Magazin
POLEMIKA: OSVRT NA APOLOGIJU NJ. E. DR. ZLATKA KRAMARIĆA

Dokument dijaloga osmišljen je i napisan kao novovjeka Rezolucija Informbiroa
Objavljeno 17. ožujka, 2018.

Vezani članci

O 33 STRANICE KOJE TREBA PROČITATI

I fašizam i komunizam zlo su s kojim se moramo suočiti

Jedan od najučenijih hrvatskih poklisara, jezikoslovac, filolog, filozof, teoretičar književnosti specijaliziran za makedonsku književnost i karijerni politički liberal, Nj. E. Zlatko Kramarić Kramer - trenutno je naš generalni konzul u banjalučkoj kasabi koja se hvasta položajem glavnoga grada paradržave Republike Srpske - objavio je u Glasu Slavonije 3. ožujka 2018. neobičnu “recenziju”, zapravo apologiju, traktat enigmatskog naslova “Dokument dijaloga” (iz naslova i sadržaja ne da se zaključiti je li taj traktat ili manifest rezultat dosadašnjih “dijaloga” njegovih tvoraca ili ga oni nude javnosti kao polazište za budući javni “dijalog”, tj. raspravu), koji je nakon brojnih zasjedanja i divana objavilo Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, sastavljeno od 17 članova različitih spolnih, dobnih, svjetonazorskih, političkih, profesionalnih i životopisnih pozadina.

Na čelu Vijeća bio je polivalentni kvotnik, ugledni gušoslov i predsjednik HAZU-a, akademik dr. Zvonko Kusić.

Nj. E. Kramarić vlastite je ocjene “Dokumenta dijaloga” napisao opisno: “33 stranice koje treba pročitati” i “adekvatni narativ”. Njegovu je preporuku za čitanje i ocjenu uredništvo pretopilo u pomirbeni naslov: “I fašizam i komunizam zlo su s kojim se moramo suočiti”. Dakle “zlo” (jednina), a ne “zla” (množina). Nije jasno i što je mišljeno da se s tim “zlom” moramo suočiti kad znamo da smo se odavno s njima, nažalost, suočili.

SINDROM POTISKIVANJA

Da sam pisac, Nj. E. g. Kramarić, nije bio baš siguran u to zaslužuje li “Dokument dijaloga” njegove apologetske ocjene, koje je, očito, unaprijed odlučio izreći, svjedoči činjenica što je bio prisiljen da za vlastite ocjene “adekvatnog narativa” pronađe istomišljenika, zapravo istomišljenicu. Pronašao ju je u liku i djelu riječke profesorice ustavnog prava i nesuđene (zasad) sutkinje Ustavnog suda RH, dr. Sanje Barić. Ona je “Dokument dijaloga”, na sam dan njegove objave, proglasila: (a) “rijetko viđenim kvalitetnim dokumentom, rijetko kvalitetnog sadržaja, teksta i konteksta”; (b) “draguljem humanosti i majstorijom mogućeg u nemogućim uvjetima”; dokumentom u kojem “svaka stranica, svaka rečenica ima težinu”.

Da bi osnažio te superlativne ocjene, Nj. E. riječku je ustavnu pravnicu čitateljstvu predstavio biranim riječima “ugledna profesorica ustavnog prava, prorektorica na riječkoj univerzi”.

Kako se moja ocjena “Dokumenta dijaloga”, nažalost, razlikuje od one Nj. E., odlučio sam je iznijeti u obliku ovog polemičkog zapisa.

Počet ću ga važnom usputnom napomenom. Čitatelji Glasa Slavonije “recenzijski” panegirik Nj. E. Kramarića čitali bi znatno kritičnije, pa i opuštenije i objektivnije, da ih je pisac upoznao s činjenicom da je najveći dio drugog dijela “Dokumenta dijaloga” napisala prof. dr. Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda, bliska prijateljica Nj. E. Zlatka Kramarića Kramera. U zrelim akademskim zajednicama javna izjava o prijateljstvu, a time i akademskom sukobu interesa, spisateljski je i urednički imperativ kojeg bi se ubuduće trebali pridržavati i naši javni umnici i znanstvenici.

