenju i organizaciji. Organizirane akcije postale su svakodnevica. Počelo se s koreografijama i raskošnim proslavama rođendana. Kohorta je ušla u novo razdoblje prateći navijačke trendove u svijetu. Kako joj klub nije pružao previše radosti, Kohorta je zadovoljstvo pronalazila u potpori hrvatskoj reprezentaciji. Mnogi su njezini članovi putovali na europska i svjetska prvenstva u tom desetljeću.

Drugo desetljeće ovog tisućljeća, iako još traje, bilo je puno napetosti. Prve njegove godine bile su valjda najteže u klupskoj povijesti. Osijek se grčevito borio za opstojnost i očuvanje prvoligaškog statusa. Istina, 2012. Osijek je igrao finale Kupa Hrvatske, ali ovaj je put izgubio od Dinama, a Kohorta nije ni izbliza bila tako brojna kao na finalu 1999. godine. No, u sezoni 2013./14., prvoj u kojoj je klub do posljednjeg kola strepio za opstanak, vidjela se Osijekova navijačka snaga. Na posljednjem susretu protiv Hrvatskog dragovoljca u Gradskom vrtu na tribinama se skupilo više od 7000 ljudi. To je u to vrijeme bila vrlo respektabilna brojka za utakmice HNL-a. Nakon susreta mnogi su s istoka uskočili u teren. Opstanak se slavio kao da je osvojen naslov prvaka. Cijela se priča ponovila i godinu poslije u susretima s Istrom 1961 i Slaven Belupom. Bile su to godine kada su se čekala neka bolja vremena. D.Keler