Vezani članci
TEMA TJEDNA: ŽENE I MUŠKARCI NA RUBU ŽIVČANOG SLOMA (II.)
USPOREDNI INTERVJU
Dobili smo i u Hrvatskoj prvi #MeToo slučaj, a riječ je o ortopedu iz Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu. Premda ortoped zlostavljač nije postao “slavan” poput holivudskog producenta Harveyja Weinsteina, kojeg su brojne glumice optužile za silovanje i napastovanje, iskrsnuo je, eto, i hrvatski slučaj. I u KB-u Dubrava, kao i u Hollywoodu, radilo se o “moćniku” o kojemu su svi sve znali, ali se godinama to prešutno toleriralo.
“Došla sam u bolnicu čista, uredna, namirisana, onako kako su me roditelji učili da treba ići doktoru, a izišla sam prljava, uvrijeđena, ponižena i kao čovjek i kao pacijent”, ispričala je novinarima Lana Žugec kako se osjećala nakon traumatičnog pregleda kod ortopeda predatora.
No, u međuvremenu, i doktoru nadležni ministar zdravstva Milan Kujundžić pridružio se ovih dana brojnim hrvatskim političarima koje krasi epitet seksista. Prilikom obilaska KB Dubrava, tijekom upoznavanja s glavnom medicinskom sestrom, ravnatelju bolnice dobacio je: “Lako je tebi kad imaš ovako mladu i lipu glavnu sestru”. I ne bi to uopće bio toliki problem, jer doista tu nema ništa sporno - žena koju je upoznao je i mlada i lijepa - da se nije dogodilo u zao čas. Naime, ministar je bolnicu obišao netom nakon što je otkaz dobio pohotni ortoped. Doći u bolnicu kako bi se sanirala šteta nastala seksističkim ispadima liječnika, a onda komentirati izgled i mladost ženske osobe (još k tomu podređene), nije politički osobito korektno. Nakon brojnih reakcija javnosti ministar je izjavio: “Brinem se ako je 'seksistički ispad' kompliment glavnoj sestri da je 'mlada i lipa', i nakon što 37 godina požrtvovno radi”. I tu je Kujundžić u pravu.
SLUČAJEVI ŠOVINIZMA
Bilo kako god, Hrvatska se nagledala i naslušala raznih šovinista i seksista, a mnogi od njih i dalje su politički aktivni. Primjerice, bivši ministar zdravstva Siniša Varga, iz vlade Zorana Milanovića, svojedobno je proglašen šovinistom godine. Dodjeljujući Štefici Bagarić nagradu za najsestru godine, dok joj je odijevao usku medicinsku kutu, ministar nije odolio pripomenuti kako “svi mi volimo kada su medicinske sestre u pripijenom”.
Daleko najpoznatiji slučaj šovinizma u Saboru dogodio se još 2001., kada je zastupnik Anto Kovačević izvrijeđao Vesnu Pusić. “Već dulje vrijeme razmišljam kako odgovoriti na uvredljive replike gospođe Pusić. U ime dostojanstva ovog Sabora moram vam reći da vas je Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca. A ona hoće biti mudrac”, ispalio je Kovačević i ušao u antologiju hrvatske šovinističke misli. A tu je negdje i Ljubo Česić Rojs kojega je baš kolega Ante Kovačević koštao jednog televizijskog intervjua. Naime, Josipa Pavičić Yo htjela je s njime napraviti razgovor koji su počeli poljupcem u obraz, na što je Rojs poput nestašnog dječačića rekao kako je sav “protrnuo od ovog poljupca”. Pa možda bi sve i bilo u redu da nije nastavio, rekavši kako je ljubomoran na Kovačevića jer je Yo, kada je s njime radila intervju, “njemu bliže sjedila”. Na voditeljičino pitanje što bi ona sad trebala učiniti, Rojs joj je signalizirao da mu sjedne u krilo, na što se voditeljica toliko razljutila da je prekinula intervju i napustila prostoriju.
Savjetnik aktualne ministrice kulture i najpoznatiji hrvatski apstinent od masturbacije Ladislav Ilčić također se nije proslavio kada je nedavno nespretno pokušao objasniti razlike između žena i muškaraca pa se silno zapetljao pokušavajući razjasniti PMS.
