Nastavak sezone u HNL-u nije se još pošteno ni zahuhtao, a već su se pojavili ozbiljni problemi sa sudačkim odlukama. Arbitrima kao da su prerano došle zahtjevne utakmice, pa nijedan od tri derbija (Osijek - Dinamo, Osijek - Rijeka i Dinamo - Hajduk) nije prošao bez repova.

Najviše je bure podignula nevjerojatno slaba arbitraža Tihomira Pejina u najvećem hrvatskom derbiju između Dinama i Hajduka. Naravno, opet je to otvorilo brojna pitanja o kvaliteti suđenja na našim stadionima, ali još je gora praksa ljudi iz sudačke organizacije koji takve katastrofalne arbitraže pokušavaju braniti i opravdavati jer se, eto, radi o perspektivnim sucima koji bi danas-sutra trebali postati nekakva snaga na europskoj sceni.

I nisu problem Pejinove reakcije u spornim siutacijama, jer pogreške se događaju, međutim, njegove procjene nekih naoko bezazlenih događaja (prekršaji nad Saidom prije Letičina igranja rukom i Soudanija nad Caktašem prije situacije u kojoj je posve nepravedno dosuđen kazneni udarac za Dinamo) upozoravaju na čistu namjeru da se dodvori - Dinamu. Takvo ponašanje sudaca gledamo već godinama, kao što godinama slušamo i isprazna objašnjenja šefova sudačke organizacije o tom problemu. To je začarani krug koji je posve upropastio povjerenje u domaću sudačku organizaciju, a samim time itekako je srozao kredibilitet same lige. Suci su ljudi koji bi u sportu trebali biti tek servisna služba, no prometnuli su se u aktere koji kroje sudbine klubova i rasplete prvenstava, što je samo po sebi jeziva spoznaja. Sada smo doista došli do granice na kojoj nije dovoljno mijenjati ljude, već se treba promijeniti stav i ponašanje djelitelja pravde. Stalno slušamo priče kako se pogreške događaju i u najjačim europskim ligama, ali pogreška je ljudska, a namjera je izišla iz pakla, jer kod nas se nerijetko događaju propusti nakon kojih se čovjek teško može othrvati dojmu da su bili smišljeni. Nikad me nitko neće uvjeriti kako Pejin nije vidio te prekršaje na Saidu i Caktašu jer bio je vrlo blizu mjestu događaja, nitko me neće uvjeriti kako je kazneni udarac za Dinamo dosudio samo da bi kompenzirao pogrešku kod Letičina igranja rukom, nitko me neće uvjeriti kako Pajač nije vidio onaj prekršaj Benkovića na Ejupiju, pa kasnije prekršaj istog igrača na Mudražiji u kaznenom prostoru Dinama u susretu protiv Osijeka. Da je tu sve dosuđeno prema pravilima, Benković bi dobio dva žuta kartona, a Osijek prekršaj na 17 metara i kazneni udarac. To su neoborive činjenice. I zato ih se ne može tretirati kao običnu pogrešku, već kao čistu namjeru.

Nakon svih tih propusta predsjednik sudačke komisije Ante Kulušić najavio je mogućnost uvođenja videotehnologije koja bi trebala pomoći sucima u donošenju pravilnih odluka. Još jedno čisto podmetanje od sudačkih dužnosnika. Naime, popularni VAR ne može se uvoditi kako kome padne na pamet, već su za njega potrebne edukacije sudaca, pa dopuštenje FIFA-ina boarda.

No, kako smo mi u Hrvatskoj prvaci improvizacije, Kulušić je pomislio zašto se ne bi improviziralo i na tom polju. Čak to ne bi bio ni klasični VAR, već nekakav polu-VAR za početak. Neće moći, a neće ni pomoći, jer kod nas zec leži u nekom drugom grmu. Leži u hrabrosti sudaca, leži u demagogiji onih koji ih delegiraju, ocjenjuju i opravdavaju njihove propuste. VAR ne pomaže u situacijama koje se vide s Marsa, već u onim doista dvojbenim, a nekad čak ni u njima. I zato se posve slažem sa stavom HTV-ova analitičara Joška Jeličića, koji je ustvrdio kako “ne treba uvoditi VAR, nego pronaći moral”. I to je prava istina. Suci trebaju postati hrabriji, a strah s kojim danas sude neće nestati ako ih se uporno brani u situacijama u kojima je to nemoguće. Samo malo više objektivnosti i hrabrosti bio bi dobar temelj za povratak izgubljenog povjerenja u “ljude u crnom”. Ovako će situacija postajati sve nepodnošljivija.