Prošlog tjedna, u petak, 16. ožujka, u osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici predstavljena je nova knjiga Drage Štambuka, uglednog hrvatskog liječnika, pjesnika, lingvista, esejista i diplomata. Osječani su pokazali velik interes ispunivši Studijsku čitaonicu GISKO-a do posljednjeg mjesta. Netom prije dolaska g. Štambuka u Osijek razgovarali smo s njim o njegovoj knjizi “Theurgia” (Školska knjiga, 2017.), ali i o njegovu velikom književnom opusu, životu i radu u diplomaciji.

Za početak o knjizi Theurgia. Zašto taj naziv? Koliko sam pročitao, teurgija je božje djelo ili božje djelovanje, a prema Wikipediji znači i oblik božanske magije kojom obraća i zaziva pomoć nebeskih božanstava i nadnaravnih duhova... Što dakle vi zazivate, da se tako izrazim, svojom zbirkom Theurgia?

- Božji čovjek kao općeprihvaćeni i pokretački koncept ili princip ravnanja planetom napustio je naš svijet. Čovječanstvo je izgubilo svoju božansku mjeru i omjeravanje, i da se brutalno izrazim - podivljalo je, stanjilo svoju održivu i održavajuću duhovnu energiju, svoju vjeru i uvjerenost u više svjetove i plemenitost koja nas čini Božjim rodom i razlikuje od životinja; udaljilo se od starih predaja, predanja i požrtvovnosti kao orijentira i putokaza za život na ovome svijetu, ugrozivši time svoj viši smisao i vrjedniji opstanak. Eda spasi nas, Bogu preostade vratiti se kako bi ispravio ono što se u svijetu pokvarilo.

Ova knjiga dijagnosticira stanje duhovne urušenosti svijeta koji potrebuje povratak svojega božanskog inženjera iliti Stvoritelja, da ga popravi ili kako se to danas popularno kaže resetira, a hrvatski - preusloži, ili će svijet, ovakav kakav jest, i svi mi s njime zauvijek nestati. Theurgia zaziva Božji povratak među ljude kao neophodnu terapijsku mjeru za njihovo spasenje. Svijet današnjice u velikom je iskušenju i na drastičnom raskrižju; ili ćemo se s Bogom iznova početi uspinjati i vraćati k Njemu, i od Njega darovanoj nam okomici, ili ćemo se definitivno strmoglaviti u bezdan, had i mrak materijalnog terora i lažnog napretka.

U pogovoru Tonka Maroevića između ostalog piše i da je ključna nit vaše zbirke - nomadizam. Što za vas nomadizam znači, osim u konkretnom smislu vezanom uz bogatu diplomatsku karijeru i nazočnost diljem svijeta, također i u simboličkom, metaforičkom smislu?

- Nisam nomad po vokaciji, već po diplomatskoj, a ranije i medicinskoj, službi, kako ispravno zaključiste. Ja sam zapravo osoba snažne uraslosti u svoju užu i širu domovinu; tako sebe ne držim istinskim nomadom, već sam lutalac koliko mi to moja znatiželja za raznovrsnošću i bogatstvom svijeta nalaže. Ono što je dobro kod mijenjanja zemalja i iskušavanja ili uranjanja u različite kulture jest nutarnje bogaćenje i razvijanje tolerancije za drukčije i različito. Tako čovjek lakše, i poželjno, postaje kozmopolitom, otvoren svijetu i njegovim darovima, ali i nevoljama. No uvjerenja sam da samo iskonski ukorijenjen čovjek može biti građaninom svijeta. Spoznavanje drugih uljudbi i nije moguće a da ih se ne procijedi kroz raster ili grablje vlastitog identiteta.

Od Snijega za Ehnatona do Theurgije, što se mijenjalo, raslo i stasalo u vašem poimanju književnog stvaralaštva? Objavili ste pedesetak poetskih knjiga - na koju ste posebno ponosni, koja je, recimo tako, bila prekretnica, ako se tako može reći?

