Premda je Krešimir Nemec (1953.) jedan od naših najboljih i najplodnijih književnih povjesničara (“Povijest hrvatskog romana od početka do kraja 19. stoljeća”, “Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine”, “Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine”, monografije o Vladanu Desnici...), i teoretičara književnosti (“Pripovijedanje i refleksija”, “Čitanje grada - Urbano iskustvo u hrvatskoj književnosti”...), ni ova impresivna bibliografija nije bila dovoljno uvjerljiv argument Znanstveno-nastavnom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ovome vrijednome profesoru i znanstveniku produže radni odnos i poslije navršene 65. godine života.

No, “slučaj akademika Nemeca” nije prvi slučaj te vrste na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, jer samo koji mjesec ranije to isto vijeće odlučilo je da na jednak način “zahvali” i akademiku Mislavu Ježiću, jednom od najpoznatijih europskih indologa i filologa.

Ova usputna marginalija o kolegijalnim odnosima na jednoj od naših najpoznatijih akademskih institucija, na najbolji mogući način pokazuje sve simptome bolesti hrvatskog posttranzicijskog društva, pa čak i u onim njegovim segmentima (akademskom, obrazovnom...), gdje se tako što ne bi trebalo očekivati. Uistinu smo mi Hrvati jedan iznimno sretan narod kada nam takvi pojedinci više nisu potrebni u nastavnom procesu. Ni M. Ježić, ni K. Nemec, ne pripadaju onoj specifičnoj vrsti lijenih profesora koji poslije nekih godina, iz samo njima znanih razloga, odustaju od svoje struke, svoga poslanja...

Tako je 2016. godine, između inih obveza, Krešimir Nemec, u zagrebačkoj “Školskoj knjizi” objavio jedinstvenu monografiju o hrvatskom, i ne samo hrvatskom književniku, Ivi Andriću - “Gospodar priče - Poetika Ive Andrića”, a krajem prošle, 2017. godine, u zagrebačkoj izdavačkoj kući “Ljevak”, objavio je knjigu “Glasovi iz tmine”, koja sadrži šest studija o još jednom velikanu hrvatske književnosti, Miroslavu Krleži. A svojevrsni desert ovoj nadasve zanimljivoj knjizi predstavlja njezina posljednja, sedma studija: “Krleža i Andrić - poredbena skica”.

U knjizi “Glasovi iz tmine”, Krešimr Nemec ostaje vjeran svojim teorijsko-povijesnim principima, u svim studijama ove knjige demonstrira se iznimna upućenost u sve relevantne teorijsko-historiografske paradigme. Nadalje, sve su argumentacije Nemeca iznimno konzistentne, smirene, oslobođene svih onih suvišnih i opterećujućih nacionalnih, partijskih, svjetonazorskih, ili inih ideologema. Slobodno možemo reći da će se čitatelji ove knjige unutar autorovih teorijskih paradigmi osjećati ugodno. Iz načina na koji je Krešimir Nemec čitao tekstove Miroslava Krleže, ovdje bismo svakako izdvojili njegovo uistinu inovativno čitanje poznate Krležine drame “Leda”: Od umjetnosti do kiča (str. 149. do 171.), koje zaslužuje svaku pohvalu. U svim tim čitanjima prevladava “polifonijski pristup”, ništa u tim čitanjima nije obvezujuće, osim potrebe da se Miroslav Krleža i danas, u 21. stoljeću, bez obzira na njegove teške neobarokne rečenice ili eruditske pasaže enciklopedijske širine, i dalje čita. Po mogućnosti, kritički! U tom je smislu bitna je upravo prva studija u ovoj knjizi, Dekanonizacija Krleže? (str. 9. do 45.), u kojoj Nemec zapravo demonstrira svoj pogled na književni, i ne samo književni opus vjerojatno najznačajnijeg hrvatskog književnika uopće. (Na stranu što smo i sami iznimni štovatelji ne samo književnog opusa Radovana Ivšića, nego i njegovih političko-etičkih stavova; naime i mi smo skloni misliti da je Miroslav Krleža non plus ultra hrvatske književnosti, nap. Z.K.).

Sve u svemu, ovom je knjigom Krešimir Nemec potvrdio da je poslije Stanka Lasića i njegove “Krležologije ili povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži (1989. - 1993.)”, u šest svezaka, jedan od najboljih poznavatelja i interpretatora opusa Miroslava Krleže. A ta činjenica, u “kosmosu Miroslava Krleže”, ipak nešto i znači! Konačno, na taj “drukčiji govor” o svim hrvatskim ikonama, vrijednostima, pozivao je i sam Krleža; treba vidjeti samo njegov tekst “O našoj inteligenciji”, iz “Književne republike” davne 1927., gdje možemo pročitati sljedeće: “Jedna je stvar biti primaš ciganski i guditi slatko uz dlakave uši pijandura, a drugo je pisati ozbiljno i mrko kao što se piše na zelenom stolu tribunala, gdje je sve tiho i mrtvački neutralno. A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo”. Dakle, potpuno je logično što Krešimir Nemec samo dosljedno slijedi ovaj naputak samoga Krleže i o njemu piše “mrko, okrutno i neumoljivo”, ali bez ikakve loše ili pogrešne namjere.