Kako u svijetu, tako i kod nas, populizam je vruća tema uz koju se vežu aktualna i manje aktualna zbivanja. Populizma smo se naslušali i glede Istanbulske konvencije, zahtjeva za smjenu mninistrice Dalić, Agrokora i niza drugih stvari, ponajviše u kontekstu politike, političara, vlasti, oporbe... Kada govorimo o populizmu, u Hrvatskoj se uglavnom sve ili puno toga svodi na riječi, a manje na djela.

O populizmu se u RH raspravlja nerijetko i s posve krivih polazišta. Pritom se brkaju kruške i jabuke, da budemo malo trivijalni, pa se često kao primjeri populizma navode Vladimir Putin, Viktor Orban, austrijski kancelar Sebastian Kurtz, francuski predsjednik Macron..., što je, međutim, pogrešan smjer u shvaćanju i tumačenju što je zapravo teorija, a što praksa izvornog populizma, populizma u svojim negativnim, ali i pozitivnim konotacijama, da tako kažemo. Više stručnjaka slaže se kako je najbolja definicija populizma ona široka iz Encyclopedia Britannica: “Populist tvrdi da promiče interese običnih građana protiv elita; populisti se oslanjaju na ljudske strahove i entuzijazam i podržavaju određene politike ne hajući za njihove dugoročne posljedice.”

Tako se recimo Zlatko Hasanbegović, Ivan Pernar, Željko Glasnović, Gordan Maras, Milan Bandić, Željko Kerum, da spomenemo samo njih, uglavnom uklapaju u tu definiciju, ali i u mnoge uže, specifične odrednice, koje se vežu uz fenomen populizma na hrvatski način. U takvom kontekstu valja motriti i galamu oporbe oko smjene ministrice Martine Dalić, izglasavanja Istanbulske konvencije, Agrokora... temama koje su posljednjih tjedana dominirale naslovnicama hrvatskih medija. A u sjeni tih “velikih” priča obični su, “mali” ljudi, čiji su problemi itekako veliki i stvarni pa na njih i navedeni “populisti” počesto zaborave.

U Hrvatskoj doduše postoje Most i Živi zid (uz još neke minorne aktere), kojima se “lijepi” etiketa populista, premda oni to odbijaju priznati. Populizam je zapravo i kod nas dobrim dijelom urastao u mainstream, iako ne u tolikoj mjeri kao što je to u svijetu. Drugim riječima, u većini predstavničkih demokracija Zapada slijedom brojnih društvenih promjena, napose na valu posljedica krize, ali i terorizma, migrantskih pitanja i dr., dolazi do “logične” eskalacije “modernog” populizma. U današnje je vrijeme populizam postao mainstream fenomen i kao takav je sastavni dio demokracije, no ujedno ukazuje i na njezinu krizu, na krizu prave demokracije.

Prema politologu, sociologu i profesoru političkih znanosti te znanstvenom istraživaču Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba Anđelku Milardoviću, populizam označava izravnu komunikaciju određenih političkih predstavnika s narodom radi suprotstavljanja vladajućoj eliti te potiče mobilizaciju masa.

Inače, jedan od polarizacijskih obrazaca je podjela na ljevicu (SDP) te desni centar i desnicu (HDZ i HSP). Budući da se stajališta i sustavi vrijednosti svakog tipa stranke razlikuju, građani mogu odabrati stranku s čijim se politikama slažu i za nju glasati na izborima. No, ako je predstavnički oblik demokracije općenito u krizi, onda se i demokracija u Hrvatskoj nalazi u krizi. Hrvatska je prošla kroz mnoge društvene i političke promjene koje su prouzročile uzajamno nezadovoljstvo, čak i nedostatak demokracije. Cjelokupna je situacija stoga bila plodno tlo za razvoj populizma i populističkih pokreta, pogotovo desne tradicije. Milardović stoga govori kako je do 1989. u Hrvatskoj “populizam postojao kao lijeva populistička totalitarna diktatura”, dok se nakon toga javio u obliku “obrambenog masovnog pokreta protiv srbijanskog masovnog populističkog pokreta”, a tek su se poslije “formirale političke stranke na različitim polarizacijskim obrascima.” Pozivanje na narod zajedničko je svima - konzervativcima, liberalima, socijaldemokratima, desnim radikalima i regionalistima.

Dakle, populizam nije nešto što je politici strano. I ne samo to - jedno od drugoga odvojiti se i ne mogu. A da se populizmom može puno toga pokazuju i primjeri sa svjetske scene. Donald Trump na krilima populističkih metoda doletio je do mjesta najmoćnijeg čovjeka najmoćnije države svijeta. Nicolas Farage doveo je svojim populizmom do Brexita, pa je EU ostao bez jedne od svojih najmoćnijih članica. Da je populizma (tipa Most/Živi zid, ali i drugih “vrsta”, poput onakvog s kakvim se “diči” SDP-ovac G. Maras, među inima) u Hrvatskoj sasvim dovoljno, jasno je svakom tko vidi i čuju što se sve lupeta u javnosti, u Saboru, u medijima..., uglavnom na krivi način, u krivom smjeru i bez argumenata, tipično politikantski, a nerijetko i tračerski. No, populizam ne bi nikada dogurao tako daleko da ne nailazi na plodno tlo, da ga kao takvog ne percipira kao nešto pozitivno dio narodnih masa, da se tako izrazimo, bez nakane da nekog uvrijedimo, uz naravno uvažavanje opravdanog nezadovoljstva građana kojima je pun kufer elitne politike i političara.

“U korijenu svega zapravo je duboko nepovjerenje u politiku i u političare. Pojavljuju se alternativci koji zapravo kažu 'mi nudimo nešto drugo, napravit ćemo ono što vi želite, ono što je u vašem interesu'” - pojašnjava profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i stručnjakinja za komunikologiju Smiljana Leinart Novosel. Činjenica je da postoji “kritična masa” nezadovoljnih ljudi, koji žele brza rješenja, i njima vjerojatno galama populista zvuči kao “zrno utjehe” u beznađu kojem su izloženi. Rijetko se pritom zaboravlja da koliko god populisti bili više ili manje uvjerljivi, jer se hvale kako imaju rješenja za sve, da zapravo ne uspijevaju (ili ne znaju) svoje ideje pravilno artikulirati i ponuditi mehanizme kojim će riješiti probleme u društvu. Zato populisti, i u Hrvatskoj naravno, zvuče nerijeko neozbiljno i stihijski, a ne konstruktivno i vizionarski.

Naravno, i političke elite na vlasti također u tom smislu imaju “putra na glavi”, jer da su znale riješiti probleme, onda toliko mjesta za populiste ne bi ni bilo. Zato je populistima važno igrati svoju igru u mainstreamu, urastati u masovnost, stalno pod agendom brige za narod, tradicionalne vrijednosti, u konačnici demokraciju, naglašavati da zemlja ide u krivom smijeru zbog nesposobne vlasti i kolega političara velikih stranaka koji su skrenuli s puta.

“Populisti ustvari tjeraju političare da rade bolje, bar one koji su zastranili od građana, koji su u nekom svom oblaku i misle da su neka kasta bogomdana i da uvijek vladaju umjesto da se jednostavno spuste na zemlju među ljude i vide koji su njihovi problemi i što ih zanima”, kaže PR stručnjak Krešimir Macan.

Među nezadovoljnim pukom nije se tako teško ni probiti. Jer, prosječan birač je površan i bira one od kojih čuje ono što želi čuti, naglašavaju sugovornici Media servisa te dodaju da na kraj populizmu mogu stati samo ozbiljnije političke opcije (stranke) koje su populizmu na kraju krajeva i dale krila.

Sve u svemu, populisti su uvijek puni velikih riječi koje su u nerazmjeru s djelima. Pragmatičnim se čine dok napadaju vlast (koja i sama zna biti sklona populističkoj retorici), no njihova se pragmatika uvelike svodi na izvanjsku formu bez konkretnog sadržaja (u medijskom mainstreamu je to doduše zabavno; Pernar je dokaz), uz poneki vid konkretnosti kad se recimo pobune protiv deložacija, ovršnog zakona ili pak nekog drugog problema. U biti, koliko god se populisti borili protiv političkih elita, oni koji se vlasti dokopaju (Trump, recimo, ili Macron), i sami postaju elita. U tome i jest kvaka.