Novosti
IN MEMORIAM: ROBERTA SORIĆ (OSIJEK, 29. 11. 1965. – GEZINCI, 2. 3. 2018.)

Zbogom, Roberta
Objavljeno 5. ožujka, 2018.
Pokop Roberte Sorić bit će u utorak, 6. ožujka, u 14 sati na Centralnom groblju. Komemoracija će se držati istog dana, u 11 sati u svečanom foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku

Nije bilo te nemoguće situacije ili nerješivog problema kojeg ona nije okrenula na šalu i s njoj toliko svojstvenom lakoćom svladala kao samo još jedan izazov da se pokaže neka vedrija strana života...

NENADOKNADIVA I NEZAMJENJIVA

 

Kad si u zreloj dobi, ne plašiš se vlastite smrti. Bojiš se gubitka dragih ljudi, jer godine su te naučile kako su oni koji odu zauvijek - nenadoknadivi i nezamjenjivi, a ti bez svakoga od njih više nisi potpun. Kad nježna tkanica zajedničkih emocija i iskustava odjednom bude proparana okrutnošću sudbine, nema tog plašta od sjećanja, snova i zvijezda kojim ćeš uspjeti prekriti svu svoju tugu.

Robi je takva, nenadoknadiva i nezamjenjiva. Skromna osoba raskošnih talenata i čvrstog karaktera. Posebna žena koja je uporno i nehinjeno težila biti običnom, svakodnevnom. Prirodna ljepotica koja nikada nije marila za zrcala, nije imala gard, iako dobro obrazovana i darovita nikoga nikada nije gledala svisoka, nikada nije glumatala, uvijek je govorila što misli, a nikada nije nikoga uvrijedila. Ne mogu se sjetiti nikoga drugog tko je toliko srčano mario za druge – ljude, životinje i biljke – kao ona. Svakome i svemu pristupala je bez fige u džepu, uvijek je nekako uspijevala staviti druge ispred sebe. Nije marila za fasade, šminkeraj i prenemaganje, od sebe je uvijek davala više nego što bi se usudila tražiti zauzvrat. Pomodarstvo ju nije zanimalo, bila je i ostala sportašica kojoj je igra važnija od rezultata, hrabra i krhka istodobno, obožavala je svoju obitelj, podržavala prijatelje, poštovala kolege, vjerovala u suživot s prirodom, uvijek je davala prednost pustolovini nad luksuzom...

Bila je žena neiscrpne energije i zaraznog osmijeha, unosila je pozitivu kamo god je kročila. Svoje je prijatelje i kolege činila boljim ljudima, veselila se tuđim uspjesima, a svojima se nije hvalila, nekako joj je uvijek uspijevalo biti svima pri ruci, a ostati nenametljivom.

Samo je Robi znala ušuljati se u bolnicu kako bi snimila tvoju bebu prvog dana njezina života (jer nekada nije bilo mobitela). Samo je Robi znala pojesti s djecom jednu od krema iz kolača Tri užitka i ispričati se potom gostima “što su im, eto, ostala samo dva”. Samo je Robi znala uvjeriti te da novinarski zadatak na kardiološkom kongresu ne može biti važniji od spuštanja na vodenom toboganu. Samo je Robi znala vjerovati kako će maca bez dlake jednog dana biti najljepša u dvorištu. Samo je Robi znala uzeti ti s radnog stola uvelu biljku i posaditi uz nju još dvije “jer svako biće treba prijatelja”...

Zbog toga se tješim da Robi zna i kako otići, a ostati s nama - zauvijek nasmiješena.

Ivana Rab Guljaš

TI, ROBI, NIKADA NEĆEŠ UMRIJETI

 

Ne mogu i ne želim. Ne mogu i ne želim prihvatiti činjenicu da te više nema. Ne mogu i ne želim zaboraviti sve one trenutke provedene zajedno na terenu 1991. i 1992. godine. Ne mogu zaboraviti tvoju Volkswagen bubu izbušenu gelerima kako juri od Vinkovaca prema Nuštru dok oko nas padaju granate upućene iz tada okupiranog Cerića. Ni odlaske na tulume 106. brigade u Višnjevac u inat neprijateljima koji nam nisu mogli slomiti duh ni u najtežim trenucima. Ne mogu i neću zaboraviti s kakvim si žarom prihvaćala sve terene bez obzira na opasnost koja je prijetila sa svih strana.

Za mene ti si još uvijek tu, i bit ćeš zauvijek. Kažu da osobe umiru tek kada ih svi zaborave. Ti, Robi, nikada nećeš umrijeti. Uvijek ćeš živjeti u srcima tvojih kolega i suradnika. Bila mi je velika čast poznavati te i raditi s tobom godinama i vjeruj mi doći će dan kada ćemo se ponovno sresti na nekom zadatku...