- Nezahvalno je govoriti o svojim knjigama, već sam i previše govorio o Teurgiji. To je zadaća kritičara, dakako lucidnih, onih pravih, od čijih prosudbi i sami bolje razumijevate sebe i svoje djelo. No u pisanju uvijek treba ostaviti prostor za nepronično i neobjašnjavo, jer istinsko umjetničko djelo uvijek zrači nepoznatom, neobjašnjivom strujom koja dolazi iz neznanih svjetova. Možda, ovlašno, da iskažem svoje prioritete: prva knjiga uvijek je važna, čak i kad je nevažna. Meu namin, jer tako se zvaše, bila je avangardno-eksperimentalna zbirka i bavila se materičnošću jezika kao tkiva za gradbu pjesme, igrala se miješanjem standarda i moje materinske bračke čakavice; bavila se tekstom kao gradbenim materijalom, otvarala riječima nutarnje i vanjske valencije. Primordijalni užitak pisanja izživio sam u svojoj prvoj knjizi, no sve ostale sadržavale su snažnu ideju jezičnoga tijelu koje zanatski potpire posao pisanja. Posvetio sam se naknadno, danas držim, totalnoj poeziji koja sadrži i tvarnost jezika i njegovu nosivost smisla, ritma, neobjašnjive ljepote i nadasve astralnih vibracija.

Theurgia je nastala za vašeg boravka u Brazilu. Koliko je za vas tuđina inspirativna, ne samo u konkretnom slučaju ove knjige nego i općenito, koliko se iz daljine zapravo domovina čini bližom u sjećanju, bližom srcu...? Je li Hrvatsku lakše voljeti iz daljine, kako neki kažu?

- Domovinu se uvijek više voli iz daljine; što veća udaljenost, to je proporcionalno veća i naša hlepnja za njom. Samo sam u Londonu, na Britanskom otočju, mogao napisati Croatiam aeternam, zbirku duboke čežnje i ljubavi za sve ono što je bilo pod upitnikom opstojnosti, a uoči agresije na Hrvatsku. Potonju knjigu pisao sam godinama prije rata, a zbirke koje napisah nakon Croatiam aeternam, za vrijeme rata, opet su odzvanjale lelekom i plačem i bile strukturirane onako kako samo su mogle biti u trenucima moje posvemašnje potresenosti.

Theurgia, pak, brazilska je knjiga i nju su stvorile - na kraju svijeta i na rubu džungle, s osjećajem veličine prostora u kojemu sam boravio - i kvadre (četvrtine) koje konstituiraju Braziliju, glavni grad; unišle su one, možda sprva i neprimjetno, u moje pisanje i utjecale na specifičnost strukture ovoga libra: slijed kvadratnih prozorčića, svakoga na svojoj stranici, kroz koje ulazio je moj život u ovoj dalekoj zemlji, sve što se zbivalo oko mene, a i vijesti koje stizahu iz Hrvatske, kao i dnevna promišljanja i duševni titraji.

Prepjevali ste i poeziju nekih drugih, važnih autora, poput Hermanna Hessea “Domotužje”. Koliko je inspirativno baviti se tuđim mislima, njihovom poetikom i jezikom, u odnosu prema vlastitim stvaralačkim izazovima. Drugim riječima, tko je, ako se tako može reći, najviše utjecao na vaše pisanje?

- Teško mi je govoriti o utjecajima. Sve što pročitah - a mnogo knjiga sam pročitao, osobito u pubertetskoj fazi kada sam naprosto gutao knjige koje mi je moj dobri otac ruksakom donosio svakoga tjedna iz školske knjižnice škole u kojoj je predavao, sve dok nije iscrpio i posljednje zalihe - vjerojatno me formiralo na izvjestan način; dakako i život sam, te iskustva koja pobrah odasvud. Eklektična su moja iskustva, tako i utjecaji.

Kad smo već kod pjesnika i poezije - kakvo je inače stanje s tom vrstom stvaralaštva u Hrvatskoj danas? Pratite li nove mlade snage, pjesničke, imamo li imena koja su ne samo potencijal nego i već dokazane i priznate vrijednosti?

- Hrvatska poezija ima brojne postupke i strategije, raznovrsna je i vrsna; čitav niz hrvatskih poeta, donedavno živih i živućih, zavrjeđuje najveće pohvale. Nekada sam sustavnije pratio hrvatsko pjesništvo, ali onda me odlazak u svijet izložio drugim poetikama i iskustvima i nije ostavio preveć prostora za potpunije praćenje, osobito mlađe, hrvatske poezije.

Reagirate i na mnoga današnja dramatična zbivanja, kako u svijetu, tako i kod nas, u Hrvatskoj. Može li svijet ukupno uzevši izbjeći apokaliptični scenarij ili nam je sudnji dan neizbježan? Može li čovjek uopće opstati i što mu je činiti da izbjegne katastrofu?

