Magazin
REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (V.)

Kišni dani u gradu crnog zlata
Objavljeno 7. travnja, 2018.
DOK MNOGI GRADOVI LATINSKE AMERIKE IMAJU SAMO JEDNU STARU JEZGRU, OURO PRETO JE CIJELI STARA POVIJESNA SREDIŠNJICA

Vezani članci

REPORTAŽA: BESKRAJNI BRAZIL (IV.)

Rijeka čudovište koja bi progutala tisuću Drava!

U petom, i posljednjem nastavku putopisnih reportaža iz Brazila, naš sugrađanin, osječki svjetski putnik, svojim riječima i fotografijama završava priču na egozotičnom terenu, u državi Minas Qerais i njezinim čudima:

- Navečer napuštam Belem i zrakoplovom letim za Belo Horizonte, odakle ću busom do stotinjak kilometara udaljenog Ouro Preta - na nogama gotovo 20 sati. Belo Horizonte je od Belema udaljen kao Moskva od Zagreba, i još dodate 300-tinjak kilometara (2112 km)! Transferi me izluđuju: hostel - Belem zrakoplovna luka (9 km - 100 kn taxi), čekanje, let, Belo Horizonte zrakoplovna luka - autobusna stanica (25 kn bus), karta za Ouro Preto 70 kn, čekanje, dva sata vožnje do Ouro Preta - i kiša!

Još u Belemu sam presložio rutu putovanja - neke hostele otkazao u gradovima kamo ne mogu i neću ići (Diamantina i Vitoria), a višak time dobijenih dana dodao sam Ouro Pretu i Rio de Janeiru, u koje sam prema prethodnom planu trebao biti samo jedan dan, i to zbog leta u Buenos Aires. Umoran i pomalo ljut izlazim iz busa u Ouro Pretu i odmah uporni taksisti - do hostela 30 kuna. E, tad sam puk'o, pa do hostela nema ni 600 metara, a ti ćeš meni 30 kuna! Prilazi mi jedna Engleskinja i predlaže da dijelimo cijenu taksija, ali ustanovljavamo da idemo u potpuno suprotnim smjerovima. Ja ću pješice, a ti kako hoćeš!

Znao sam da je gradić lijep, ali da je tako zajeban, e, to nisam znao! Pada lagana jesenja kišica koja se polako pretvara u pravu kišu, ja vučem putnu torbu na kotačima, ali uzalud, gradić je popločan kaldrmom i još uzbrdo - nizbrdo. Nema veze, eno crkve, a hostel je odmah iza nje. Pitam neke žene, ali nije to “moja” crkva. U gradiću ih ima 16 i sve su na prvi pogled iste, samo su im imena različita, ali jednako neizgovorljiva i komplicirana, dugačka. Ljut, mokar, ljut..., stižem pred hostel. Bem ti 600 metara - pa to je zračne linije, a ovdje uzbrdo, nizbrdo, uokolo 300 da bi se pomaknuo 10 metara naprijed! Ali bez obzira na ove početne nevolje, gradić je zaista lijep, toliko lijep da to nisam ni u najluđim snovima mogao sanjati. Možda zato što obožavam baroknu kolonijalnu arhitekturu, bilo španjolsku, bilo portugalsku, gradića Latinske Amerike. Dok ostali tomošnji gradovi i gradići imaju samo staru jezgru, Ouro Preto je cijeli, ali doslovce cijeli, stara povijesna jezgra.

SLAVNA PROŠLOST

Ouro Preto u prijevodu znači “Crno zlato” i u prošlosti je bio glavni grad države Minas Gerais (sada je to Belo Horizonte). Nekadašnji rudarski grad sada je cijeli pod zaštitom UNESCO-a upravo svoje zbog barokne arhitekture. Smješten je u središtu nekadašnje brazilske zlatne groznice po brdima i padinama s kojima čini jedinstvenu cjelinu. Tijekom 18. stoljeća prema službenim evidencijama u Portugal je iz ovoga gradića i njegovih okolnih rudnika poslano nevjerojatnih 800 tona zlata, o ilegalnim putevima da i ne govorimo, a u to vrijeme je s 80.000 stanovnika bio najnaseljenije mjesto Novoga svijeta. New York je tada brojao upola manje stanovnika, a sada 12,5 milijunski Sao Paolo tada je imao svega 8000 ljudi. Danas grad broji 55.000 stanovnika i sveučilišni je centar s 10.000 studenata. U 17. stoljeću nosio je naziv Vila Rica - bogato selo! Nalazi se na 1116 m n/v, a klima mu je vlažna suptropska, vlažnih i toplih ljeta i umjerenih suhih zima. Za moga desetodnevnog boravka u Ouro Pretu omjer kiša - sunce je bio otprilike 8:2. Ako bih sveukupno suho i sunčano vrijeme zbrojio možda bih nakupio dva dana!

