Magazin
TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (IV.)

Davor Gjenero: Jasna je nakana Plenkovića kako želi preobraziti i HDZ i državu
Objavljeno 7. travnja, 2018.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (V.)

Ivan Cerovac: Mladi ne odlaze iz Hrvatske zbog Istanbulske konvencije

TEMA TJEDNA: STRATEGIJA ISTINE ILI LAŽI (I.)

Više mediokracije, manje demokracije

Hrvatsku društveno-plitičku scenu neprestano obilježava pregrijana atmosfera, prijepori oko je mnogih važnih i manje važnih tema poput Istanbulske konvencije, diplomatskih odnosa s Rusijom, ali i Srbijom, još je tu i problem arbitraže sa Slovenijom i još mnogo toga...

Prema Vašem mišljenju, kako u svemu tome funkcioniraju Vlada, premijer, predsjednica...?

- Lako je kritizirati izvršnu vlast, ali čini mi se da uglavnom Plenkovićeva vlada ne zaslužuje kritike kojima je izložena. Većina problema što ste ih nabrojili nije kreirala ova administracija, nego su oni “naslijeđeni”. U nekim pitanjima vodi se konzistentna politika kontinuiteta, kao što je to slučaj s odnosom prema razgraničenju na moru sa Slovenijom, a u nekim od pitanja vodi se politika koja proizlazi iz pripadnosti Hrvatske dvama elitnim klubovima (Europskoj uniji i NATO savezu), koja oba počivaju na načelu solidarnosti. Plenkovićeva vlada vodi vanjsku politiku koja je prepoznatljiva kao dio zajedničke europske vanjske i sigurnosne politike, i zbog toga Vlada zaslužuje pohvale, a ne kritike.

LIDERSTVO I DRŽAVNIŠTVO

Čini se da su neki koji se danas deklariraju kao “suverenisti” propustili vrijeme za javnu raspravu onda kad smo pristupali Europskoj uniji i NATO savezu, i sada zastupaju “suverenističke” koncepcije koje su nepomirljive s europeizmom i euroatlantizmom. Osim toga, u Hrvatskoj se prvi put uspostavila svojevrsna “meka moć” azijatskog Putinovog autoritarnog režima, koji nastoji opstruirati europsku i euroatlantsku politiku aktualne administracije, i za to stječe simpatije u javnosti.

Okosnica politike predsjednice Republike njena je inicijativa vertikalne integracije Europske unije koja dobiva dodatni smisao u uvjetima zaoštravanja odnosa EU-a i Rusije, a Plenkovićeva vlada je konkretnim projektima (od konsolidacije Agrokora, do poticanja gradnje LNG terminala) uspješno zaštitila položaj Hrvatske unutar euroatlantskih struktura. Pritom je donesena važna zajednička odluka ključnih nositelja javne vlasti o načinu razvoja zračnih kapaciteta Hrvatske vojske, a od požara prošlog ljeta do poplava proljetos, vidimo da sustav integralne domovinske sigurnosti, koji zagovaraju i predsjednica, i Vlada, i ministar obrane, počinje davati rezultate. Hrvatska ima kompetentnu javnu vlast i to se vidi. Povremenim nespretnostima u javnosti daje se velika pozornost, razlike u politikama često se fabriciraju ni iz čega pa javna slika o hrvatskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici izgleda mnogo lošije nego što je to realno.

S predsjednicom u vezi, ugrožava li ona stabilnost političkog sustava, kako na to upozorava Ivo Goldstein u prošlotjednom Globusu?

- Predsjednica Grabar-Kitarović pobijedila je u drugom izbornom krugu. Pobjedu je ostvarila i bez glasova “dijaspore”, i ona je legitimni izbor hrvatskih građana. Vodi suvislu vanjsku politiku, a uspostavila je svojevrsnu “konfliktnu suradnju” s Vladom, što je u ovakvom sustavu uobičajeno. Nikad nije došlo do njezina iskakanja iz ustavnih ovlasti, a u nekim situacijama pokazala je dobar demokratski instinkt. Primjerice, izvrsno se ponijela u “krizi” koja je nastala nakon opoziva bivšeg šefa obavještajne zajednice, još u vrijeme Oreškovićeve administracije. Rješenje u kome je ona tadašnjem premijeru prepustila odabir novog šefa obavještajnih službi, pod uvjetom da njoj bude prepušten odabir nositelja nadzora, govori o izbrušenoj demokratskoj političkoj kulturi.

Mnogo je bure i oko navodno nove konzervativne ofenzive protiv premijera Plenkovića, ali i općenito na razini društva. S lijeva, ali i s centra te sa strane civilnih udruga liberalnog svjetonazora, čuju se (naravno, ishitrena) upozorenja kako se Hrvatska odmiče od demokracije i kreće prema teokraciji. Tko u normalnom funkcioniranju države vidi nenormalno stanje? Mediji?