“Postoje biološke razlike. Kod žena imate tu povezanost tjelesne i emocionalne komponente. Žene, za prvog dijela ciklusa kada je estrogen dominantan, boljeg su raspoloženja. U progesteronu su malo mirnije. Onih nekoliko dana prije menstruacije, kada su u PMS-u, uhvati ih malo testosterona, e onda su... Da sad ne ulazim u tu temu. Hormoni utječu na rasploženje i osjećaje. Muški i ženski mozak drugačije razmišljaju i drugačije percipiraju stvari. Promjena spola zapravo je nemoguća”, lupio je savjetnik Ilčić, također na sveopće zgražanje većeg dijela javnosti.
Nadalje, zbog navodno sličnih likova i Tamara Puač, predsjednica Gradskog odbora SDP-a grada Požege, također je nedavno podnijela ostavku, i to samo tri mjeseca nakon što je izabrana. Revoltirana ističe kako su joj prekipjeli pritisci pojedinaca iz stranke koji se nikako nisu pomirili s činjenicom da im je na čelu žena, i još k tome, prema njihovim kriterijima, “neposlušna”.
PROSVJED “SLUŠKINJA”
“Mogu li se u ovoj našoj zlatnoj dolini nazovipolitičari i njihova piskarala odmaknuti od svojih urođenih i duboko ukorijenjenih poimanja kako su žene, pa i njihove 'vlastite', bića drugog reda, nesposobne za samostalno prosuđivanje, donošenje i iznošenje vlastitih stavova, nego da im zato trebaju neke 'macho muškarčine'. Oni moraju znati da ja ipak ne pripadam tim bićima drugog reda. Dajem neopozivu ostavku na mjesto predsjednice SDP-a gradske organizacije Požega, jer ono što sam doživjela od oporbe unutar stranke, odnosno pojedinih članova Gradskog odbora, nešto je preko čega ne mogu i neću prijeći. Ostavljam to onim naglo probuđenim 'macho muškarčinama' koji se okupljaju po ćoškovima birtija i koji su najpametniji i misle da sve znaju i sve umiju”, ustvrdila je Puač, za portal Požega.eu. A vezano uz slučaj zlostavljanja Mare Tomašević od strane supruga, HDZ-ovog požeškog župana, Alojza Tomaševića, ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić također na svopće zgražanje kazala je da nije na njoj da procjenjuje je li to čudno, ali da su “trebali to riješiti i ranije unutar svojih obiteljskih odnosa”. “To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj...”, kazala je Murganić i šokirala javnost. Naknadno je izjavila da žali zbog te izjave. “Podaci govore da će svaka treća žena na svijetu tijekom svog života od doba djevojčice do doba žene starije dobi biti zlostavljana - bilo da se radi o partneru, obitelji, na poslu, bilo da se radi o seksualnoj ucjeni, ekonomskoj ovisnosti. Najčešće danas trpimo ono što zovemo institucionalno nasilje, a to je kada institucije ne kažnjavaju nasilnike”, naglasila je jedna od organizatorica prosvjeda, izvršna direktorica Centra za ženske studije Rada Borić.
Komunikacijski stručnjak Milan Majerović Stilinović poručio je da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama: “Treba prepoznati da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca, te do sprječavanja punog napretka žena i to treba promijeniti”.
