Otkud i kako početi - najgora su dva pitanja koja si postavljam kad moram napisati tekst o nečemu što mi se uopće ne sviđa pa me blokira nelagoda ili mi se toliko sviđa da ne znam što prvo napisati. E, ovaj drugi osjećaj obuzeo me nakon odgledane najnovije premijere osječkog HNK-a “Ručni rad” Jeana-Claudea Danauda, u redateljskoj maštariji Ivana Lea Leme. S obzirom na viđeno, ima i jedan mogući NA ŽALOST, i to onaj da je predstava izvedena u sklopu Noćne scene pa će vjerojatno imati i manje repriza. Sljedeće su izvedbe tek u travnju. Vrijedi ih dočekati i poželjeti broj izvedbi i dugovječnost kao primjerice “260 dana”.

Predstava je to koju uistinu vrijedi pogledati. Pa i više puta. U prvom redu jer je tekst fantastičan, jednako kao i prijevod Višnje Machiedo. Rekli bi neki, lako je napraviti sjajnu predstavu od jednako fantastičnog predloška, i u pravu su, kao što je i osrednjem slastičaru lakše napraviti ukusan kolač ako su mu sastojci prvorazredni, a kuhinja dobro opremljena. Sve je to bilo ovaj put. Reklo bi se: Lemo i tri glumice - Jasna Odorčić, Ljiljana Krička Mitrović i Anita Schmidt imali su lak posao, trebali su se samo prepustiti i uživati. Prema onom što su publici u petak na premijeri (i potom dva puta u subotu) isporučili, upravo i jesu.

Humor pomalo podsjeća na Monty Pythone, no nije toliko iščašen, suptilniji je pa je utoliko i zdraviji, primamljiviji, probavljiviji i bliži. Humor je to koji spontano izmami smijeh i osmijeh, humor koji ne vrijeđa ni inteligenciju ni bilo koji od osjećaja gledatelja. Ni ženskih (od kojih će se mnoge, neovisno o životnoj dobi, vrlo lako poistovjetiti s junakinjama, a one to doista jesu), ali ni muških, iako ih čudovišna Udovica, glupača Sophie i svetica (i djevica) gđica Petitpas nazivaju mrcinama i gadovima koje treba istrijebiti, a zrelost se i uspjeh žene mjeri godinama udovištva. Žene protiv muževa i muškaraca (svih i svačijih) kuju najcrnje planove, rade im o glavi (doslovce!) ni manje ni više nego na njihovu najsvetijem mjestu - nogometnom terenu. Čitava je scenografija tek jedan nogometni gol, razapeta mreža u koju opaka ženska trojka zabija kišu golova protiv grubljeg spola, koji ih ugnjetava na sve moguće načine i zbog kojih je cijeli svijet bordel, nekoliko lopti i jedna klupa. Više nego dovoljno. Bravo i za Vesnu Režić. A bravo i za glazbu Zvonimira Duspera - Dusa, bilo ju je nemoguće ne primijetiti jer je jasno podcrtavala grotesku na sceni. Posebice poznata tema iz filma “Jedan čovjek, jedna žena” (Francis Lai i Pierre Barouh), koja se stalno provlačila.
I iskrene čestitke mladom subotičkom kostimografu Marku Marosiuku, zahvaljujući kojemu su tri junakinje uistinu plijenile i svojom pojavnošću. Od Anite Schmidt u borosanama i gumenim rukavicama za čišćenje do Ljiljane Kričke Mitrović nalik opatici u tenisicama, ali i otmjene Jasne Odorčić u - kako drukčije! - crnini od glave do pete. Sve je to svjetlosno majstorski zaokružio Tomislav Kobia, da ništa ne promakne što ne treba.

Zaogrnute Leminim smislom za estetiku, osjećajem za mjeru, iskustvom, suptilnošću, poštivanjem prema ženskom spolu posebice - Jasna, Ljiljana i Anita nisu ni mogle nego briljirati. A jesu! Sve tri. Ravnopravno. Iako, malkoc bi trebalo izdvojiti Jasnu Odorčić (punoljetnu i nemilosrdnu udovicu kojoj je slaba točka skupocjeni - poriluk, i zbog njega 'gubi kompas'). No, kako rekoh, sve su tri dosljedne svojim ulogama od prve do posljednje scene, bez kolebanja i spoticanja. Leži li jedan od razloga za vrhunske izvedbe i činjenica da je to tema svakoj ženi bliska, stvarnosno ili humorno, nije ni bitno. Tako je Anita bila neodoljivo dražesna koliko je njezina Sophie bila izgubljena i izbezumljena, ali i oštra i odlučna kada treba - zabiti loptu u gol. Ona je ta koja obavi - ručni rad! (Čitaj: OBEZGLAVI svog nasilnog supruga).

Humanitarka gđica Petitpas u izvedbi Ljiljane Kričke Mitrović bila je sjajna protuteža dvjema zločinkama. Čak i kada, iako svetica i djevica, psuje kao kočijaš. I to joj ne možemo zamjeriti. Nijednoj od njih, jer ovdje i 'masne' psovke baš pripadaju, kao lopta u mreži nakon dobro odrađenog penala. To umije samo Lemo.

Da ne duljim: ne propustite prvu priliku kada “Ručni rad” bude na repertoaru i priuštite sebi 75 minuta istinske zabave, nakon koje ne ćete biti pametniji, ali ni gluplji, ni uvrijeđeni, ni uzvišeni, ni siromašniji, ni bogatiji, ali bit ćete zadovoljni.