- Svijet bih usporedio s ouroborosom, zmijom koja jede vlastiti rep. Uništavamo planet koji nam darova život; ne slijedimo naravne zakone po kojima nam se ponašati. Već sam, dijelom, govoreći na početku o Theurgiji detektirao svoje viđenje svijeta i njegove probleme. Radikalno nam je promijeniti paradigmu po kojoj se ponaša čovječanstvo. Tzv. napredak pojest će naš planet, pretvoriti ga u veliko smetište, a čovjeka obezljuditi. Da sažmem - materijalističko i profitokratsko, pohlepno ponašanje kroz vodoravnicu zamijeniti je duhovnom okomicom, povratkom vrednotama i plemenitoj ljudskosti.

Vratimo se malo na diplomatsku karijeru. Koja vam je zemlja ostala u najboljem sjećanju, je li to možda Japan, ili Brazil, ili neke druge geografske širine i dužine, i zašto?

- Svaka je zemlja osobita na svoj načini i teško mi je izdvojiti bilo koju. Svaka vas nečemu poduči i doda nutarnjem bogatstvu i složenosti. Ali Indija, ipak, svojom idiosinkratičnom spiritualnošću, bila je među osobitijim iskustvima. Japan me podučio uvažavanju asimetrije, redukcijskim postupcima, preciznosti i pristojnosti. Brazil svojom gentilezom ili nježnošću svoje ljudskosti, poduči me životnoj radosti i obilježi moju emocionalnost.

Malo referenci na prošlost. Je li bilo teško odlučiti se prihvatiti poziv Franje Tuđmana, napustiti medicinu i posvetiti se diplomaciji? S tim u vezi - što za vas znači biti dobar veleposlanik Hrvatske u svijetu?

- I prije predsjednikove ponude da službeno zastupam Hrvatsku 1991. (bilo je to za njegova prvog posjeta Londonu, čini mi se u travnju 1991.), djelovao sam neovisno već polovinom 80-ih, sretao se s političarima, povjesnicima, novinarima; uvjeravao ih, za mnoge i prerano, u izvjesnost velikosrpske agresije u bivšoj državi. Dijelio im kopije Memoranduma SANU iz kojega je potonje bilo više no razvidno. Shvatio sam da imam istačan osjećaj za politiku i da su mi motivi za rat i njegove silnice otprve jasni.

Dobar veleposlanik, kad me već to pitate, jest onaj koji svakako voli svoju zemlju, bori se za njene interese i opće dobro svih njenih građana; uz to poznaje dubinski Hrvatsku i njenu povijest, njenu egzemplarnu sudbinu; na najbolji i najprikladniji način predstavlja je u različitim kulturama i ostvaruje, u danim okolnostima i prilikama, maksimum za nju, te učvršćuje bilateralne odnose.

Za vašu liriku mnogi kažu da je domoljubna. Isto tako kao brački čakavac već 30 godina promičete “zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što”. Što nam o tome možete reći?

- Slažem se da je moja poezija velikim dijelom domoljubna. No znalci, poput Milorada Stojevića, iako navode da je takva poezija načelno loša, za moju domoljubnu poeziju ističu da je istovremeno i vrhunsko pjesništvo.

Od 1991. traje svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču, utemeljena na principu trojstvene naravi hrvatskoga jezika i njegovih koineizacijskih (slitinskih) potencijala. Namjera mene kao utemeljitelja bila je postizanje potpunijeg uvida u to što nam i kakav nam jezik jest i jačanje nutarnje integracije hrvatskoga jezika što je bečkim izborom štokavice za standardni jezik Južnih Slavena 1850. (Vuk Karadžić, Jernej Kopitar; balkanska politika bečkoga dvora) i radikalnom aplikacijom iste od strane Ljudevita Gaja, oca ilirizma (uz odbacivanje čakavice i kajkavice, a što mu je i Krleža zamjerio) kao i daljnjim djelovanjem hrvatskih vukovaca dovelo do raskola i rane u hrvatskome jeziku. Stoga je zadaća rečene smotre ublažiti/zacijeliti spomenuti raskol tretirajući u nastupima hrvatskih pjesnika ravnopravno štokavcima - i čakavce i kajkavce. Više od 30 godina zagovaram, kako je nazivam, zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što i već sam triput predložio Ministarstvu kulture RH da se ona stavi na Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Držim potrebnom revalorizaciju ukupnog hrvatskog jezičnog nasljeđa i rasute nam baštine.