Ugledni hrvatski politolog, profesor Pero Maldini, nedavno je održao zapaženo javno predavanje o populizmu i krizi demokracije. Populizam je pojam koji se stalno koristi, osobito u aktualnim ideološkim sukobima, a da mnogi i ne znaju točno njegovo značenje.

Kako biste definirali populizam?

- Populizam nije ideologija, on je politički diskurs i politički stil kojim se služe različiti politički akteri. Populizam je prisutan u cijelom političkom spektru, od krajnje ljevice do krajnje desnice i funkcionira primarno kao sredstvo ili forma određene ideologije. Općenito, populizam označava političko djelovanje koje se poziva na narod, idealizirajući ga (kao da je homogeni, a ne heterogeni entitet) i identificirajući se s njim. Obuhvaća skup političkih ideja, redovito usmjerenih protiv predstavničke politike (parlamentarne demokracije), ostvarenje kojih zahtijeva mobilizaciju širih društvenih skupina iz kojih crpe političku snagu. Obilježava ga postojanje karizmatskog vođe, masovna politička mobilizacija, pobuna protiv institucija i elita u korist malog čovjeka, antiintelektualizam, podjela na “naše i njihove” te jednostavna rješenja za kompleksne društvene probleme. Ideološki i politički, populizam je redovito suprotstavljen dominantnoj ideologiji (vladajućih elita) i usmjeren prema socijalnim skupinama u nepovoljnom položaju. Dakle, uvijek u oporbi prema dominantnim ideologijama i elitama, što određuje i njegov konkretan politički sadržaj i ideološku obojenost.

Međutim, treba razlikovati populistički stil i retoriku od populističkih politika. Gotovo da nema političkog aktera koji u nekom trenutku nije pribjegao populističkoj retorici. Populistička politika, pak, temelji se na obećanjima koja uporište i podršku nalaze u često nerealnim očekivanjima, na stvaranju imagea, dok realni politički sadržaj redovito izostaje, poglavito strukturirane javne politike kao alternativa onima kojima se suprotstavljaju. Upravo ta nesposobnost mnogih populističkih pokreta da jasno artikuliraju i sustavno provedu političke programe čini ih ovisnima o sukobu i nestabilnosti, koje redovito produciraju, jer to je okvir u kojemu dolaze do izražaja.

Tvrdite da je na djelu postdemokracija, odnosno kriza demokracije. O kakvoj je krizi riječ i kako populizam to iskorištava?

- Populizam je u porastu, prije svega zbog krize suvremene liberalne demokracije - ili postdemokracije, kako se često naziva - koja se očituje u više aspekata. Najprije, evidentan je problem političke reprezentativnosti, koji se manifestira u otuđenosti izabranih predstavnika od njihovih birača, odnosno u neodgovornosti političkih elita i nemogućnosti njihova učinkovitog nadzora. Političke elite, poglavito politička vlast, unatoč mehanizmima nadzora koje demokratski sustavi omogućuju, sve su otuđenije i zatvorenije, nerijetko promičući partikularne interese i zanemarujući one opće. Uz to, riječ je i o problemu političkog odlučivanja, koje je u krizi, ponajviše zbog sve većeg utjecaja eksperata na političke autoritete, sprege politike i kapitala, kolonizacije politike od ekonomije i medija te posljedično sve veće isključenosti građana. Konačno, umjesto političkih kriterija, primijenjeni kriteriji ekonomske racionalnosti - poput politike štednje, osobito nakon ekonomske krize, deregulacije i slabljenja socijalne države - doveli su do porasta socioekonomske nesigurnosti i neizvjesnosti. Sve to dovodi do pada povjerenja, ne samo u političke autoritete već i u institucije sustava, poglavito u onim društvima koja nemaju razvijenu političku participaciju i snažno civilno društvo koje može autonomno stajati naspram vlasti i funkcionirati kao učinkovit kontrolni mehanizam.

Usporedno se događa i kriza ideologija. Naime, sve je manja razina političke/ideološke/stranačke identifikacije građana s postojećim, osobito mainstream političkim opcijama. Strukturne promjene u modernim društvima, osobito one pod utjecajem novih tehnologija, rastaču klasnu strukturu industrijskog društva, a time potiskuju i klasične socijalne rascjepe (rad-kapital, centar-periferija, selo-grad, tradicionalizam-modernizam, individualizam-kolektivizam itd.) na kojima su se zasnivale klasične ideologije i stranke, odnosno specifični politički interesi. Konvergencija ideologija - posebice “treći put” kao proces približavanja ljevice (neo)liberalizmu i desnom centru tijekom protekla dva desetljeća - rezultirala je smanjenjem razlika među klasičnim političkim rivalima i njihovo sve veće pomicanje prema političkom centru. To je dovelo do slabljenja političke/ideološke/stranačke identifikacije birača, poglavito s mainstream političkim opcijama te posljedično povećanjem nezadovoljstva građana, izbornom apstinencijom i općenito slabljenjem političke participacije.