Prijeđimo ipak na bit stvari: na sadržaj, diskurs, stil, zaključke i poruke “Dokumenta dijaloga”.

Već i puka analiza sadržaja koju sam učinio bez ikakvog napora, koristeći se alatom koji besplatno nudi Google, otkriva - čudo neviđeno: u dokumentu koji ima 33 stranice, 252 odlomka, 1214 redaka, 12.339 riječi, 78.627 slova bez praznina i 91.566 slova s prazninama ne postoje riječi “Jasenovac” i “Bleiburg”. Svaki objektivni čitatelj, nekmoli povjesničar, politolog ili politički sociolog postavit će logično pitanje: Ljudi moji, je li to moguće?

Razloge za izostanak tih riječi lako bi objasnili veliki psihoanalitičari i psihijatri Sigmund Freud, Carl G. Jung i Wilhelm Reich. Kako su svi odavno na onome svijetu, mogao bi to učiniti i ugledni hrvatski i zagrebački psihijatar, rodom iz Posušja, dr. Vlado Jukić.

Razlog je jednostavno ono što mi obični smrtnici nazivamo strahom ili prpom, a psihijatri - potiskivanjem. Autor pojma potiskivanja Sigmund Freud približno ga je ovako definirao: potiskivanje je proces guranja misli u nesvjesno i sprječavanje bolnih ili opasnih misli da uđu u svijest; posljedica potiskivanja je nerazumljiva naivnost, gubitak pamćenja ili nedostatak svijesti o stvarnom stanju ili situaciji.

TUPAVA KONSTATACIJA

Nakon što sam utvrdio da u “Dokumentu dijaloga” nema riječi “Jasenovac”, nazvao sam jednog od 17 članova Vijeća i upitao ga zna li da u dokumentu nema te riječi. Trenutak je šutio, a onda mi je rekao: “Sad ste me zatekli. Cijelo smo vrijeme imali Jasenovac na umu kad smo se zalagali za potrebu slobodnog istraživanja i rasprave.” Njegovim odgovorom Freud bi bio zadovoljan, a i Vladi Jukiću Posuškom izmamio bi osmijeh.

U “Dokumentu dijaloga” ne spominje se ni riječ “Bleiburg” u kontekstu masovnog zločina, nego se koristi izraz “Bleiburška tragedija”.

Ustavna pravnica, dr. Sanja Barić, na koju se, u zao čas, pozvao kolega Kramarić, prispodobila je do-zla-boga-loše napisan tekst “Dokumenta dijaloga” s “Imenom ruže” Umberta Eca, što je nečuvena kleveta lijepe književnosti. Uostalom, pročitajte što je napisala: “Dopustite za kraj ovu paralelu - kad čitate Ecovo 'Ime ruže', možete samo letjeti i tražiti kraj tog povijesnog krimića. A možete i čitati sve, prateći uz krimi priču i silne literarno-filozofske digresije, metafore i alegorije. Ako pristupate Dokumentu dijaloga kao krimiću, gdje samo očekujete kraj, odgovore na vaša pitanja u crno-bijelom spektru, unaprijed ste osudili proces i dokument. Ako ga pak samo čitate, ali cijeli, shvatit ćete. Bez straha, razumljiv je i nepravnicima.”

U “Dokumentu dijaloga” morale su biti bar dvije stranice posvećene stvarnom logoru Jasenovac, ali i političkom mitu “Jasenovac” o 700.000 žrtava, koji još uvijek živi ne samo u srbijanskoj javnosti nego i u brojnim međunarodnim publikacijama.

