Magazin
JA VIDIM VAS, ALI VI NE VIDITE MENE

Svi smo mi voajeri
Objavljeno 17. ožujka, 2018.
PAMET U GLAVU: DVIJE PRIČE NAD KOJIMA SE MORAMO ZAMISLITI

Ožujak je pravi mjesec za čitanje nekih sumornijih knjiga, u kojima se autori bave temama bliskima i nama, a ne samo njima. Drugim riječima, ako je zatopljenje i došlo, neke priče još će vas drmati svojom ledenom surovošću i smrzavati dah i nakon što ih pročitate, bilo danju, bilo noću.

CLARE MACKINTOSH: VIDIM TE

Krenimo dakle od prvog primjera, prve ovotjedne preporuke za čitanje u uživanje u pročitanome.

Jedino što se sa sigurnošću nakon čitanja romana “Vidim te” Clare Mackintosh (Mozaik knjiga, 2017.) može reći jest da uskoro treba očekivati nastavak - “Vidim te 2” Doduše, to nas uopće ne bi trebalo previše iznenaditi jer većina autora uspješnica u anglo-američkom svijetu umjetnosti, kako onih filmskih tako i literarnih, ima običaj vraćati se istim likovima ili istoj temi.

Premda neću otkrivati završnicu romana, moram istaknuti kako vezano uz kraj autorica i više nego jasno kaže: “Misle da su pobijedili sada kada je Melissa mrtva. Misle da je sve gotovo. U krivu su. Ovo je tek početak. Meni ne treba Melissa, ne trebaju mi oglasi u Gazetteu, ne treba mi stranica. Imam koncept, imam tehnologiju i imam e-adrese klijenata koji su zainteresirani za usluge koju im nudim. I naravno, imam vas. Stotine tisuća vas koji svaki dan radite jedno te isto. Ja vidim vas, ali vi ne vidite mene. Dok ja to ne poželim.” (str. 390)

No i bez toga eksplicitnog kraja ovaj bi roman bio nedovršen. Baš kao i naši životi. Naime, svatko od nas tko je samo jednom u životu pogledao neki psihološki triler morao se suočiti s onom ogromnom količinom nelagode kada se u nekoj sceni pojavi tzv. treće oko i kada shvatimo da nas netko promatra a da ga mi ne možemo vidjeti. Samo ga eventualno osjećamo. I roman “Vidim te” Clare Mackintosh, autorice uspješnice “Pustila sam te”, koja je inače i sama dugo radila u policiji, na vrlo ljubak, literaran način problematizira taj fenomen. Kao i svaki dobar krimić, ovaj roman pun je neočekivanih, nelogičnih obrata. I svi već izrečeni epiteti, od onog “senzacionalno”, preko onih tipa “apsolutno briljantno”, “zaprepašćujuće dobro”, pa sve do “savršeno uvjerljivo”, stoje. Ali moramo biti iskreni, pravo iznenađenje čeka nas na već citiranom kraju romana. No o kakvom se iznenađenju radi, preporučujem da otkrijete sami!

HENNING MANKELL: PSI IZ RIGE

Moramo biti zahvalni urednicima Mozaik knjige na odluci da se na hrvatski jezik prevede još jedan roman kultnoga Henninga Mankella (1948. - 2015.), najuspješnijeg švedskog pisca kriminalističkih romana svih vremena. Nema, naime, nikakve dvojbe da bi i sam život toga pisca i kazališnog redatelja - rastava njegovih roditelja, odrastanje uz oca i stariju sestru, samoubojstvo majke, ljubavni život, tri braka, posljednji s Evom Bergman, kazališnom redateljicom i kćeri slavnog Ingmara Bergmana, život u Norveškoj, putovanja po Africi, kritika kolonijalnih politika, one u Južnoafričkoj Republici, ali i one u Izraelu, političko djelovanje u kojem je pisac koketirao i s maoizmom i s komunizmom, ljevičarenje, pretjerana sklonost socijalnim temama, kritički odnos spram mnogih vrijednosti zapadnoeuropske civilizacije... - mogao biti zanimljiva literarna tema.