NOVI PURITANIZAM
Mnogo je toga pokrenuto kad su u listopadu prošle godine žene počele dijeliti svoju priču o seksualnom uznemiravanju na Twitteru. Ubrzo se pojavilo niz optužbi koje je pratio hashtag #MeToo. Ne samo da se #MeToo širio na internetu, nego se o cijeloj situaciji pričalo i u raznim emisijama, a imena seksualnih prijestupnika samo su se gomilala. Osim toga, pojavio se i novi pogled na izlaženje i spojeve, ali i na uznemiravanje. Pritom se u svemu i pretjerivalo, ali tko bi na to upozorio, odmah je proglašen muškim šovinistom pa je glas razuma ustaknuo pred sveropćom harangom na muško-ženske kontakte. Ipak, jedan se glas razuma probio u medije. Riječ je o glumici Catherine Deneuve, koja je s još 99 Francuskinja osudila uopćene napade na muškarce, rekavši da je kampanja #MeToo protiv seksualnog nasilja “puritanizam” i da je pokreće “mržnja prema muškarcima”. “Silovanje je zločin. Ali naporno ili nespretno udvaranje nije zločin, kao što ni laskanje nije mačistički napad”, napisalo je u kolumni u listu Le Monde stotinu žena, uključujući Deneuve (74). O tom pitanju izjasnila se i čitana hrvatska kolumnistica i književnica Milana Vuković Runjić: “Neugodna mi je misao da je postalo opasno ženi reći da je lijepa ili, ne daj Bože, privlačna. I da se takve riječi mogu tretirati podjednako kao da netko uštipne ženu za stražnjicu ili je dohvati za grudi. U svijetu komplimenata ne znam vrijedi li obratno i može li me nekom organu reda prijaviti muškarac kojem kažem da je zgodan ili, ne daj Bože, privlačan. Nedavno sam baš nekom liku rekla da ima dobre noge, srećom, bez nekih težih posljedica za mene”.
Uzimajući sve u obzir, uz dužno poštovanje prema ženama, vremena za muškarce ne samo da su teška nego postaju i tragikomična. Događa se, naime, to da se pod krinkom političke korektnosti u sve pore društva ubrzano uvlači i agenda novog puritanizma, konkretno onoga u kojem neke nove “Ivane Orleanke” biju neke svoje bitke, u kojima se do pobjede može doći samo ako se pritom na bojnom polju otkine što više muških glava. Krivih ili nevinih, posve je svjedeno, bitno je da padaju. Možda je zaključak pretjeran, no o toj (ne)mogućoj opciji valja bar razmisliti. Napose muškarcima, ali i nekim ženama.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
MICHAEL HANEKE UPOZORAVA
Pokret #MeToo je poput lova na vještice u srednjem vijeku
Slavni austrijski redatelj Michael Haneke još je jedna u nizu javnih ličnosti koje su kritizirale pokret #MeToo. Haneke je djelovanje ovog pokreta u intervjuu za novine Kurier nazvao “lovom na vještice koji podsjeća na srednji vijek”, te dodao: “Ovaj novi puritanizam koji je obojen mržnjom prema muškarcima, a koji dolazi uz pokret #MeToo zabrinjava me. Kao umjetnici počinjemo se bojati, jer smo suočeni s ovim križarskim pohodom protiv bilo kakvog oblika erotizma”, rekao je redatelj koji je dvaput dobio nagradu Zlatna palma na festivalu u Cannesu. Haneke je u intervjuu kazao kako bi bilo kakav čin silovanja ili prisile trebao biti kažnjiv, ali je dodao “da ovo histerično prejudiciranje kakvo se sada širi smatra odvratnim”. Ustvrdio je kako među optužbama koje su stare 20, ili 30 godina, vjerojatno ima mnogo onih koje nemaju nikakve veze sa seksualnim napadima. Haneke je dodao da film poput erotske drame “Carstvo čula” Nagisa Ôshime, koji je krajem sedamdesetih privukao pozornost nesimuliranim scenama seksa danas ne bi bio snimljen “jer sponzori to ne bi dopustili zbog popuštanja ovom teroru”. “Glumci koji su proglašeni sumnjivcima izrezivani su iz filmova i TV serija da se ne bi gubila publika. Gdje mi to živimo? U novom srednjem vijeku”, upitao se Haneke, referirajući se na nedavne odluke da se glumce poput Kevina Spaceyja i Eda Westwicka izreže iz već dovršenih filmova.
MIRELA HOLY
ŽELE SREZATI DOSEGNUTE RAZINE NE SAMO ŽENSKIH, NEGO I LJUDSKIH PRAVA
Koliko je situacija u Hrvatskoj po pitanju ženskih prava i nasilja nad ženama loša, i ako jest, tko je za to najodgovorniji, pitanje je koje se posljednjih tjedana, mjeseci i može se reći godina, opetovano postavlja.