Ivica Korman

PLAVI ANĐEO

 

Vjerujem da se stotine hrvatskih vojnika koji su u to sumorno ratno vrijeme, pritisnuti olovnim nebom, baš onakvim kakvo je i ovih dana, pod stalnim napadima i kišom granata, neizvjesnog sutra, u rovovima branili Osijek, sjećaju “plavog anđela”. Jer najčešće su je tako opisivali, većina tiho među sobom, rijetki naglas, ali svi s jedinstvenom dozom poštovanja toliko daleko od običnog muškog mjerkanja. Uspijevala je svojom osobnošću svaki boravak među njima izdići iznad toga, surovost rata koji čovjeka svodi na biće pokretano nagonima pobjeđivala je s lakoćom uljuđujući ga u trenutke mira. Unosila je nadu u njihove strahove, a njezine su fotografije dotaknute tom anđeoskom vedrinom bilježile ne samo užas, nego i vjeru i hrabrost ljudi koji nisu odustali od svoga Grada, onako kao što ni ona nikada nije odustala od optimizma. Život, zapravo, nije imao nikakvu šansu u pokušaju da makar nagrize tu zaraznu pozitivu koju je širila.

Robi je imala jednaki učinak na svoju okolinu tada, i sve ovo vrijeme. Duboko sam uvjeren da će ga imati i ubuduće kod svih koji će se nje sjećati. I ta će misao, kad god nam dođe, ma koliko bila tužna, uvijek imati oblik osmijeha.

Bojan Divjak

SNJEŽNI OSIJEK ZAVIJEN U CRNO

 

U petak u podne, na uobičajenu čašicu razgovora u Super s prijateljem Mitom, nije došao. Ni kad ga nisam sreo poslijepodne nedaleko od KBC-a, na putu kojim je svakog dana biciklom Darko hitao kući s posla, nisam ni naslućivao da je snijegom prekriveni Osijek – već zavijen u crno. A Darko Sorić, o kojem je riječ, u trenutku je ostao u obiteljskom domu sam s troje djece: kćerima Matildom (17) i Herminom (19), te sinom Martinom (21).

Internetske su portale već tada preplavili tekstovi i fotografije stravične prometne nesreće nedaleko od Gezinaca, u kojoj su na mjestu sudara s minibusom poginule tri osobe, od kojih je jedna bila – Darkova supruga Roberta Sorić (53), što je šokiralo i potreslo sve zaposlenike Glasa Slavonije. Simpatična, uvijek dobro raspoložena i vrsna, komunikativna novinarka našega Glasa, koja je od hrabre fotoreporterke u Domovinskom ratu, godinama sposobnost i struku (dipl. ing. agr.) uskladila s novinarskim instinktom i uznapredovala do glavne urednice posebnoga izdanja Agroglasa, po čijem je zadatku u petak i putovala na skup pčelara Hrvatske u Viroviticu. Na koji, nažalost, nikad nije stigla. Jednako kao što ju više nikad neću, redovito u večernjim satima, susretati i ljubazno pozdraviti dok pedantno provodi slobodno vrijeme sa svojim psima, kućnim ljubimcima, kojima je, kao i brojnim mačkama, poklanjala svoje slobodno vrijeme smišljajući planove za sljedeći radni dan u stvaranju Agroglasa. Godinama se skrbeći, pritom, u skladnom braku s Darkom, o odrastanju i školovanju njihovo troje djece.

Drago Kerže

STRAST BEZ ZADRŠKE

 

Suha biografija s podacima o rođenju, školovanju, obiteljskom statusu... ponekad o čovjeku govori sve, a ponekad gotovo ništa. Robertina je jedna od onih koja otkriva brojne i tako različite interese, no ako iz nje izostavimo pridjeve i osobna sjećanja, propuštamo upoznati ljepotu jednog života prepunog strasti. Upravo ta riječ, strast, uz nju se veže bez zadrške. Roberta je strasno voljela i radila sve čega se dohvatila. Neumorno, energično, neustrašivo – bacala se naglavačke u život, ne trošeći uzalud ni jedan njegov trenutak. Jedan je njezin prijatelj i kolega napisao kako su joj “strast bili mediji i fotografija”, i u pravu je. No, strast je riječ kojom je najbolje opisati baš sve što je Roberta radila, voljela, pokušavala.

Zato ne treba čuditi da se poljoprivredom bavila i teoretski i praktično, da je njezina fotografija, pogotovo početkom devedesetih, kada nas je rat sve bacio u velika iskušenja i stvarao nezaboravna iskustva, nastajala ponekad i u trenucima opasnima za život, da je kao novinarka i urednica uživala u pokretanju stalno novih projekata. Strast joj je bila i stalno učenje, putovanja... U sve što je naša Robika radila uložila je tako silnu energiju da ništa nije ostalo nezamjetno i maleno, i sve je za nju bilo pružanje ljubavi, ništa nije bilo polovično. Tako je i stvorila, za današnje pojmove, veliku obitelj s troje divne djece, oko sebe neprestano okupljala golem broj kućnih ljubimaca, kovala stalno nove i nove planove. Veća od života, brža od svih.

