Ove godine navršava se 120. obljetnica rođenja bl. Alojzija Stepinca (Krašić, 1898.) i 20. obljetnica njegova proglašenja blaženim (Marija Bistrica, 1998.). Osobito se u ovoj godini spominju riječi sv. Ivana Pavla II. izrečene u Zagrebu 10. rujna 1994., prigodom njegova prvoga posjeta Hrvatskoj, kad je u zagrebačkoj katedrali, osvrćući se na primjere svetosti među svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima u povijesti hrvatskoga naroda, ustvrdio: “Najsvjetliji lik je, bez sumnje, nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.”

“Najsvjetliji lik si nam” bilo je i geslo pod kojim je početkom ovog mjeseca oko šest tisuća vjernika iz svih 16 dekanata Đakovačko-osječke nadbiskupije, predvođenih nadbiskupom metropolitom, mons. Đurom Hranićem, nadbiskupom u miru, mons. Marinom Srakićem, zajedno s oko stotinu svećenika i redovnika te 40 sestara redovnica, hodočastilo bl. Alojziju Stepincu u Zagreb i Krašić.

Unatoč teškim vremenskim uvjetima, hladnoći, snijegu te povremeno i ledenoj kiši, koji su pratili hodočasnike, s dva nadbiskupa i sa svojim svećenicima te redovnicima i redovnicama, stiglo se najprije u Stepinčev rodni Krašić, ujedno i mjesto njegova preminuća. U župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, u kojoj je blaženi Alojzije kršten i gdje je slavio svoju zadnju misu, hodočasnici su sudjelovali u prigodnoj pobožnosti, a mnogi su uspjeli ući i u spomen-sobe krašićkoga župnoga doma u kojima je blaženi kardinal Stepinac provodio zadnje godine svoga uzništva te razgledati sačuvani namještaj i predmete kojima se blaženik koristio.

Nadbiskup u miru Marin Srakić predvodio je s nadbiskupom Đurom Hranićem središnju hodočasničku pobožnost, a u svojoj se homiliji dotaknuo života blaženika, kao i traga koji je ostavio na svom narodu. Nadbiskup Marin podsjetio je na ukop pape Ivana Pavla II., kada je nepregledno mnoštvo vjernika jednoglasno i gromoglasno izreklo svoje osjećaje i želje kličući: Santo subito! - Svetac odmah! S istim se osjećajima i željama, rekao je nadbiskup, cijeli vjernički hrvatski narod prije 58 godina opraštao od svoga pastira, mučenika, kardinala Alojzija Stepinca.

I za svoga života, kazao je nadbiskup, ali i poslije, Stepinac je bio zvijezda vodilja ne samo biskupima i svećenicima nego i vjernicima i svim ljudima dobre volje. “Te osjećaje njegovali su brojni svećenički kandidati i svećenici koji bi samo na spomen njegova imena završili u zatvoru. Te osjećaje i želje podržavali su i naši đakovački bogoslovi koji su mu pisali, a on na ta pisma odgovarao. Jedno od pisama putovalo je punu 61 godinu od Krašića do Đakova. To smo mi bogoslovi izrazili na dan njegove smrti rečenicom kojom smo izrekli svoje osjećaje: Odlazi, ali ne za dugo, da nam se za par godina vrati s aureolom na glavi... To je želja cijelog našeg naroda - cijelog svijeta. I ovo naše veliko nadbiskupijsko hodočašće izražava iste osjećaje i želje dosadašnjih generacija: Santo subito, santo subito! Nadamo se da će nas Sv. Otac u tome razveseliti. Nikakve ideologije, ili politička opredjeljenja, ne mogu skinuti s kardinala Stepinca oznaku svetosti”, istaknuo je nadbiskup Srakić te se prisjetio:

- Naša generacija bogoslova i svećenika neumorno je prepisivala njegove propovijedi, kateheze i homilije. Iako su izlazile anonimno (ciklostilom), znali smo iz kakva su srca izlazile i koja ih je ruka napisala. One su bile krcate bogatim mislima i porukama iz Svetog pisma, crkvenih otaca i saborâ.

Podsjetimo, Alojzije Stepinac bio je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću, u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

U Đakovu se rado i ponosno govori o tome kako je mladi Stepinac upravo u vrijeme posjeta tom gradu odlučio otići u sjemenište. Na tu činjenicu upozorio je nadbiskup Srakić govoreći o nastanku i djelovanju orlovskog pokreta, objasnivši vezu đakovačkih “orlova” i tada mladog Stepinca sa sleta održanog u Đakovu u kolovozu 1924. “U Đakovačkoj biskupiji organizirao se euharistijski kongres u Osijeku. Nekoliko dana održavao se slet, skup 'orlova', đakovački su u goste pozvali ostale, među kojima je bio i mladi kadet, jer tada nije bio student, Stepinac. Na Veliku Gospu, kada su imali skup pred katedralom, Stepinac je rekao svojim prijateljima: 'Ja idem u sjemenište.' Bilo je to prvi put da je to izjavio javno, to su mi posvjedočili oni koji su bili s njim”, kazao je nadbiskup u miru Marin Srakić, spomenuvši imena svjedoka.

Središnja hodočasnička postaja 6000 vjernika bio je blaženikov grob u zagrebačkoj katedrali. Svečanu hodočasničku sv. misu u zagrebačkoj katedrali, gdje je oko tisuću vjernika ostalo vani jer nije stalno u unutrašnjost, predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćnog zagrebačkog biskupa Mije Gorskog te svećenika-hodočasnika i nekolicine svećenika koji su na službama u Zagrebu. Tumačeći Isusove riječi o pšeničnom zrnu koje donosi obilat rod samo ako umre, nadbiskup Hranić na početku homilije istaknuo je kako u svjetlu te riječi danas promatramo i mučeništvo bl. Stepinca i njegovu spremnost “radije umrijeti negoli popustiti” komunističkoj vlasti. “Ta ga je vlast najprije zatvorila i tako mu onemogućila obavljanje njegove službe zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita, potom je u montiranom političkom procesu lažnim optužbama nad njim počinila moralno ubojstvo i osudila ga na dugogodišnju robiju i gubitak političkih i građanskih prava, te, napokon, nasiljem iz mržnje prema kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, toksičnim supstancama, odnosno trovanjem, izazvala njegovu prijevremenu smrt. A da bi sve to prikrila te spriječila da blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, pustila ga je da umre u kućnom pritvoru u njegovu rodnom Krašiću”, rekao je, između ostaloga, nadbiskup Hranić.