Ulice grada vrludaju bez ikakvog plana, kruže uokolo strmo se uzdižući i spuštajući - ludilo - za orijentaciju trebate ili kartu grada, ili mobilnu navigaciju, a bogme često i oboje. Zgrade su gotovo jednake, a opet svaka različita od druge, uredno oličene, raznobojnih pročelja, prozora oličenih drugačijom bojom, obično u boji vrata i žaluzina, malih drvetom ili kovanim željezom ograđenih balkona s cvijećem na njima. Prepun je crkava i kapela, njih oko 20-ak, potpuno sličnih, koje šećući gradom sad vidite, sad ne vidite, a da bi do njih došli kad ih vidite udaljene ni 100-tinjak metara od vas često morate hodati zavojitim uličicama ponekad i puni kilometar i tek onda niste sigurni je li to ona kojoj ste se uputili ili neka druga. Da imam za obilazak grada 2-3 dana to bi me sigurno izluđivalo, ali ja ih imam deset pa me baš briga!

KAD LIČI POMAŽE...

Ugodno je toplo - noću oko 20 stupnjeva, danju i do 28 stupnjeva Celzija. U hostelu sam jedini gost (smješten sam u blizini glavnog trga, 10-ak minuta pješice), što mi priskrbljuje posebne povlastice - mogu koristiti kupaonicu neposredno uz moju sobu. Mlada vlasnica (ona i ja smo sami u cijeloj zgradi), ujedno mi je i sasvjetnica za što jeftiniji obilazak grada, prevoditeljica, a bogme i partnerica u večernjim izlascima. Budući da nikad ne doručkujem, a imam plaćen smještaj i doručak, umjesto doručka ona mi kuha ručak, nabavlja svježi kruh i pao de queijo - one krušne okruglice sa sirom unutra, koje sam ovdje zavolio (zapravo pripremaju se kao naše kiflice sa sirom), a koje sam na aerodromu u Sao Paolu (njih 10 malih, žgoljavih) platio 35 kuna. Navečer izlazimo u restorane koje uglavnom posjećuju domaći ljudi (turista je vrlo malo, uglavnom Brazilci), nije sezona, što bismo mi rekli. Na nacionalni dan sambe (3.12.) idemo, naravno na sambu! Tamo turisti ne dolaze, izvan grada je i okupljalište je domaćih ljudi. Ozračje je izvanredno, prijateljsko, u kutu svira živa glazba - ni dobro, ni loše, taman za plesače sambe sličnih plesnih znanja.

U Brazilu nema rasne diskriminacije (bar je nisam nigdje primijetio), i bijeli, i crni, i smeđi, i šareni - svi se zajedno druže i vrlo pristojno međusobno ophode. I Liči, moja gazdarica, pripada u ove šarene (otac bijelac, mati crna), s tim što je ona malo više povukla na maminu stranu. Inače, Liči joj nije ime, niti joj je takav nadimak - sličan je tome, što sam shvatio tek nakon dva dana, a i ona je dokučila da joj je jednostavnije odazivati se na Liči nego zapamtiti moje pravo ime! Liči, ne osobito, ali govori i njemački i engleski jezik. Nekoliko godina živjela je u Njemačkoj pa joj njemački bolje ide, ali svakodnevno putem interneta vježba i uči i jedan i drugi jezik.

Budući da imam i više nego dovoljno dana za obilazak grada to činim vrlo opušteno, polagano, bez previše planova za jedan dan, a i kiša tu nije od osobite pomoći. Jedino što sam prvi dan morao odmah na već unaprijed planirani izlet vlakom do 30 km udaljene Mariane - također starog kolonijalnog mjesta ni blizu ljepoti Ouro Preta, s dvije zanimljive crkve jedne pokraj druge, i to je to! Vlak vozi samo subotom i nedjeljom, a kako je moj prvi “radni” dan u Ouro Pretu bila subota i nije kišilo, logično je bilo da se tad uputim do Mariane ugodnom vožnjom turističkim vlakom. E, već tu se Liči pokazala kao vrlo koristan turistički savjetnik: Kupi kartu za vlak do Mariane 80 kn, a natrag se vrati busom za 7 kn, budući da je krajobraz oko pruge i ceste isti, a imaš samo jedan sat za obilazak grada do polaska vlaka natrag. Uputiš se pješice do autobusnog kolodvora, usput vidiš staru jezgru grada i one dvije crkve i još uštediš, a bus vozi svakih sat vremena. Tako i bijaše!

Dok ovo pišem udobno zavaljen u hamak, u prostoriji koja služi kao recepcija hostela, a Liči gleda TV, vani kiša, ona naša jesenja, neumoljivo pada i čini se kao da nema namjeru, bar ne danas, stati ni na trenutak. Ništa zato, prisjetit ćemo se još nekih do sada viđenih zanimljivosti grada. Prije svega, glavnog gradskog trga - Praca Tiradentes, koji nije u potpunosti ravan - u gradu nemate valjda pet metara ravne ceste ili pločnika, a da se ne uzdiže ili spušta! Upravo na prilazu trgu Tiradentes, na uglu jedne ulice ulazim u trgovinu antikviteta da malo pogledam što ima i baš kad sam htio izići iz trgovine trgovkinja me upućuje na prvi kat pa neka i tamo vidim - možda mi se nešto dopadne.