Događaja u kojima je sudjelovala je bezbroj, anegdota isto toliko. Njezina žilavost, odlučnost i hrabrost zadivljujući su. Smisao za humor i vještina slušanja odlike koje krase prijatelje kakve samo možete poželjeti. Jedan njezin prijatelj u subotu ju je opisao kako s njom i njoj nikad ništa nije bilo naporno, a ona sama nikad nije bila naporna i nametljiva. Brojnim sjećanjima kojima ovih dana svi pokušavamo dozvati Robertin život u stvarnost i smanjiti bol koju osjećamo zbog užasne i nepravedne smrti, može se dodati i ono o njezinoj legendarnoj narančastoj VW bubi kojom je jurišala po Osijeku i Slavoniji u vrijeme rata. Stara krntija u kojoj se ljeti nije moglo ugasiti grijanje, a nekim bi čudom to grijanje zimi odbijalo raditi, a koju je vozila s lakoćom i bez uzrujavanja zbog hirovitosti nepouzdanog stroja, uvijek nasmijana, puna planova i ideja – takvu će je neki pamtiti, s toplinom i ljubavlju.

Dijana Pavlović

DAR DOBROTE I VEDRINE

 

Kao i uvijek kada odu najbolji među nama, praznina koju ostave za sobom pokaže koliko su nam zapravo značili. Roberta, rijetko dobar i pošten čovjek. Bez kalkulacija i zadrške. U svijetu u kojemu su riječi “dobrota” i “poštenje” već odavno arhaizmi. Osoba u kojoj ste uvijek imali zanimljivog i duhovitog sugovornika. I koja vas je nerijetko mogla poraziti strpljenjem i vedrinom kojima se nosila sa životnim problemima.

Roberta je ujedno bila i rijedak sugovornik koji je znao slušati. Na Robertu je svatko i uvijek mogao računati, kao kolega po profesiji ili kao čovjek u nevolji. Samozatajno je drugima davala svoje vrijeme, pozornost, suosjećajnost, i niste imali osjećaj da išta očekuje zauzvrat. Tko je Robertu imalo poznavao, nije mogao ne voljeti je. Kao i ne cijeniti ono što radi. Jer imala je umjetničko oko za savršen fotografski kadar, ali i talenta i volje za znanstveni rad. Privilegiran je svatko tko je poznavao Robertu. Svima je nama ostavila neprocjenjiv dar dobrote i vedrine, o kojemu vrijedi razmisliti i ponijeti ga kroz život. I dijeliti ga, poput nje, drugima.

Dijana Stanić-Rešicki

TRENUTAK ŽIVOTA

 

Koliko smo se dugo poznavali, Robi? Gotovo trideset godina. Još u albumu imam fotografiju svoga sina onoga dana kada se rodio. Koliko obitelji ovoga grada i okolice u nekom albumu, u nekom okviru na zidu, u nekoj kutijici s bolničkom narukvicom i uvojkom kose s ljubavlju čuva, a da možda i ne zna, jedan trenutak Tvoga života. Koliko smo, Robi, vremena proveli zajedno u ovo desetljeće i pol u redakciji, na putovanjima, u dvoranama, pod šatorima, na poljima. Koliko smo samo riječi izgovorili, koliko životnih priča podijelili. Uglavnom onih veselih. I pokoju tužnu. Koliko smo iz tih priča saznali jedni o drugima, i o sebi samima?

Tomislav Sekulić

UVIJEK NA VEDRIJOJ STRANI

 

Roberta se držala one Einsteinove: “Život je poput vožnje bicikla.” Da bi održao ravnotežu, moraš biti stalno u kretanju. I bila je. S nepresušnom energijom i entuzijazmom. Živjela je u montipajtonovskoj maniri – “Always look on the bright side of life” – i toliko zdušno širila optimizam da je time izluđivala nas nepopravljive pesimiste. Nije bilo te nemoguće situacije ili nerješivog problema koje ona nije okrenula na šalu i s njoj toliko svojstvenom lakoćom svladala kao samo još jedan izazov da se pokaže neka vedrija strana života.

Renata Prusina

 

Bila je kolegica i prijateljica kakvu se samo poželjeti može. Puna razumijevanja, beskrajno draga, ali i iznimno kreativna, puna ideja, stalno u pokretu. Nikada nije dizala glas, izgovorila ružnu riječ. Kolege i suradnike neprestano je motivirala, poticala i izvlačila ono najbolje od njih. Bila je besprijekorna u svemu što je radila.

Vesna Latinović

 

Tvoje veliko srce, predivna duša i tvoj osmijeh ma gdje bila zauvijek ostaju u meni. Hvala ti za sve dane predivnog prijateljstva i ljubavi koju si nesebično pružala mojoj obitelji.

Marija Delač

Možda ste propustili...