Osijek više nema nacionalno kazalište. HNK je sada hotel. Hotel Kod bijelog konja! Takav su dojam imali svi koji su došli pogledati novu glazbenu premijeru osječkog teatra, u petak, 13. travnja - operetu Ralpha Benatzkog “Kod bijelog konja” (koju je scenski i dramaturški prilagodio Davor Špišić), jer ih je na pročelju zgrade dočekala ploča na kojoj piše hotel Kod bijelog konja, a i hostese su bile odjevene kao hotelske sobarice iz 1930-ih.

Premda na glasu kao “baksuzan”, taj je dan bio za osječke kazalištarce - a i publiku - sve samo ne to. Nakon dva mjeseca marljivog rada iznjedrili su uistinu pravi scenski (i umjetnički) spektakl. Ili, kako bi to rekao intendant Božidar Šnajder: Hit! Izrekao je on uz tu tvrdnju i jednu nadu - Nagradu hrvatskog kazališta. Sudeći prema viđenom, i mi se nadamo da će ju dobiti. Više od jedne. Struka će procijeniti hoće li to biti solisti, orkestar, maestro Mladen Tutavac, scenografkinja Vesna Režić (uz svesrdnu pomoć slikara Leona Landeke koji je oslikao silne četvorne metre scenografije, sam, a i scena nikada nije bila tako visoka!), kostimografkinja Duška Nešić Dražić (kojoj je izvrsna potpora krojačnica, u kojoj je nastao veliki broj kostima prepun detalja, pa i poneka simpatična kravica), koreograf Dejan Jakovljević ili oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec.

Jer, sve je vrckavo, prpošno, šareno, veselo, ali ne bez pokrića, nego umjetnički utemeljeno i izvedbeno vrlo dobro, pa i izvrsno. Izvedbe su pokazale da izvođači (umjetnici) uživaju, da je kazališni čin radost, iza koje stoje sati i sati teškog rada u razvoju uloge i sebe kao interpreta. To je umijeće, koje se kao takvo uči, stječe i na kraju svlada (ili ne).

Ziher ili ne, predstavi ne će manjkati publike, u to sam uvjerena. Star gotovo stoljeće, komad je vrlo svjež, doista humorističan i vrlo slojevit, sjajno napisan (uz fenomenalno dražesnu glazbu, koja ostaje u uhu i glazbenim 'neznalicama'), pa su priliku da naprave sjajne uloge imali svi, ne samo glavni protagonisti. A oni su bili - fenomenalni. Ono što su za Ivana Ćaćića (člana dramskog ansambla) svi u jedan glas najavljivali, obistinilo se. I više od toga. Već prvim pojavljivanjem na sceni, nakon što je otpjevao svoj prvi glazbeni broj, iz gledališta se s nekoliko mjesta (ne samo tamo gdje je stajao prezadovoljni redatelj Robert Bošković) prolomio oduševljeni Bravo! Pokazao nam je ovaj mladi, za koji dan tek 34-godišnjak, da sjajno glumi i gotovo jednako tako pjeva. Njegov školski primjer izvrsne, jasne dikcije do izražaja je došao i u pjev(a)nim dionicama, ne gubeći ni jedan glas (na čemu mu mogu pozavidjeti i neki operni solisti)! Kristalno jasno i intonacijski točno, vrlo muzikalno. Sve je to podebljao i glumački imaginativno.

Njegova partnerica, godinu dana mlađa Ivana Medić, pjevačke je sposobnosti odavno dokazala, a ovaj nas je put osvojila svojim komičarskim i glumačkim darom. I jodlanjem. Bio ih je pravi užitak gledati na sceni. Energijom i godinama bliski, skladno su i uvjerljivo, emocionalno otvoreni djelovali na sceni. Pun pogodak.

No, tom sjajnom nizu treba dodati i poimence cijeli ansambl. Svoju je rolu majstorski ispleo (glumački i pjevački) i Nenad Tudaković, a ništa manje znalački nije to odradila ni Gorana Biondić (u ulozi njegove kćeri Ottilije; selfie 30-ih godina prošloga stoljeća, u zabačenom selu Austrije, dao je svemu dozu simpatičnosti, upravo jer se nije uklapao). Pravo je osvježenje bio i razigrani Robert Adamček (od kojega smo ovakve izvedbe već doživjeli), kojemu su prava dopuna bile vrckaste Sanja Toth i Antonija Pintarić (koja se posljednjih nekoliko uloga vidljivo 'budi' iz neke letargije u kojoj je bila, opušta se i oduševljava). Miroslav Čabraja pokazao se kao zabavan prof. Hinzelmann, odmjereno komičan, bez karikiranja, što je pošlo za rukom svima.

Gost Bojan Jambrešić bio je onaj od kojega se mnogo očekivalo, no u početku je bio malo ukočen, ali se, kako je predstava odmicala, opustio, pa se dobro uklopio, a i pokazao je da dobro stepa, kao i Gorana Biondić. I što je najvažnije, ipak je ovo osječko kazalište i osječka predstava i opravdano nam je drago (iako bez zlih namjera) što je gost bio u sjeni domaćih snaga, koje su blistale.

Uporište za izvrsnost čitavog projekta, osim u iskustvu izvođača i autorske ekipe, leži i u sjajnom predlošku (u kojem je i humor doziran s mjerom, inteligentno), redateljskoj viziji i vođenju. Epizodicu za pamćenje podarila nam je i Sandra Lončarić kao Kancelarka koja voli 'zaviriti u čašicu', Antonio Jakupčević kao konobar Piccolo...

Gotovo tri sata predstave proletjela su u trenu i nije bilo potrebe za pogledavanjem na sat. Svaka je minuta bila ispunjena, dinamična, o čemu svjedoče i reakcije publike tijekom predstave, odmjerene, spontane, glasna pozitivna šaputanja u pauzi i dugi aplauz na kraju. Predstavu prepuštamo publici i kritici.