Prije nešto manje od dva mjeseca, točnije, 10. siječnja, navršilo se 140 godina od rođenja Marijana Matijevića, svojedobno najjačeg čovjeka na svijetu, poznatog diljem svijeta, kojeg su zbog urođene tjelesne snage i dobrote prozvali Herkul zlatna srca.

Matijević je rođen 1878. u Dubokom Dolu, pokraj Gračaca, u Lici. Umro je u 74. godini, u Zagrebu, i na Božić 1951. pokopan u Županji na Gradskom groblju, prvi ulaz, četvrti red desno. Na staroj mramornoj ploči ispod njegova imena stoji natpis “Junak iz Like”. Na istom je mjestu pokopana i njegova najmlađa kći Zdenka. Marijan je bio oženjen Irenom Kohn, kćeri vlasnika nekadašnjeg poznatog restorana Kej na Savi u Orašju. Nakon vjenčanja, 1914., nastanili su se u Županji, u Gaćancima. Imali su 11-ero djece, a petero ih je umrlo kao bebe.

Marijanov životopis prava je filmska priča. S obzirom na to da se u ličkom kršu teško živjelo, već od malih nogu Marijan se morao naviknuti na teške fizičke napore - radio je u rudnicima, bio je pružni radnik i rano je otišao trbuhom za kruhom. Životni put odveo ga je u Berlin. U novinama je pročitao najavu dolaska cirkusa u kojem najjači hrvač toga doba Hugo Weber na dvoboj izaziva suparnike za nagradu od 500 maraka u zlatu. Marijan nije ni slutio da će upravo taj događaj biti prekretnica u njegovu životu i da će uskoro cijeli svijet znati za hrvatskog Samsona. “Dugo sam se nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe. Tada ja skidoh ličku kapu i radničku bluzu te se uputih između redova do pozornice”, izjavio je nakon meča. Čim je ušao u ring, zgrabio je protivnika, podigao ga i otresao o pod. Tada se priključio cirkusu. Obilazio je svijet uzduž i poprijeko, prošao ga od Amerike do Kine, i pokazivao svoju snagu, ali nikada nije zaboravio svoj zavičaj i rodnu grudu. Na plakatima kojima se reklamirao, i koje je sam davao tiskati, ispod njegove slike na hrvatskom jeziku pisalo je “Junak iz Like”. Bilo je to početkom 20. stoljeća, pa se Matijević smatra i pretečom modernog sportskog marketinga, čiju je važnost već tada prepoznao. Zapisi govore da se diljem svijeta hrvao s mnogim protivnicima i nikada nije izgubio. Velika senzacija bila je kada je svjetskog prvaka u boksu Prima Carneru iz Italije, visokog preko dva metra i teškog oko 120 kilograma, s lakoćom podigao i bacio preko konopaca ravno u gledalište.

“Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga”, pisalo je u jednom listu u američkom Santiagu 1929., nakon njegova impresivnog nastupa. Publika je u nevjerici gledala kako je savijao željezo koje pojedinci nisu mogli ni nositi, fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je lomio i konjske potkove i zabijao čavle u hrastove daske, a potom ih čupao. Dopuštao je da mu na prsima maljevima razbijaju 150 kilograma težak kamen. Zubima je savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata, bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvorio konobar jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo. Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić.

Njegove snagatorske vještine publiku su ostavljale bez daha - jednu je bačvu piva od 50 litara držao u zubima, a drugom je, također od 50 litara, udarao po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo. U Americi postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bez uspjeha pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Mnogi su čuli za nastup poznatog Ličanina, koji je, kad se veselio, iznad glave znao podići drveni podij na kojem je svirao šesteročlani orkestar. Uz junaka iz Like veže se i legenda da je u luci u New Yorku rukama povukao dva trgovačka broda povezana konopom te da je golim rukama držao zrakoplov u polijetanju. Za zrakoplov je bio privezan konopac koji je držao Marijan, pilot je uzaludno pritiskao papučicu gasa, nije mogao krenuti. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu, članovi kluba Atletion Comision dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom Worlds strongest man - Najjači čovjek na svijetu.

Upravo je njegova snaga bila velika zagonetka mnogima. Nakon nastupa u američkom Chicagu liječnici su obavili pretrage, a rendgenske snimke riješile su misterij i otkrile istinu. Njegove mišiće na rukama, prsnom košu i vratu prekrivlo je dvostruko koštano tkivo.

- Marijan ima duple kosti, što je svjetski fenomen! Po snazi, dobroti, ali i jelu nitko mu nije bio ravan. Za ručak bi pojeo četiri kilograma telećeg mesa, a kada bi se dobro iscrpio na nastupu, mogao je pojesti i cijelo janje za jedan obrok - ushićeno su govorili liječnici, stručnjaci i svi koji su ga upoznali.