Prosvjed “Sluškinja” u središtu Zagreba ukazao je, makar i kroz takav simbolički nastup, da stanje nije dobro. Kako sve to komentirate?
- Situacija u Hrvatskoj po pitanju ženskih prava u posljednjih se nekoliko godina zbog utjecaja katoličkih vjerskih udruga i Katoličke Crkve u Hrvatskoj pogoršava. Počelo je ustavnim određenjem braka kao zajednice muškarca i žene, što je udrugama poput U ime obitelji i Vigilare dalo krila, ili svojevrsni vjetar u leđa. Ove tzv. pro life udruge svoje metode djelovanja uvoze, ili kopiraju od sličnih udruga iz SAD-a, te njihovim ekstenzijama u Europi, posebice u državama članicama EU-a s većinskim katoličkim stanovništvom. Riječ je o izuzetno društveno opasnim i nazadnjačkim skupinama koje svoja vjerska uvjerenja pokušavaju nametnuti cijelom društvu i na taj način u drastičnoj mjeri srezati dosegnute razine ne samo ženskih, nego i ljudskih prava. Logika kojom se vode jest da su oni kao većina ugroženi zbog pozitivne diskriminacije manjinskih skupina, što je apsolutni nonsens. S obzirom na činjenicu da se većina političara u Hrvatskoj zbog populističkih interesa ne želi zamjeriti Katoličkoj Crkvi, a koja ima iznimno veliki društveni utjecaj koji djelomice proizlazi i iz velike financijske moći s kojom Crkva raspolaže na temelju Vatikanskih ugovora, u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj svjedočimo pravoj vjerskoj revoluciji. Metode koje koriste te udruge su propagandne metode fiksiranja tzv. društvenih neprijatelja, a takva retorika pada na plodno tlo kod mnogih u društvu koji su nezadovoljni svojim društvenim i materijalnim statusom. Razdvajanje prema binarnim opozicijama mi - drugi, uvijek je društveno izuzetno opasno, posebice u dezintegriranim društvenim stanjima, a Hrvatska se, nažalost, nalazi u takvoj situaciji. Društvo treba djelovati integrirajuće, štititi najranjivije skupine, jer se time pokazuje razvijenost nekog društva, a ne u manjinskim i obespravljenim skupinama tražiti izmišljene neprijatelje našem načinu života i tzv. sustavu vrijednosti.
Distopijski roman “Sluškinjina priča” Margareth Atwood je, nažalost, jako dobra ilustracija toga u kakvom bismo društvu uskoro mogli živjeti ako se ne suprotstavimo takvim intencijama.
Koliko stanju sa ženskim pravima odmažu predrasude, patrijarhalna sredina...?
- Moć se nikada ne daje. Moć se uvijek uzima. Patrijarhat u kojem živimo i danas se održava širenjem mizoginih ideja o tzv. prirodnoj i/ili tradicionalnoj ulozi žena u društvu. Mnoge žene odgojem upijaju takve sadržaje i nemaju instrumente s kojima se mogu uspješno boriti s takvim konstruktima i predrasudama. Muškarci i žene biološki su različiti, ali su i muškarci i žene pripadnici ljudske vrste i kao takvi dijelimo zajedničke ljudske karakteristike. Da bi se patrijarhat održao većina ljudi treba vjerovati kako je patrijarhat prirodan, kako su rodne uloge koje nam društvo nameće odgojem prirodno stanje. Ali nije. Nepravda i nejednakopravnost nikada nisu i neće biti prirodni, one su društveno uvjetovane. Sve dok žene ne shvate da se same moraju izboriti za sebe i moć u društvu, situacija se, nažalost, neće promijeniti.
Nakon slučaja Weinstein (ali i drugih), na svjetlo dana i u medije izlaze i mnogi stari slučajevi zlostavljanja. Je li doista u tijeku rat spolova i kamo sve to vodi?