Upravo na tom dvostrukom socioekonomskom i političkom nezadovoljstvu građana izrasta današnji populizam. S jedne strane, kriza socijaldemokracije, koja se ogleda u disoluciji radničke klase kao njezine socijalne osnove, političkim ustupcima liberalima i desnom centru te izostanku novih političkih ideja i sadržaja te, s druge strane, kriza liberalizama, koja se ogleda kroz posljedice neoliberalnog koncepta, posebice velike financijske i ekonomske krize - otvorile su prostor novim, tzv. trećim opcijama. U taj ispražnjeni politički prostor ulaze mnoge nove stranke i pokreti, često povezani s građanskim inicijativama (prosvjednim, antisistemskim), bez jasne ideološke orijentacije, ali sa snažnim populističkim obilježjima i primarno u oporbi prema mainstream opcijama. Uz njih, izrazito su prisutne i one evidentno ideološki obojene, a one su pak redom suprotstavljene dominantom ideološkom diskursu, prije svega onom liberalnom. Upravo odatle je razumljiv porast desnih, konzervativnih i antiliberalnih populističkih pokreta i stranaka, koji zagovaraju retradicionalizaciju, religizaciju i jačanje nacionalnih suvereniteta. Uz prethodno rečeno, recentni događaji, posebice izbjeglička kriza i problemi funkcioniranja EU institucija, iskorišteni su za širenje ksenofobije, nacionalizma i antieuropskih osjećaja, s ciljem jačanja antiliberalnih političkih pozicija.

Jesu li ti desni pokreti i stranke prijetnja demokraciji i u kojoj mjeri?

- To zavisi od razvijenosti demokracije i stupnja moderniziranosti društva. Tako su, primjerice, birači u Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj jasno odgovorili na jačanje desnice i antiliberalizma koji promiče, dajući svoju podršku Macronu, Rutteu, koaliciji CDU-SPD, a protiv Le Pen, Wildersa ili AfD-a. Time su poslali jasnu poruku da staju u obranu liberalno-demokratskih vrijednosti, neovisno o tome što možda i nisu najsretniji s predstavnicima demokratskih opcija. U nekim drugim društvima, posebice onim postautoritarnim, gdje civilna kultura nije dostatno razvijena, tamo je desnica u ofenzivi, a demokracija u opasnosti, primjerice u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, gdje je desnica dodatno obilježena opozicijom prema bivšem komunističkom sustavu te u Grčkoj i Španjolskoj, gdje uz radikalnu desnicu imamo i radikalnu ljevicu. Treba reći kako ovdje nije problem u desnoj političkoj orijentaciji kao takvoj, ona je legitimna, kao i svaka druga. Problem je što je riječ o antiliberalnom, ekskluzivnom i netolerantnom, a time i antidemokratskom karakteru tih stranaka i pokreta i političkom radikalizmu koji isključuje druge i drukčije te teži reduciranju građanskih sloboda i jednakosti. Zbog toga su te političke opcije prijetnja demokraciji.

Kako sve to utječe na hrvatsku političku scenu i kako se populizam manifestira u hrvatskom političkom prostoru?

- Neki od uzroka jačanja populizma u Hrvatskoj slični su onima u Europi, neki su pak vrlo specifični. Naime, vodeće političke opcije u Hrvatskoj tijekom gotovo tri desetljeća pokazale su vrlo slične političke prakse, osobito kad su na vlasti. To i ne čudi s obzirom na vrlo sličnu političku provenijenciju i političku kulturu opterećenu nasljeđem bivšeg autoritarnog režima. To je i jedan od razloga zašto u našoj politici dominiraju ideološki, a ne socioekonomski utemeljeni politički sukobi jer se razlike - budući da ih nema u političkom stilu i javnim politikama - generiraju, prije svega, na identitetskim politikama, tj. svjetonazorskim i ideološkim razlikama. Međutim, svjedoci smo da su to jalovi prijepori, koji su produbili već postojeće društvene podjele, dok su mnogi socioekonomski i strukturni problemi ostali i dalje neriješeni, a društveni razvoj otežan.