Za Marijana kažu da je bio vrlo vitalan i u poznim godinama, pa je i u 73. godini na županjskom kolodvoru gurao natovarene vagone, a sedam dana prije smrti posljednji je put nastupio u Županji. Tražio je suparnika da se s njim pohrva nudeći mu za pobjedu sve nagrade i svih svojih 40-ak odlikovanja koja je zaradio u svijetu. Ali nitko nije bio toliko hrabar i odvažan. Nakon što ga je oznojenog uhvatio propuh, Marijan Matijević umro je od teške upale pluća.

Za tog ličkog snagatora također kažu da je bio najveći dobrotvor svoga vremena. Na turnejama je puno zarađivao i novac je redovito davao u humanitarne svrhe, u korist ratom stradalih krajeva te organizacijama Crvenog križa, domovima invalida i ratne siročadi, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao samo onoliko koliko mu je trebalo za život. Sva svoja odlikovanja i jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocjenosti, priznanja i nagrade prodao je kao lomljeno zlato i, kada se Županja elektrificirala, dobiveno donirao za struju. A sam je u kući imao petrolejku do kraja života. Donirao je novac i za svoga zemljaka i prijatelja Nikolu Teslu i njegove izume. U travnju 1927. u hotelu u New Yorku, na večeri koju je Tesla priredio njemu u čast, Matijević je u šali rukama rastrgao željezni lonac, čije je dijelove kao uspomenu kući ponio još jedan slavni znanstvenik, Mihajlo Pupin. A o Marijanovoj humanosti govore i navodi kako je na povratku u Županju s turneja po svijetu odlazio u lokalne dućane i podmirivao dugove svojih susjeda, koji su ga od milja zvali Ćaća. A svojoj i djeci susjeda obavezno je donosio čokolade, koje su u to vrijeme bile pravi luksuz.

Njegova unuka Irena Matijević, koja živi u Beogradu, novinarima je ispričala kako joj je otac Marko kazivao da je djed Marijan triput bio kod Tita. I uvijek je dolazio s pištoljem, a osiguranje nije ni pomišljalo da mu ga oduzme. Samo su mu se sklanjali. Sve plakate, razglednice, pisma koja je Marijan slao iz zemalja u kojima je nastupao i pokazivao svoju nadljudsku snagu i drugu ostavštinu koju je imala od slavnog djeda odnijela je u Muzej “Nikola Tesla” Beogradu.

U Županji više nema potomaka Marijana Matijevića, ali županjska Udruga Ličana nosi njegovo ime. Predsjednik Andrija Matijević, daljnji rođak, godinama je marljivo prikupljao građu i informacije o Junaku iz Like i objavljivao ih na svome blogu, ali sada ga više zdravlje ne služi.

- Želja nam je bila upoznati širu javnost s likom i djelom ovog velikog čovjeka, sportaša i dobrotvora, sina kršne Like. Punih pet godina bio sam angažiran na tome, tražio sam zapise i tragove. I sretan sam što je konačno pala prašina s našeg slavnog Ličanina, koji je, usudio bih se reći, zapravo više bio Slavonac. Ponosan sam što je i TV kalendar 10. siječnja naveo da je na taj dan rođen Marijan Matijević. I Olimpijada starih ličkih sportova po njemu je dobila ime - priča Andrija.

Kaže da se povezao sa Zagrebom i sve prikupljeno završilo je u Institutu znanosti “Ivo Pilar”, koji je u Gospiću organizirao i skup o znamenitim Ličanima, gdje je i on bio jedan od izlagača.

- Prije deset godina planirali smo postaviti spomenik u Županji, urediti grobno mjesto i pristup grobu, onako kako to Marijan i zaslužuje. Razgovarali smo i s velikim umjetnikom Križancem iz Vinkovaca. Sve je lijepo krenulo, ali dogodila se kriza... Sada je to na višoj razini, sve sam prepustio krovnoj udruzi Ličana “Vila Velebita” u Zagrebu, a ja sam se povukao. No već je tri godine status quo i za sada nema nikakvih aktivnosti - zaključuje Andrija.

U planu je bilo i otvaranje memorijalne kuće u Gračacu, publiciranje biografije o njegovu liku i djelu. Andrija Matijević vjeruje da će se sve planirano jednoga dana i realizirati i da će Marijan Matijević dobiti mjesto koje mu i pripada.

I za kraj riječi pokojnog novinara Stjepana Tomića iz Županje, koji je bio Matijevićev osobni biograf.

- Uvjeren sam da se više nikad na svijetu neće roditi jači čovjek kojem je priroda ugradila toliko puno snage. Bio je jak kao dvadeset konja. Ostavljao je svijet bez daha. Bio je svjetsko oličenje tjelesne snage, kondicije i zdravlja. Među ljudima on nije imao konkurencije - zapisao je Tomić.

Umirovljeni učitelj iz Perušića Pavao Murgić kao osnovnoškolac gledao je predstavu Marijana Matijevića u Karlovcu 1940. “Od debelog željeza sa starih zaprežnih kola napravio nam je pred očima kravatu. A posebno mi je u sjećanju ostalo kada je zubima presjekao čavao od 18 cm i rukama samlio staklo u prah”, prisjetio se Murgić za regionalni portal Slobodna Lika.