- Patrijarhat se kao hegemonijsko društveno uređenje održava na različite perfidne načine, a jedan od tih načina su tzv. subverzije. Histerija koja se namjerno potencira oko kampanje #MeToo, nažalost, služi održanju patrijarhata, jer opravdane zahtjeve za jednakopravnošću spolova karikaturizira i na taj način čini odbojnima glavnim strujama društva koje su nesklone krajnostima.
Kakva je u svemu tome uloga feminističkih pokreta, kako se u Hrvatskoj gleda na feminizam, u društvu kakvo je hrvatsko?
- Feminizam se u Hrvatskoj, nažalost, već godinama više bavi sam sobom, a ne s problemima društva u kojemu živimo. Moj je dojam da feminističke udruge loše targetiraju svoje ciljane skupine, a na taj način ne uspijevaju postići pozitivne društvene promjene. Feminizam treba izići iz uskih intelektualnih krugova i postati društveni pokret koji se bori za interese svih žena u društvu, a time i društva u cjelini.(D.J.)
(Spisateljica, modna dizajnerica i predavačica na visokim školama, autorica knjige “Vražica nosi Pradu, a bogovi konfekciju”.)
PJESMA BULDOŽERA (1980.)
Žene i muškarci
Žene su tople. Žene su meke.
Žene su blijede. Žene su snene.
Žene su ukras prirode.
Žene su ženstvene! Žene su ženstvene!
Žene su stvarnost. Žene su bajke.
Žene su žene. Žene su majke.
Žene su ukras prirode.
Žene su ženstvene! Žene su ženstvene!
Muškarci su pravi muškarci.
Muškarci su pravi muškarci.
One ih mole, one ih mole - da ih vole, da ih vole.
One ih mole, one ih mole - da ih vole, da ih vole.
Jer žene vole, vole žene, samo kad su zaljubljene.
Žene žive u pjesmi, žene žive u braku.
Žene uz goblene, a žene, žene širene.
Žene su inspiracija...
Žene su ženstvene! Žene su ženstvene!
Muškarci su pravi muškarci. (Ah, ti muškarci)
Muškarci su pravi muškarci. (Ah, ti muškarci)
Muškarci su pravi muškarci. (Ah, ti muškarci)
Muškarci su pravi muškarci.
Al' umjesto da ih miluju,
Da miluju milinu,
Milinu da svuku,
Oni ih tuku
I zaključavaju u kuhinju.
One ih mole, one ih mole - da ih vole, da ih vole.
MAJA HRGOVIĆ NE RADI SE O RATU SPOLOVA, NEGO O BORBI SVIH NAS PROTIV DOMINANTNOG PATRIJARHATA
Nakon što je holivudski moćnik Harvey Weinstein razotkriven kao zlostavljač, pokrenuta je prava lavina optužbi na račun mnogih drugih glumačkih zvijezda i producenata, pa je dojam da sve pomalo (ili podosta toga) izmiče kontroli i da se pojavio sindrom naknadne pameti.
Je li stanje doista toliko loše?
- Netko bi rekao da izmiče kontroli, a ja bih rekla da napokon radimo civilizacijski korak naprijed. Ako će pokret #MeToo rezultirati time da će muškarci na pozicijama moći ipak malo oklijevati prije nego što izvrše seksualno nasilje, u bilo kojem njegovom obliku, možda pomalo stižemo tamo gdje smo kao razvijena civilizacija odavno trebali biti. Zamislite, 2018. godina je. Kako ste je zamišljali kao dijete? Leteća vozila, koloniziranje drugih planeta? A stigli smo jedva dotle da žene u Hollywoodu, koje je neki krkan s vezama i dubokim džepom odlučio tretirati kao robu, ispričaju istinu. A reći za istinu da je naknadna pamet znači nemati empatiju prema žrtvama koje su godinama, desetljećima, živjele s teretom traume. Je li ispovijest silovane žene u ratu, dvadeset pet godina nakon rata, naknadna pamet? Nije, nego hrabrost. Većina žena koje su pretrpjele nasilje neće o tome javno progovoriti do kraja svoga života zbog straha od reviktimizacije koji je, pokazuje se ovih tjedana, itekako opravdan.
