Pobačaj je (ili bi bar trebao biti) za sve aktere drama savjesti, u svojoj promašenosti i apsurdnosti neusporediv s bilo kojim medicinskim zahvatom, jer se direktno kosi s osnovnim medicinskim i njime moralnim načelom koje glasi - ne štetiti.

Namjerni prekid trudnoće ostavlja trajne posljedice poglavito na žene, također i na druge aktere uključene u njega - muškarce i čitave obitelji, te u konačnici na samo društvo. Kada govorimo o ženama tada mislimo na već spomenutu dramu savjesti, odnosno postabortivni sindrom koji sada već – politički korektnom govoru usuprot - više nikako nije, niti smije biti, zanemariv. On se, na žalost, još uvijek u znanstvenoj literaturi (psihijatriji) ne drži relevantnim u pogledu ozbiljnog znanstvenog istraživanja. Međutim, isto je primjerice i s mobbingom koji je općeniti izričaj za zlostavljanje na poslu i po sebi direktan generator trauma raznih vrsta, kod žena i muškaraca podjednako, kako je to pogođeno istaknuo psihijatar dr. Petar Bilić, specijalist psihijatar psihijatrijske klinike Vrapče. Smijemo li stoga i mobbing ostaviti izvan opusa znanstvenog promatranja, jer je za razliku od drugih trauma (silovanja, mučenja), teško dokaziv!? Zasigurno ne!? U tom smislu postabortivni sindrom je činjenica koja svoje očitavanje ima u raznim vrstama fobija i psihoza, te poglavito depresije koje nužno valja liječiti. Sve više žena dolazi s ozbiljnim psihičkim posljedicama nakon učinjenog pobačaja i to treba otvoreno reći. Temeljni pak problem u liječenju postabortivnog sindroma koji se, kako je netom istaknuto, javlja u nekom obliku psihičkog oboljenja, jest taj što se (ako se i prizna od strane struke – psihijatrije) ograničava isključivo na farmakoterapiju. Time se (ako uopće) rješava posljedica spomenute psihoze, napadi panike, ali ne i njihov uzrok - doživljaj krivnje zbog počinjenja pobačaja. Svako priznanje, tj. doživljaj krivnje, nužno priziva oproštaj. Žene se u postabortivnom sindromu, prema svjedočanstvu Lidije Dugan, voditeljice duhovnog programa za ozdravljenje žena od postabortivnog sindroma „Oprostom oslobođene“, najprije upućuje da oproste same sebi i da sebe počnu prihvaćati vrijednima. Štoviše, u nemalom broju slučajeva te u okovima (samo)okrivljivanja žena zapada i u problem „premještanja“ krivnje na Boga, budući da ju je „ostavio“ u najtežim trenutcima njezina života. U tom smislu proces darivanja, ali i traženja oprosta, biva kompleksniji te sobom nužno nosi obazrivost i krajnje suosjećanje, s obzirom na dubinu boli koju neka žena u tom procesu nosi. Sigurno, temeljni aspekt oproštenja u biblijsko-teološkoj perspektivi jest traženje oproštenja od svemogućeg Boga kao ishodišta svakog oprosta. Izmoljeno oproštenje tako doslovce nosi blagodat pomirenja i u konačnici mira. U tom smislu i ne bez razloga sakrament sv. Ispovijedi u svojoj se izvornoj i službenoj formi označava sakramentom Pomirenja. Nemjerljive su zato blagodati ovoga sakramenta za žene koje je pogodio postabortivni sindrom iz jednostavnog razloga što Ispovijed oslobađa.