Također je posve izvjesno da će i roman “Psi iz Rige” (Mozaik knjiga, 2018.) imati svoju čitateljsku publiku u Hrvatskoj, kao što su to uostalom imali i njegovi prethodni romani, poput, recimo, “Ubojstva na Ivanjsku noć”. To je ujedno bio i prvi roman ovoga autora koji sam pročitao i koji mi je pokazao da se uistinu ne radi samo o velikom piscu kriminalističkih romana nego i da autor svojim sjajnim opservacijama o odnosima u društvu, o strukturi moći, o odnosu kapitala i rada uvelike nadilazi granice žanra. Istovjetan postupak ponovit će Mankell i u romanu “Psi iz Rige”. Također treba spomenti i druge vrsne knjige, romane “Na pogrešnom tragu”, “Talijanske cipele”, “Ubojica bez lica”. Što se tiče izdanja “Psi iz Rige”, Mankell u tom romanu piše o tome kakav je bio švedski pogled na sve one tranzicijske procese u baltičkim državama. Konkretno se radi o Latviji, jer se najveći dio radnje i događa u Rigi.

Ukratko: Nakon što se čamac za spašavanje (da stvar bude zanimljivija, taj je čamac proizveden u Jugoslaviji, sic!) s dva mrtva mladića nasukao na švedskoj obali, inspektor Kurt Wallander mora otkriti identitet ubijenih, motive ubojstva, a, na kraju, trebalo bi i pronaći počinitelja/e tog okrutnog ubojstva. U rješavanju slučaja put će ga dva puta odvesti do Rige, glavnog grada Latvije, jedne od baltičkih zemalja koje su dugo bile u sastavu SSSR-a. I sve se to događa u veljači 1991. Berlnski zid tada je već bio pao, Mihail Gorbačov je pri samome kraju sa svojim slavnim reformama, glasnošću i prerastrojkom u Sovjetskom Savezu, koje su, u konačnici, i dovele ne samo do pada tog “nesretnog zida” nego i do urušavanja SSSR-a. To je i vrijeme burnih demokratskih revolucija u istočnoj i srednjoj Europi, poznate “baršunaste revolucije” u Čehoslovačkoj, propasti komunizma u tim zemljama, totalnog urušavanja jednoga, a rađanja nekoga drugog, boljeg svijeta... Naravno, ništa se ne događa preko noći, neke su ugrožene i ranjene zvijeri najopasnije baš na samrti. Konačno, nismo li mi ovdje u Hrvatskoj, na najgori mogući način, osjetili koliko ta “ranjena i ugrožena zvijer” - JNA u kombinaciji s unitarističkim političkim strategijama, može biti smrtonosna.

O svemu tome Henning Mankell piše u svome romanu “Psi iz Rige”. Riječ je o klasičnom “pogledu drugoga”, inspektora Kurta Wallandera, dobroćudnog, ali ne baš previše politički upućenog švedskog policajca, koji, uostalom kao i mnogi drugi zapadnjaci, o svemu tome, o odnosima unutar totalitarnih/nedemokratskih društava znaju jako malo ili, što je još češće, gotovo ništa. Stoga nije nimalo čudno što je recezent njemačkih novina Frankfurter Randschau napisao da je sve “ono što je Wallander doživio u Rigi, pravi horor”!

Bilo kako god, mora se priznati da je Henning Mankell bio i ostao pravi majstor u stvaranju napete atmosfere, pune straha i neizvjesnosti. A da bi cijela stvar dobila na težini, u “Psima iz Rige” sve je još popraćeno i nerealiziranom ljubavnom čežnjom glavnog junaka...

Piše: Zlatko KRAMARIĆ