Nezadovoljstvo među prosvjetarima zbog, kako smo već pisali, upute Ministarstva znanosti i obrazovanja o obračunu prijevoza za dolazak na posao i odlazak s njega ponukalo nas je da istražimo koliko ih u Slavoniji i Baranji putuje na posao izvan mjesta stanovanja.

Podsjetimo, dok s jedne strane kolektivni ugovor propisuje da se za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i kada organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, nastavnicima isplaćuje naknada u iznosu jedne kune po prijeđenom kilometru, u uputi se navodi da se zaposleniku ne isplaćuje naknada jedne kune po kilometru nego cijena karte međugradskog prijevoza. Zanimalo nas je koliko nastavnika putuje u udaljena mjesta na posao, koliko kilometara prevale dnevno te što je za njih najpovoljnije rješenje. Dok se s jedne strane može čuti kako “nema šanse” da Ministarstvo pristane na obračun jedne kune po kilometru, jer neki prevale dnevno s posla na posao i 160 kilometara, poput slučaja profesora koji putuju u Glazbenu školu Milka Kelemena u Slatini iz Bjelovara i Đakova, pa samo u jednom smjeru prijeđu 95, odnosno 80 kilometara (što bi značilo i naknadu od 190, tj. 160 kuna dnevno), drugi kažu kako će na tome ustrajati pa makar podnosili tužbe. Grube brojke govore kako na području Đakova i Đakovštine, Belog Manastira, Slatine, Orahovice, Donjeg Miholjca, Valpova, Gunje, našičkog, vinkovačkog i vukovarskoj kraja, oko 600 nastavnika putuje na posao u drugo, često prilično udaljeno mjesto.

Od 227 zaposlenih u tri belomanastirske srednje škole i OŠ Dr. Franje Tuđmana, njih 102 svakodnevno putuje na posao. Najviše je putnika iz Osijeka, a najmanje onih koji u Beli Manastir stižu iz ostalih dijelova Baranje. Komentirajući zahtjeve Sindikata hrvatskih učitelja o putnim troškovima, neki ističu kako su oni opravdani, a neki kako su sindikalni predstavnici pomalo pretjerali, misleći pri tome na traženi iznos po prijeđenom kilometru. Sindikalna povjerenica i član Skupštine Sindikata hrvatskih učitelja Svjetlana Grujić, ostaje pri stavu kako su uputom Ministarstva obrazovanja zaposlenici izravno pogođeni.

- Prema naputku Sindikata, svaki će zaposlenik poslati upit i objasniti vlastiti slučaj kako bi dokazao da mu organizirani javni prijevoz ne odgovara te tražiti jednu kunu po prijeđenom kilometru - ponavlja Grujić, ističući kako će u krajnjem slučaju, ako poslodavac odbije takvu vrstu isplate putnih troškova, zaposlenici podnositi tužbe.

Na slatinskom području najviše putnika zaposleno je u Industrijsko-obrtničkoj školi, u Glazbenoj školi Milka Kelemena i Srednjoj školi Marka Marulića. Od 52 zaposlena u Industrijsko-obrtničkoj školi na posao putuje 31, a dolaze na posao iz Našica, Virovitičko-podravske županije, Pitomače... Nejasna priča oko putnih troškova zahvatila je i obje orahovačke škole. U OŠ Ivane Brlić-Mažuranić i Srednjoj školi “Stjepan Ivšić” više od pola djelatnika su putnici i problem putnog troška više je nego gorući.

- Čekamo odluku Povjerenstva za tumačenje koje će, vjerujemo, biti najpovoljnija za naše djelatnike. Za sada dajemo djelatnicima putnicima jednu kunu po kilometru, što je sada zapravo 60 posto veća cijena nego prije, jer je bila 0,75 kn, komentira ravnatelj orahovačke srednje škole “Stjepan Ivšić” Zorislav Milković.

Ni zaposlenike u školama na valpovačkom i miholjačkom području nije mimoišla zabrinutost vezana uz naknadu troškova prijevoza. Ravnatelj valpovačke OŠ Matije Petra Katančića Dalibor Košutić, rekao nam je da je u ovoj školi od ukupno 97 zaposlenih, 40-ak putnika od kojih su najudaljeniji iz Osijeka. OŠ “Matija Gubec” iz Magadenovca, poznata je i kao “škola na kotačima”, s obzirom na to da je već samim početkom rada, kada su u jednu ustanovu spojene tri samostalne osnovne škole, dobila veliko upisno područje koje obuhvaća četrnaest naselja s područja četiri jedinice lokalne samouprave, ili, uz matičnu, devet područnih škola. Svi učitelji matične škole, kojih je šezdesetak, putnici su. I u ostalim školama na ovom području znatan je broj putnika, no kao pozitivnu stranu ističu dobru prometnu povezanost.

Županjski kraj, također u svojim školama ima znatan broj putnika. U OŠ Antuna i Stjepana Radića u Gunji među 40-ak zaposlenih učitelja više je od deset putnika koji na posao dolaze iz Drenovaca, Županje, Vinkovaca, Vukovara, Višnjevca. U Tehničkoj školi Županja od ukupno 32 zaposlena djelatnika deset ih je putnika koji s iznosom mjesečne karte autobusom ili vlakom ne pokrivaju stvarne troškove prijevoza.

Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice ima ukupno 122 zaposlenika, od kojih 59 prima naknadu za prijevoz. Zaposlenici putuju iz udaljenijih gradova i sela - Osijeka, Valpova, Vrpolja, Đakova, Donjeg Miholjca, Slavonskih Bara i Ordanje, ali iz susjednih mjesta. I u tamošnjoj osnovnoj školi znatan je broj putnika.

I u nekim školama u vinkovačkom kraju više je putnika od domaćih, pa je u Poljoprivredno-šumarskoj školi 30 djelatnika koji svakodnevno dolaze na posao iz drugih mjesta pa čak i iz drugih županija dok je 27 djelatnika iz Vinkovaca.

Đakovo i Đakovština broje 15-ak škola, gdje je također znatan broj putnika. U Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata ih je, kaže ravnatelj Mirko Ćurić, pedesetak, u Ekonomskoj 18, a u Gimnaziji osam, gdje je najudaljenije mjesto iz koga profesor dolazi na posao - Sarvaš, osječko prigradsko naselje. Podjednak broj je i u osnovnim školama. Zanimljiv podatak je onaj iz OŠ Davorina Trstenjaka Čađavica, gdje je od 43 zaposlenika 37 putnika. Najveću kilometražu prevali djelatnik koji putuje iz Osijeka, čak 81 kilometar.