UZDIZANJE I SPUŠTANJE

Kako ne nalazim meni ništa zanimljivo, krećem prema izlazu, a ona me lijepo upućuje na vrata na prvom katu - neka tu iziđem, pa poslušam i eto me na trgu. Zgrada nije široka ni 10 metara, a ušao sam u prizemlju i izišao na prvom katu - samo kao ilustracija kakve muke sam ja iz ravne Slavonije trpio u Ouro Pretu! Naravno, što se konfiguracije terena tiče. Samo su crkve na ravnom nevelikom terenu, a kako ih je mnogo, vjerojatno im se nije dalo iznivelirati i glavni trg. Inače, trg nosi ime po vođi brazilskog revolucionarnog pokreta znanog kao Inconfidencia Mineira, koji je imao za cilj neovisnost od portugalske kolonijalne vlasti, čovjeku koji je u 18. st. pozivao na pobunu protiv svih dobrobiti kojim ih je obasuo portugalski kolonijalizam i kojega Portugalci 1792. objesiše u Riju de Janeiru kao primjer ostalima, a ti ostali mu pedesetak godina kasnije podigoše spomenik u Ouro Pretu, budući da je tu živio i radio kako na poslovima vezanim uz iskapanje zlata, tako i na pobuni!

Priredio: Darko JERKOVIĆ
Balerina od sto kila

Malo gradsko kazalište, u koje sam imao sreću ući u vrijeme probe za neku plesnu predstavu, oduševilo me svojom unutrašnošću - jednostavnom, skromnom (tako ja zamišljen šekspirijansko kazalište!), a još više jednom plesačicom u trikou koji međutim nije mogao iskontrolirati sve salo koje je vrijedno nakupila tijekom godina - imala je oko 100 kg žive vage, ali ako ne smeta njoj kao plesačici, balerini, nije smetalo ni meni kao nezainteresiranom promatraču...

Mali bogalj gradio crkve

Na trgu je smješten Museu da Inconfidencia, monumentalna zgrada lijepe vanjštine, a sadržajno siromašne unutrašnjosti, kao uostalom i svi muzeji svijeta posvećeni revolucijama, ustancima, pobunama... Na drugom kraju poprilično velikog trga smješten je muzej izgledom nalik tvrđavi - Muzej znanosti i tehnike, koji ima jednu od najvećih i najvrednijih zbirki minerala i poludragog kamenja na svijetu. Ovo područje uokolo Ouro Preta osim zlatom bogato je i mineralima i poludragim kamenjem, a imperial topaz je poludragi kamen koji se može pronaći jedino na ovom području. Imao sam prigodu kupiti takav nemali kamen veličine kao filter na cigareti, za nekih stotinjak US dolara, uz certifikat, ali i ako nije prijevara, što bih s njim? Između ostaloga, obišao sam i dvije crkve koje su za posjetitelje otvorene samo na telefonski poziv - jednu ujutro, drugu predvečer, u vrijeme održavanja misa, i tako vidio njihovu unutrašnjost, barokno ukrašenu, ali kićenu do pretjeranosti da naprosto zapanjuje. Jedna je u bijelim i plavim bojama, mala, dražesna, razigrana - ukrašena da me u prvi mah podsjetila na šarene dječje rođendanske torte! Druga je unatoč baroknom pretjerivanju nekako dostojanstvena u svojoj decentnosti prevladavajućih boja drveta i zlata, znatno primjerenija unutrašnjosti vjerskog objekta. Zanimljivo je da je većina crkava u Ouro Pretu djelo jednoga čovjeka - Aleijadinha (portugalski: mali bogalj), rođenog još dok se Ouro Preto zvao Vila Rica - početkom 18. stoljeća, od oca Portugalca i afričke ropkinje. Otac mu je bio stolar, ali toliko uspješan da je postao arhitekt od kojega je i Aleijadinho naučio osnove kiparstva i arhitekture. S 40-ak godina obolio je vjerojatno od gube i ostao bez prstiju, ali to ga nije sprječavalo da nastavi s kiparstvom, a radio je uglavnom noću, a kada bi danju izlazio u javnost bio je nošen od strane svojih robova/asistenata u nosiljci. Sve u svemu, iako hendikepiran, ostavio je jedinstven i originalan pečat na jednom cijelom gradu.

U Brazilu nisam primijetio rasnu diskriminaciju, jer i bijeli i crni i smeđi i šareni, svi se zajedno druže i vrlo se pristojno međusobno ophode...

Ouro Preto smješten je u središtu nekadašnje brazilske zlatne groznice, po brdima i padinama, s kojima čini jedinstvenu cjelinu.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana