Pučka pravobraniteljica Lora Vidović u Osijeku je sudjelovala na konferenciji “Ljudska prava nemaju rok trajanja: život u domu za starije i nemoćne”, gdje je govorila o najčešćim primjerima kršenja prava starih osoba i problemima s kojima se suočavaju u domovima.

O tim problemima pisali smo u Glasu Slavonije, a dolazak pučke pravobraniteljice u Osijek bio je i prilika za razgovor s njom o nizu tema iz područja rada Ureda pučke pravobraniteljice. S Lorom Vidović, koja je na toj dužnosti pet godina, razgovarali smo o najčešćim oblicima kršenja ljudskih prava, diskriminaciji, povjerenju građana u javne institucije i problemima u ruralnim sredinama.

Poznaju li građani uopće svoja prava i koliki je to problem?

- To je sigurno veliki problem, odnosno građani nemaju dovoljno informacija o svojim pravima, a mnogi i ne znaju što je diskriminacija, kao ni da je ona zakonom zabranjena. Puno je razloga za to, a jedan od njih je i da institucije često svoj posao odrađuju birokratski i nisu na usluzi građanima na razini na kojoj bi trebali biti. Naše istraživanje iz 2016. pokazalo je kako čak 68 posto građana koji su doživjeli diskriminaciju nije ju prijavilo, ponajviše zato što su mislili da to jednostavno nema smisla, jer se ništa neće promijeniti, a to svakako zabrinjava. Ako govorimo o problemima u kontekstu radnih odnosa, građani se najčešće odluče progovoriti tek kada ostanu bez posla i više nemaju što izgubiti, a do tada šute jer se boje poslodavca, gubitka radnog mjesta, daljnje viktimizacije. U konačnici, nerado se odlučuju pokrenuti sudske postupke, velikim dijelom i zbog obeshrabrujućeg troška koji pritom može nastati. Tako da je još mnogo potrebno raditi na tome da građani znaju što su ljudska prava, što je diskriminacija i kako ju prepoznati te kako se mogu zaštititi. O tome je, osim u školama kroz građanski odgoj i od najmlađe dobi, potrebno educirati stručnjake u centrima za socijalnu skrb, u zavodima za zdravstveno ili mirovinsko osiguranje, za zapošljavanje, u pravosuđu, državnom odvjetništvu... Praktično svi koji su u raznim institucijama u kontaktu s građanima i odlučuju o njihovim pravima, moraju biti osviješteni o ljudskim pravima te o obvezi i načinima njihove zaštite.

Čini se da većina i ne zna gdje tražiti pomoć, komu prijaviti uskratu prava ili diskriminaciju. Imamo brojne slučajeve građana koji nam se javljaju u redakciju tražeći da kroz naš medij rješavamo nečiji problem.

- Tu je u pitanju i drugi, ali usko povezani problem s ovim prethodnim, a to je nepovjerenje građana u institucije, koje je sve veće. Ponajviše možda u odnosu prema pravosuđi, ali i drugim tijelima s kojima građani dolaze u kontakt. Najčešće ti problemi nastaju zbog neadekvatne komunikacije, dugotrajnog rješavanja postupaka ili birokratskog rješavanja prema načelu “tek da se obavi”, što građani navode u pritužbama koje nam na ta tijela upućuju. I sada ću iskoristiti priliku i javno ih pozvati da nam se jave kada misle da im je neko pravo povrijeđeno ili kada misle da su diskriminirani. Mogu doći u naš ured u Osijeku, u Ulici Hrvatske Republike 19 (tel. 031 628 054) koji smo otvorili prije tri godine, ili u ured u Zagrebu, Rijeci, Splitu, a mogu nam se javiti i pismom, e-mailom (info@ombudsman.hr), obratiti se preko telefona.

Doista raste to nepovjerenje prema institucijama?

- Tako je. Nažalost, pozitivnih pomaka ne vidimo. Nemamo sveobuhvatne egzaktne podatke, ali istraživanja Europske komisije o povjerenju u pravosudni sustav pokazuju da nema poboljšanja – čak 85 posto građana Hrvatske smatra da pravosuđe nije neovisno. Ta brojka jako zabrinjava jer znamo da su institucije temelji sustava pravne države i samo kada su one čvrste i stabilne, možemo stvarati uređenu i pravnu državu. Građani nam često govore o tome da upravo u mnogim institucijama doživljavaju velike nepravde, iz čega i proizlazi to nepovjerenje. Također, kad govorimo o radu i zapošljavanju, često u pritužbama upozoravaju na činjenicu da je nemoguće dobiti posao u nekoj javnoj ustanovi ili državnom poduzeću ako nisi član stranke, koja god bila na vlasti, ili ako nisi rodbinskim ili drugim vezama povezan s onim tko o tome odlučuje. Time se narušava jednakost pred zakonom i sasvim je jasno da raste nepovjerenje građana u javne službe.