Umjesto jasnog iskaza o tome kako postoji razlika između sabirnog, radnog, pa i logora smrti “Jasenovac” i velikosrpskog političko-propagandnog mita “Jasenovac”, koju je moguće prevladati jedino traganjem za istinom, u “Dokumentu dijaloga” na stranici 13. stoji ova besmislena, zapravo tupava, konstatacija: “Svojedobne licitacije s brojem žrtava bilo kojega od nedemokratskih režima i dalje su smetnja sagledavanju povijesne istine, pa prema tomu i suočavanja u smjeru kulture dijaloga i nekrivotvorenoga povijesnog sjećanja. Tu svakako ne spada savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga.”

Očekivao sam da će se bar netko iz redova Vijeća usuditi podržati moju ideju, artikuliranu u javnosti kao otvoreno pismo premijeru Plenkoviću o nužnosti osnivanja neovisnog forenzično-arheologijskog istražnog povjerenstva za Jasenovac: “Osnujte međunarodno povjerenstvo za Jasenovac!” (Večernji list, 2. veljače 2018.) To se, dakako, nije dogodilo i nije se moglo dogoditi, jer je cijeli “Dokument dijaloga” napisan na pogrešnoj pretpostavci: da je potrebno nešto zabranjivati (simbole, poklike, zazive i nazive), a ne poticati slobodu istraživanja - historiografskih i forenzično-arheologijskih - koja bi nas dovela u najbližu moguću blizini istinama. Istinama koje nikada nije moguće do kraja otkriti, ali i istinama koje bi nas trebale napokon osloboditi od brojnih naslaga ideoloških i propagandnih zabluda i laži.

Upravo zbog pogrešnog pristupa pripremi i pisanju “Dokumenta dijaloga” taj je papir, koncepcijski, znatno bliži neslavnoj “Rezoluciji Informbiroa” (puni naslov: “Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica”), usvojenoj na Vidovdan, 28. lipnja 1948. u Bukureštu, nego neozbiljnim apologetskim ocjenama kolegice Barić i Nj. E. g. Kramarića.

Što se stila tiče, koji je ustavna pravnica, dr. Sanja Barić nekritički usporedila s “Imenom ruže” Umberta Eca, navest ću samo jedan primjer koji sve objašnjava. Anonimni pisac (po javnom priznaju Mislavu Bagi na Novoj TV, ne radi se o muškom, nego o “ženskom pismu” dr. Jasne Omejec) “Zaključaka i preporuke” sustavno se koristi dvostrukim negacijama: “Vijeće ne smatra neprihvatljivim”.

DALEKO OD ISTINE

Učeni kolega, dr. Zlatko Kramarić, koji svoju apologiju “Dokumenta dijaloga” počinje pripoviješću o svojim studentima koji nisu čitali ispitno gradivo, ali su o njemu imali mišljenje, morao je bar primijetiti da je tu dvostruku negaciju trebalo pretvoriti u svima razumljivo: “Vijeće smatra prihvatljivim”.

O sintagmi “blanketna zabrana” (pravnom izrazu kojim se označava “bijeli” pravni propis koji ne sadržava sve potrebne odredbe, nego dopušta da te odredbe propišu drugim propisima) i općem pojmovnom bezvlašću koje vlada u “Dokument dijaloga” pisat ću u opsežnijoj teorijskoj raspravi.

Zaključit ću ovako: vrlo su daleko od istine opisne superlativne ocjene koje su “Dokumentu dijaloga” dali NJ. E. dr. Zlatko Kramarić (“adekvatni narativ”) i, posebice, ustavna pravnica, dr. Sanja Barić (“povijesni krimić”, “dragulj humanosti”, “majstorija mogućeg u nemogućim uvjetima”, dokument u kojem “svaka stranica, svaka rečenica ima težinu”).

Prava je i tužna istina da je to “gušasti” dokument koji, nažalost, nema osobitu “narativnu”, ali ni teorijsku, pa ni političku važnost i vrijednost.

 

Piše: PROF. DR. SC. SLAVEN LETICA 
Sociolog, ekonomist, kolumnist i publicist,  politički i društveni analitičar

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana