Osijek osamdesetih. Subotom se odlazilo na korzo, a nedjeljom u Gradski vrt. Ta dva kultna osječka mjesta povezalo je nastajanje osječke navijačke skupine pod imenom Kohorta. Legenda kaže kako su “kumovi” bili braća Goran Kušec Kušo i Domagoj Kovačić Dodo. O vremenu u kojem je zaživjela ideja da osječka navijačka skupina dobije prepoznatljivo ime govorio nam je Dodo prisjećajući se danas tih vremena.

- Poznato je kako su se navijači Osijeka i tada već okupljali u velikom broju i organizirano navijali pod imenom Torcida Osijek ili Osijek Torcida. Međutim, imali smo ideju stvoriti nešto prepoznatljivo, naše. Navijačku skupinu s jasnim imenom u gradu koji se nalazi na pola puta od Zagreba do Beograda. Brat i ja smo se nekako najviše angažirali u pronalaženju novoga imena. Tražili smo po enciklopedijama, rječnicima stranih riječi. Svako novo zanimljivo ime sam vizualizirao, pisao po ormaru ili po zidu u svojoj sobi, pokušavao si tako dočarati kako bi to izgledalo na grafitu ili transparentu.

Sjećaš li se koja su imena tada bila još u optjecaju?

- Uh, znam da sam tražio jednostavno ime s jednom riječi. Nešto efektno. Bilo je tu kombinacija i na engleskom poput Rangersa, Headhuntera, nešto sam kombinirao s Inter City Firm kao navijači West Hama. Bili su u kombinaciji i neki portugalski nazivi zbog Brazila, naravno.

I onda jedan odlazak na korzo bio je presudan.

- Živjeli smo cijeli život u Radićevoj ulici i negdje na putu do korza kod Ugostiteljske škole brat mi je rekao: 'A zašto ne bismo dali ime Kohorta?' Ne znam gdje je on to pronašao, ali mi se svidjela ideja što je rimska kohorta imala oko 500 ljudi, koliko je i nas otprilike tada bilo u jezgri. Kada sam došao na korzo, predložio sam ekipi Dadi, Robiju, Veci Kralju, Raki, Ceji, ispričavam se ako sam nekoga zaboravio tko je tada bio i tko se složio s našim prijedlogom. Tako da je u biti brat predložio ime, a ja sam inicirao prijedlog u grupi.

Legendarno krštenje dogodilo se u navijačkom vlaku za Tuzlu. Nije dugo trebalo da Kohorta zaživi.

- Možda negdje mjesec dana. Imao sam podosta prijatelja hajdukovaca, pa su mnogi mislili da sam i ja zagovornik Torcide. Ali, kako sam mogao biti kada sam upravo ja inicirao promjenu. Možda ono ključno dogodilo se kada je u tadašnjoj SN reviji izišao članak o Kohorti. Tada više nije bilo dvojbe kako će se naša skupina zvati.

Kako je tada živio “prosječni kohortaš”.

- Izlazilo se na korzo, poslije u Dalmaciju ili Valentino, pa u Tufnu. Svi smo slušali rock, furali se na U2, pa je milicija mislila da smo 'ustaše na kvadrat'. Općenito smo bili opčinjeni Irskom. Kakva ironija sudbine - prisjeća se Dodo i otkriva:

- Zanimljivo, podosta članova Kohorte, poput Vece Kralja ili Bariše (Hrvoje Barišić, nap.a), poslije evo i bratić Koca, imali su svoje bendove. Naravno, nosila se spitfire jakna, koja je bila prepoznatljiva među svim navijačkim skupinama tadašnje Jugoslavije.

A tučnjave?

- Imao sam osjećaj da je naša osječka tada milicija bila najrepresivnija. Bilo je i tučnjava, ali svi pamte tih nekoliko tučnjava, a ne spominje se stotine utakmica koje su prošle bez incidenata. Sigurno je kako mi nismo osnovani radi tučnjave nego prije svega radi osjećaja pripadnosti. Danas kada se sjetim svih tih ljudi i kada ih vidim u Osijeku, mogu samo zaključiti kako smo svi prilično normalno ispali.

Nije ga dugo poslije držao navijački zanos. Prvo odlazak u JNA, pa Domovinski rat, tek nekoliko prvih godina u HNL-u. Ali, odlazak na istok je ostao. I danas s istom ekipom. S članskom iskaznicom i godišnjom kartom. Ljetos je išao u Beč, odnosno St. Polten.

- Kohorta je, eto, i 30 godina poslije opstala, postala prepoznatljiva. Ono što mi se posebno sviđa je njihova koreografija. Mi smo više bili engleski tip navijanja, a ovi mlađi talijanski ili brazilski. Zasad je privatna inicijativa i ulazak u klub pun pogodak, no znate kako se kaže - pesimist je optimist s iskustvom. Ja s nekim iskustvom ipak vjerujem kako će naš klub nastaviti rasti - zaključio je jedan od tvoraca imena Kohorta.