Kada je u pitanju diskriminacija, u kojem je području bilo najviše prijavljenih slučajeva diskriminacije u 2017. godini?

- Najviše se pritužbi građana u 2017. prvi put odnosilo na prava iz radnih i službeničkih odnosa, a i kada je riječ o diskriminaciji, najzastupljenije su upravo one iz područja rada i zapošljavanja. Godinu ranije najviše je pritužbi bilo na diskriminaciju, dok je prije toga godinama na prvom mjestu bilo područje pravosuđa.

Zanimljivo je da kada govorimo o diskriminaciji u nekim drugim područjima, imamo česte slučajeve u Hrvatskoj gdje nas “ugrožavaju” primjerice Srbi, Romi, muslimani ili bliskoistočni migranti. Zbog čega smo toliko isključivi?

- Nedavno je, kada govorite o tome, i svinjska mast stavljana na osmrtnice pokojnika muslimanske vjeroispovijedi, što je degutantno i nedopustivo... Zapravo ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje. Mogu reći da se velik broj naših predmeta odnosi na diskriminaciju na osnovi etniciteta, a posebno zabrinjavaju oni koji se odnose na pripadnike romske i srpske nacionalne manjine, kao i na izbjeglice i migrante, odnosno osobe u iregularnim situacijama. Da se razumijemo, diskriminacija postoji u svim zemljama svijeta, a na razini EU-a također je prepoznata kao problem kojem treba pokloniti dužnu pozornost. Zbog toga su i osnovana tijela poput moga ureda, koja imaju zadatak boriti se protiv diskriminacije. Gallupovo istraživanje doista je pokazalo da smo u Hrvatskoj, primjerice, isključivi prema imigrantima – od 139 država, iza Hrvatske su samo Estonija, Češka, Latvija, Izrael, Slovačka, Srbija, Mađarska, Crna Gora i Makedonija. Ta je isključivost ozbiljan problem hrvatskog društva i treba mu pristupiti na svim razinama, od najuže lokalne zajednice, susjedstva, pa preko lokalne samouprave, do države i njezinih institucija. Već sada vidimo kako nedostaje radnika, primjerice u domovima za stare i nemoćne, jer njegovatelji i medicinske sestre odlaze u inozemstvo ili u turizam, što znači da će ta mjesta morati popuniti radnici iz drugih zemalja. Kako ćemo ih prihvatiti? Nadam se, bez diskriminacije i “odmaka”, jer su druge nacionalnosti ili boje kože. Jednakost je karakteristika društva kakvom težimo, boljeg društva, u kojem za kreiranje stava prema nekome nije važno njegovo podrijetlo, dob ili zdravstveno stanje. To možda zvuči i kao ideal, utopija, ali je takvo postupanje i prema zakonu zabranjeno. Ovdje moram spomenuti poslodavca, vlasnika domova za umirovljenike, koji je zaposlio šest azilanata. To je primjer da Hrvatska može bolje i drugačije, a isto pokazuju i predmeti koje mi vodimo, a koji dovode do pozitivnih promjena, recimo kada uspijemo na temelju pritužbi radnika otkloniti diskriminaciju po dobnoj i zdravstvenoj osnovi u velikom trgovačkom društvu. Dakle, stvari se mogu mijenjati. Na tome se mora raditi i obrazovati ljude o ljudskim pravima, prihvaćanju različitosti, jednakosti i ravnopravnosti, i to ne samo od najranije dobi, kroz obrazovni sustav, nego tijekom cijelog života.

Razlikuju li se pritužbe koje primate u osječkom Uredu od onih u drugim dijelovima zemlje?

- Nema područja koje bi odskakalo od onih u drugim uredima. Također u Osijeku brojne pritužbe primamo iz područja rada i zapošljavanja, pravosuđa, diskriminacije. Mnogo nam se građana obraća zbog ovrha, uglavnom na novčanim primanjima. Javljaju nam se blokirani, koji su u toj situaciji zbog iznosa po kojima se vidi da je riječ o, primjerice, režijama, dakle osnovnim životnim potrebama, ne nekim luksuznim putovanjima. Oni se, zapravo, nalaze u jednom začaranom krugu, zbog kojeg i ne mogu vratiti svoj dug. Tražimo da se ovrha regulira na cjelovit i pravedan način, tako da ovršni postupak ispuni svoju svrhu, a to je naplata vjerovnikove tražbine. Dugovi moraju biti plaćeni, to je u temeljima svakog uređenog sustava, ali nedopustivo je da troškovi ovrhe ponekad i višestruko premašuju sam dug i da se najprije naplaćuju kamate i troškovi, a tek potom glavnica. Siromašne osobe koje ne mogu platiti struju ili televizijsku pristojbu, zapravo ulaze u dužničko ropstvo. Nikada ne uspiju doći do glavnice i vjerovnik se nikada ne naplati, a u međuvremenu se isplaćuju naknade, troškovi i kamate. I zbog svega toga također građani gube povjerenje u institucije.