- U prethodnom smo razdoblju izgubili spremnost za dijalog i često nismo spremni slušati argumente što ih zastupa druga strana. Premijer Plenković odlučio se ne bježati pred javnom galamom, nego preuzeti ulogu lidera. Preciznim čitanjem Istambulske deklaracije konstatirao je ono što mora konstatirati svaki upućeni dobronamjerni čitatelj - da su intencije tog dokumenta dobre, a da u njemu postoji samo jedna nedosljednost u izvodu. Naime, na početku dokumenta definira se rod i ta definicija posve se podudara s definicijom spola, a na koncu dokumenta zaštita koja se nudi deklaracijom širi se na jednu specifičnu skupinu, građana koji preuzimaju žensku rodnu ulogu, i njima se nudi jednaka zaštita pred nasiljem, kao da su žene. Interpretacijska izjava što ju je Vlada napisala odlična je, govori prije svega o ljudskim pravima, ali štiti i hrvatski “acquis”, njenu pravnu baštinu u koju pripada i novela ustava kojom se brak definira kao zajednica muškarca i žene. Plenković je tako svoju stranku povukao u umjerenjačko centrističko polje u koje pripadaju sve moderne demokršćanske stranke, a nije pogazio temeljno načelo kršćanske demokracije - usmjerenost na zaštitu obitelji u političkom i ekonomskom smislu.

NEMOĆAN SDP I BERNARDIĆ

Ipak, koliko je u svemu tome čvrsta pozicija Andreja Plenkovića kao premijera, ali i kao šefa HDZ-a? Pobjeđuje li on i na moralnom planu (Konvencija), a ne samo na političkom, kad se suprostavlja jastrebovima u vlastitim redovima, ali i krajne desnom konzervativizmu?

- Plenković se profilirao kao ozbiljan lider, jasno je da namjerava odraditi mandat do kraja, unatoč minimalnoj margini većine i da se namjerava boriti za nove četiri godine povjerenja njegovoj administraciji. Očito je da ima politički instinkt, da bolje razumije unutarstranačke odnose nego što se to moglo očekivati s obzirom na njegov relativno kratak stranački staž i činjenicu da je karijeru uglavnom gradio kao javni službenik. Dobro selektira suradnike, formirao je vjerojatno najkompetentniju vladu u hrvatskoj povijesti, u stranci se oslanja na razborite i utjecajne političare. Ne otvara nekoliko fronta istovremeno, a svoje protivnike postupno izolira. Pritom je jako važno da to ne čini zbog makijavelističkog održavanja na čelu stranke, nego jasno definira kako želi preobraziti i svoju stranku i državu koju vodi.

Dojam je da Plenković s oporbom ima najmanje problema, napose zbog situacije u SDP-u. Kakva je zapravo oporba u RH zadnjih godinu dana?

- SDP je destabiliziran činjenicom da zastupnički klub stranke odbija “priznati” rezultat unutarstranačkih izbora, da velik dio zastupnika podriva autoritet predsjednika stranke, a da pritom ti zastupnici niti ne skrivaju svoju lojalnost prethodnome vođi i otvoreno zazivaju njegov povratak u političku arenu. Bernardić nije vješt u komunikaciji s javnošću, čini određene pogreške, ali ključni problem stranke je to što je izložen permanentnoj opstrukciji. Naravno, SDP osim unutarnjih problema potresa i problem krize europske ljevice i činjenica da ljevica u Europi ne uspijeva definirati svoju misiju. Paradoksalno je, međutim, da u tom smislu dio SDP-a stoji bolje od europske ljevice. U stranci se konačno stvorio tim ljudi koji promišljaju temeljne socijalne probleme i nude alternativne i javne politike. To se vidi i u njihovu novom programu, a tim oko Davorka Vidovića počinje kreirati politički identitet SDP-a, koji tu stranku ne prikazuje kao marginalnu na europskoj lijevoj sceni.

Kad smo kod SDP-a, oni se i dalje bave sami sobom, izbacuju Mrsića, a Bernardić nikako da postane relevantni oporobeni lider. Gdje je tu zapravo problem?

- Mrsić je jedan od tih koji su sustavno dezavuirali stranačko vodstvo koje je pobijedilo na unutarnjim izborima i koje uživa povjerenje većine stranačkih organizacija i većine članova. Bernardić je izbjegavao isključivanjem uspostavljati autoritet i izbjegavao je autoritarne i represivne metode kakve je rabio njegov prethodnik koji je dramatično unazadio njihovu stranku. Mrsić i nekoliko njegovih istomišljenika zato su vješto iskorištavali paradoksalnu situaciju u kojoj je vodstvo u “lose-lose” poziciji - ako se odluči za izbacivanje prokazivat će ih se za protudemokratičnost, ali i za gaženje dane riječi da iz stranke nikoga neće izbacivati i da u njoj za sve ima mjesta, a ako to ne učine tada neće moći kontrolirati javno djelovanje stranke. Valja očekivati da će u povodu definiranja stranačkog predsjedničkog kandidata SDP-a stranka vjerojatno nominirati Tonina Piculu koji je electable, koji ima osobine koje omogućuju da njegov izbor bude vjerojatan, a skupina koja je do sada opstruirala Bernardića za kandidata će poduprijeti “svog šefa”, promašenog i potrošenog Zorana Milanovića.(D.J.)

SDP osim unutarnjih problema potresa i problem krize europske ljevice i činjenica da ljevica u Europi ne uspijeva definirati svoju misiju.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana