Iako je vrlo malo onih koji su ikada čuli neku njegovu skladbu, a još manje onih koji su išta od čuvenog razumjeli, Milka Kelemena (1924. - 2018.) svi smo nekako doživljavali kao svoga, ako ništa drugo onda kao nekoga tko nas je predstavljao u nedokučivom svijetu nove glazbe, ali i kao nekoga tko je iz svojeg najdubljeg umjetničkog uvjerenja i s najvećim zadovoljstvom stvara.

Bio je on naš čovjek, ali ne u Havani (Graham Greene) ni u Parizu (Dexter Gordon), nego u Darmstadtu, važnoj adresi na kojoj se nakon Drugog svjetskog rata stvarala tzv. nova glazba. Naime, taj njemački grad nedaleko od Frankfurta, koji su britanski bombarderi u rujnu 1944. cijeloga zapalili zajedno s njegovih 12,5 tisuća stanovnika (ostalih 70 tisuća postalo je beskućnicima) bacivši na njega fosforne bombe, bila je to cijena pustolovine u koju se bezglavo upustio Hitlerov Treći Reich, ali i ništa manje zločinački danak u krvi koji im je nekažnjeno naplatio Churchillov Gordi Albion, nakon Drugog svjetskog rata doživio je industrijski i znanstveni procvat. Upravo je u Darmstadtu 1951. osnovan Internationale Ferienkurse für Neue Musik. Ta ljetna škola koja se događala svake druge godine okupljala je neka od najvećih imena ozbiljne glazbe 20. stoljeća poput Oliviera Messiaena, Luciana Berija, Pierrea Bouleza, Luigija Nona, Johna Cagea, Györgya Ligetija, Iannisa Xenakisa, Mauricija Kagela i Karlheinza Stockhausena. Potonji velikan elektroakustične glazbe, glazbene aleatorike i serijalizma u Darmstadtu se osjećao kao kod kuće, ne bez razloga, jer u njemu je i rođen.

Upravo se ondje našao i mladi Milko Kelemen. Njegov prvi učitelj bio je crkveni skladatelj, fra Kamilo Kolb, koji mu je pružio prve lekcije iz harmonije i kontrapunkta, o čemu piše u svojim memoarskim zapisima “Poruka pateru Kolbu” (Zagreb, 1995.). Studirao je kompoziciju na zagrebačkoj Visokoj glazbenoj školi kod Stjepana Šuleka, a potom je dobio državnu stipendiju te odlazi u Pariz, gdje je studirao ni manje ni više nego kod velikog Oliviera Messiaena. Svoje iskustvo stečeno s Messiaenom opisao je u knjizi “Labirint zvuka” (Zagreb, 1982.) riječima: “Kada je govorio o odnosu glazbe i ptičjeg pjeva, ritma zvijezda, crkvenih prozora, duge i Dauphinskog gorja, meni kao da je pala koprena s očiju.” Iduća postaja bila je Darmstadt. Ondje je sa Stockhausenom komponirao “Studiju za flautu solo”, a s Boulezom, Madernom, Kagelom, Nonom, Beriom, Bussottijem i drugima vodio duge rasprave. Kelemenove skladbe izvode se diljem svijeta, a za skladbu “Transfiguracije za klavir i orkestar” dobiva Beethovenovu nagradu Grada Bonna. Nakon što se u domovini susreće s nerazumijevanjem svoje glazbe, osniva Muzički biennale, festival nesvakidašnje glazbe, koja je u Zagreb dovela neka od najvećih imena Neue Musik, uključujući i Johna Cagea. “Za Hladnog rata, glazbom kao trojanskim konjem, htio sam ući u imperij socrealizma. Sjećam se bezvoljna lica tadašnjeg gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca, kojemu sam došao predložiti svoj projekt… Reagirao je tek na moju prijetnju: 'Ako nećete, onda s tim projektom idem u Beograd!'” prisjetio se Kelemen u razgovoru s Branimirom Baronom Brljevićem. Skladbe Milka Kelemena nerijetko nastaju na temelju poetskih tekstova velikih imena kao što su Jean Paul Sartre (Les Mots, kantata za mezzosopran i orkestar, 1966.), Albert Camus (Der Belagerungszustand, opera, 1970.) ili Ferdinando Arrabal (Apocalyptica. Opera bestial oder Vom Anfang und Ende oder Das Buch der Bücher, 1979.). Vaš novinar je susreo Arrabala i Alaina Finkielkrauta u prosincu 1991. u Maastrichtu, obojica su se tada snažno zauzimala za diplomatsko priznanje Hrvatske i zaustavljanje srpske agresije. Upravo se potonja opera-balet objavljena na CD-u može posuditi u osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Kelemen eksperimentira i u Siemensovom Studiju za elektroničku glazbu u Münchenu, a od 1968. do 1970. bio je “composer in residence” u Zapadnom Berlinu. Sedamdesetih predaje u Düsseldorfu i Stuttgartu. Njegove ploče objavljuje Philips. Bio je građanin svijeta. Sjajan je njegov opis vlastitoga identiteta: “Naravno da sam Hrvat iz Slatine, domoljub, ali ne i nacionalist. Osim toga sam i Nijemac, Francuz, Amerikanac (prapraunuk Walta Whitmana), Kinez, Crnac, Indijanac, jaguar, štuka, gušter, mrav, kamen, pijesak...”