Stječe se dojam da čim pogledaš neku ženu dulje od jedne sekundne, i malo se nasmiješiš, mogao bi biti okrivljen za zlostavljanje...?
- Seksizam je u svojoj srži nepristojnost, neumjesnost. Pustimo načas feminizam i seksizam, riječi koje tako raspaljuju naše pravovjerne muže - i pokušajmo sagledati, primjerice slučaj “komplimenta” ministra zdravstva medicinskoj sestri. Čovjek nije mislio ništa loše, u to sam posve sigurna. Ali to što u službenom posjetu bolnici nije imao ništa drugo za reći o ljudima koji tamo rade, pa je izrekao kompliment o fizičkom izgledu medicinske sestre (i to govoreći o njoj u trećem licu, kroz razgovor s doktorom), to je zbilja neumjesno. Da sam na svome radnom mjestu, na poslu koji predano obavljam i da mi nadređeni u službenom posjetu nema reći ništa drugo doli dobaciti jeftin kompliment, smetalo bi mi to. Ministar nam je samo dao povod za edukaciju: na ovakvim primjerima ljudi uče kako poštovati jedni druge.
Na nedavnom prosvjedu u središtu Zagreba žene se obukle u sluškinje, tražeći, između ostaloga, ratifikaciju Istanbulske konvencije. Koliko je situacija u Hrvatskoj po pitanju ženskih prava i nasilja nad ženama doista dramatično loša?
- Sami procijenite je li dramatično loša, ako je svake godine sve veći broj ubijenih žena, a svakih 15 minuta u Hrvatskoj jedna je žena zlostavljana. Svaki put kad se govori o nasilju nad ženama, govori se o žrtvama, a ne o počiniteljima. Obiteljsko nasilje - kakva eufemistička apstrakcija, zar ne? Muškarci se ne spominju. Zato mi se ne sviđa ni kako je propuštena prilika da se pokret #MeToo (i ja također - sam žrtva nasilja), nazove preciznijim #HimToo (i on također - je nasilnik).
Osim fizičkog imamo i niz slučajeva verbalnog nasilja. Muškog šovinizma, seksizma, mačizma, glupih šala na račun žena puni su mediji, bilo je toga i u Saboru, ima ga u politici... Kako to objasniti?
- U knjizi “Žena, majka, glupača”, sakupila sam primjere seksističkih ispada i neumjesnosti koje su tijekom proteklih petnaestak godina izgovarane u Saboru, u sveučilišnim dvoranama, sudnicama, u omiljenim novinskim kolumnama... Nikakvog sistema nema u seksizmu u Hrvatskoj: on je jednako prisutan i na ljevici i na desnici, a ni viši stupanj obrazovanja nije jamstvo protiv primitivizma, pokazalo se.
Je li doista u tijeku rat spolova i kamo sve to vodi?
- Prema nekim reakcijama, čini se da je dio muškaraca smrtno uvrijeđen što žene odbijaju šutjeti. Rekla bih da je razlog, kao što je obično i slučaj kod zapaljenih reakcija, neznanje. Ljudi, učite o svijetu u kojem živite, čitajte knjige, gledajte filmove. Možda ćete saznati o sebi više nego što očekujete. Evo, počinje ZagrebDox, sjajni festival dokumentaraca, prošle godine je u programu prikazan film “The Mask You Live In” Jennifer Siebel, autorice velikog projekta MisRepresentation koji se bavi baš ovom našom temom, načinom na koji mediji nepravedno i neupućeno distorziraju sliku žena u društvu, politici, estradi. Siebel se nakon analize položaja žena u ovom filmu okreće muškarcima, dječacima. Preporučujem taj film, pametan je i iznenađujuće bolan. Pokazuje da ne bismo trebali biti u ratu spolova, nego zajedno u ratu protiv patrijarhata koji ranjava i muškarce kao i žene. Možda nikad nije bilo teže biti dječak nego danas. A to nipošto nije zbog žena.(D.J.)
(Novinarka, spisateljica i prevoditeljica, autorica niza knjiga, radova za film, kazalište..., jedina iz RH uvrštena u prestižni međunarodni časopis engleskog govornog područja The Granta Magazine)