Suđenje je, nažalost, i ovog proljeća glavna tema HNL-a. Zapravo, čovjek se mora pitati kamo ide domaći nogomet. Sve je manje onih kojima je važna analiza igre, a sve je veća populacija koja jedva čeka analize sudačkih eksperata kako bi se nakon njih mogla stvoriti atmosfera linča arbitara.

To je pogrešan smjer, ali za njega je najvećim dijelom kriva politika koju vodi sudačka organizacija. Suci bi trebali biti samo servis nogometu, ali su se s vremenom razvili u gospodare klupskih sudbina jer su djelovali kao “država u državi”, a nitko se iz vrhuške HNS-a nikada nije potrudio tu neman staviti pod kontrolu.

I tako je nepovjerenje prema njima s godinama sve više raslo te je danas dosegnulo dramatične obrise. Prošlo kolo HNL-a bilo je valjda rekordno po broju sudačkih pogrešaka, a sve je uočljivije kako češće griješe pomoćni suci nego glavni. Osim toga, nikada mi neće biti jasno čemu oni dodatni arbitri na korner-linijama. Ti ljudi najčešće “statiraju u kukuruzu”, vrlo rijetko pomažu glavnu sucu u presuđivanju škakljivih situacija. A najgore u svemu je što nas uporno i bezobzirno uvjeravaju da imamo odlične suce. Možda to i jest tako, ali većina njih je jednostavno kontaminirana zbog nerijetkih dodvoravanja klubovima i jednostavno više nema kredibilitet. Nisam jednom gledao utakmicu u kojoj bi se kriterij i način suđenja dramatično promijenili tijekom susreta. E, to su stvari koje se ne mogu svesti na poznato “slobodno sudačko uvjerenje” ili se svrstati u obične pogreške. To je čista namjera, a danas više nitko nije spreman šutjeti o tome kao prije. Ovog proljeća, rekao bih, suci su se jednostavno pogubili. Nitko nije favoriziran, griješi se na štetu svih i na sve strane. Ti silni propusti, uvjeren sam, produkt su silnog pritiska koji se stvorio u javnosti. Gledam ponedjeljkom dvije emisije koje se bave HNL-om, HRT-ov Stadion i HNTV-ovo Treće poluvrijeme. Na HNTV-u je prostor posvećen analizi utakmica i suđenju otprilike jednak onome u Stadionu, ali se u Stadionu više vremena posvećuje analizi suđenja. I onda pričamo kako nam je liga loša. Nije loša liga, nego je jako loša percpecija o njoj. Najvećim dijelom zbog nepovjerenja u arbitre.

Stiglo se već do razine da se javno počelo zazivati strane suce. Bilo je takvih ideja i prije, ali su redovito odbacivane s indignacijom. Sudački ekspert Mateo Beusan predložio je takvu mogućnost za utakmicu finala Kupa Hrvatske u kojoj igraju Hajduk i Dinamo. Mislim kako je to Beusan predložio ne zato što misli da naši suci nisu dorasli zadatku, nego isključivo kako bi ih oslobodio suludog pritiska koji prati taj susret. Suđenje će u njemu biti pod strašnim povećalom, a svaka će se pogreška tumačiti kao namjera. Zato bi strani sudac, neopterećen našom kataklizmičnom klimom, stvarno bio najpametnije rješenje. No predsjednik sudačke komisije Ante Kulušić ne želi ni čuti za to. Dobro, ali bi onda trebao ponoviti potez koji je napravio u završnici prošle sezone, kada je susrete HNL-a sudio vrlo uzak krug sudaca. Točnije, sudili su najbolji i kvaliteta arbitraža drastično se popravila. No s dolaskom nove sezone priča se vratila na staro.

Glomazne liste sudaca našim najboljim arbitrima ne omogućuju konstatno suđenje, što je ozbiljan problem. Danas su suci poput igrača, jednostavno moraju konstatno održavati formu, a kako će to činiti ako su u akciji svaki drugi tjedan? Naši vodeći suci u tri sezone skupe manje od 40 utakmica, an jihovi kolege u drugim zemljama sa sličnim statusom imaju po 90 i više utakmica u istom razdoblju. Kada gledam, recimo, utakmice engleske lige, imam osjećaj kako svaki tjedan sude isti ljudi. Najbolji su stalno u akciji. No kod nas se na liste upada najčešće “po babi i stričevima”, a HNL je jednostavno “mala bara s puno krokodila”. Ako sudačka organizacija doista želi promjeniti percpeciju javnosti, onda bi skraćivanje lista trebalo biti prvi važan korak.