Nezadovoljstvo postojećim dvjema dominantnim strankama iznjedrilo je “treće” opcije, pa su u taj prostor ušle nove stranke, kao što su Laburisti, Orah, Živi zid, Most te niz još manjih sličnih stranaka koje svoju poziciju grade gotovo ekskluzivno u oporbi prema prethodnima. Njihovom relativnom izbornom uspjehu i ulasku u Sabor pridonijeli su dobar tajming i populistička retorika, koja je plodno tlo našla u zasićenosti i nezadovoljstvu birača postojećim dvjema strankama i njihovim velikim očekivanjima. Pokazalo se, međutim, da je riječ najčešće o strankama jednoga (problema i/ili vođe) nesposobnima da artikuliraju glavninu, a kamoli cjelinu društvenih problema. Populizmom i naglašenom kritikom dominantnih političkih elita skrenuli su pozornost na sebe i zadobili potporu građana. Istina, unijeli su i neke nove odnose, prije svega konfliktnost i dodatnu dozu neizvjesnosti, jer su fragmentirali do tada dominantno dvopolnu političku scenu. Međutim, samo na kritici, a bez konkretnih prijedloga, političku potporu nije moguće održati na dulje staze jer objektivno nerealna očekivanja građana, koja su sami potpirivali, ostala su neispunjena, zbog čega je potpora splasnula, pa su neke od tih stranaka već gotovo zaboravljene, dok su druge, novije, još uvijek u igri, premda je pitanje do kada. Njihova nesposobnost jasne artikulacije političkih interesa i predlaganja sustavnih javnih politika kao alternative vladajućima svakako je glavni razlog tome.

Što je s jačanjem desnice i desnih populističkih stranaka u Hrvatskoj, predstavljaju li oni opasnost?

- U val nezadovoljstva mainstream opcijama i jačanja populizma uključile su se i desne političke opcije, vidjevši svoju priliku u kritici ne samo lijevo-liberalnih opcija, kojima su tradicionalno suprotstavljene, već i onih desnog centra, poglavito HDZ-a, koji po njima nije dovoljno desno. Upravo taj politički prostor oni žele artikulirati, poglavito nakon raspada pravaške scene, koja je u tome bila neuspješna, bez znatnije političke potpore, te stoga ovisna o HDZ-u. Strukturno gledano, riječ je o relativno heterogenoj strukturi različitih građanskih udruga konzervativnih orijentacija ili malih stranaka proizašlih iz takvih udruga. Svi su prilično glasni i s jasnim političkim pretenzijama. Tako su desni populizam, poglavito javnim okupljanjima i agresivnim nametanjem konzervativnih političkih agendi, te radikalni antiliberalni zahtjevi prilično ispunili medijski i javnopolitički prostor. Međutim, unatoč tome, čini se da je dojam ipak veći nego njihov stvarni utjecaj i politička potpora među građanstvom. To su pokazali i posljednji parlamentarni izbori, kada predstavnici krajnje desnice nisu postigli zamjetniji uspjeh, a ovi što su pak ušli u Sabor, to mogu zahvaliti uvrštenju na izborne liste HDZ-a, koji ih je obuhvatio iz pragmatičkih razloga, budući da s njima stranka pokriva vrlo široko područje biračkog tijela od centra do desnice. Jednako tako, to su potvrdila i posljednja događanja oko Istanbulske konvencije. Konačno, osim antiliberalnog radikalizma i antielitističkog populizma, krajnja desnica ne nudi nikakvu alternativu postojećim javnim politikama, pa ostaje redovito na razini ideoloških i svjetonazorskih sukoba, koje potiče i nameće kako bi uopće bila vidljiva u javnosti.

Problem s radikalnom desnicom nije u konzervativizmu, tradicionalizmu, nacionalizmu, to su legitimne političke orijentacije. Problem je u njihovu radikalizmu, tj. u netoleranciji i isključivosti prema drugima i drukčijima, u nespremnosti da neistomišljenike prihvate kao politički ravnopravne suparnike, a ne kao neprijatelje. To potkopava slobodu, jednakost i pluralizam - temeljne vrijednosti liberalne demokracije. To je dio našeg autoritarnog političkog nasljeđa, zbog čega se politički diskurs i stil radikalne desnice - samo s drugim ideološkim oznakama - gotovo ne razlikuj od onoga komunističkog prije više od pola stoljeća.