Iako je od njegove smrti prošlo gotovo dvadeset godina, talijanski kantautor Fabrizio de André (1940. - 1999.) nije prestao biti obljubljen među Talijanima. Samo u posljednjih nekoliko godina o ovom Đenovežaninu objavljeno je dvadesetak knjiga, o čemu svjedoči talijanska franšiza internetske knjižare Amazon.

Fascinacija De Andréom nastavljena je i ove godine. Prije nekoliko dana objavljen je naslov “Il Cristianesimo anarchico di Fabrizio De André” talijanskog teologa Andree Pitrola, a u siječnju je objavljena još jedna knjiga o sličnoj temi filozofa Federica Premija. Iako se talijanskim jezikom u svijetu sporazumijeva 66 milijuna ljudi (Ethnologue), recepcija De Andréova rada uvelike je ograničena jezičnim preprekama. Zašto je poznavanje talijanskog u njegovu slučaju važno? Zato što je Fabrizio de André u prvom redu važan talijanski pjesnik 20. stoljeća, a tek onda i onaj koji svoje stihove izvodi uz vlastitu glazbenu pratnju. Uspoređivali su ga s Georgesom Brassensom, Leonardom Cohenom i Bobom Dylanom. Poznavatelji njegova djela kažu kako De André ne samo zaslužuje ove usporedbe nego se svojim pjesničkim rukopisom u mnogočemu ističe. S obzirom na šlagersku trivijalizaciju pojma canzone, za što je zaslužna sanremska medijska i ina mašinerija, Fabrizio de André zaslužuje biti smatran autorom u duhu francuske šansone ili čak prije trubadurom. Zavičajno, njegova rodna Đenova (ili Zêna, kako glasi naziv ovog grada na lokalnom ligurskom jeziku) nije pretjerano udaljena od mitske Provanse. De Andréovi raznovrsni i poetski relevantni tekstovi o ljubavi, spolnosti, ratu, smrti i vjeri nerijetko se odlikuju mističnošću. Također, ostat će zapamćena njegova naklonost prema anarhizmu, libertinstvu i pacifizmu te solidarnost s odbačenima kao što su prostitutke iz ozloglašene đenovske ulice Via del Campo, izbjeglice, lopovi i Romi. Bio je poznat i po antiklerikalizmu, ali isto tako nije nikada skrivao vlastita vjerska uvjerenja. Svoju “Svibanjsku pjesmu” (“Canzone del Maggio”) posvetio je prosvjedima sveučilištaraca iz 1968. Zbog izražavanja naklonosti prema anarhizmu tih godina bio je pod tajnim nadzorom sigurnosnih službi. Iako je odrastao u bogatoj obitelji, njegov otac je bio industrijalac, Fabrizio de André je odbacio svijet moći kako bi postao kantautor.

Ovaj talijanski kantautor koji je svojim pjesmama zacijelo pridonio dostojanstvu talijanskog jezika isto tako pjevao je i na lokalnim jezicima i narječjima koji se u toj zemlji govore poput već spomenutog ligurskog te sardskog, galurskog i napolitanskog. Zanimljivo da su dva ovdje spomenuta sardinijska jezika u najbližem srodstvu s izumrlim dalmatskim jezikom i njemu sličnim istriotskim jezikom koji ima još tisuću govornika mahom starijih ljudi u Vodnjanu i Rovinju. De Andréov album “Crêuza de mä”, posvećen sredozemnoj baštini, koji vrvi egzotičnim etnomotivima, otpjevan je na đenoveškom narječju.

Zanimljiv trenutak u životu ovog talijanskog kantautora bila je njegova otmica 1979. na vrhuncu karijere na otoku Sardiniji. Fabrizio de André i njegova buduća supruga Dori Ghezzi oslobođeni su tek poslije 119 dana, nakon što je njegov otac platio otkupninu od 550 milijuna lira. Otmice su na tome otoku bile stoljećima narodni običaj sve do 90-ih godina prošlog stoljeća kada je ta praksa iskorijenjena. De André i Ghezzi proveli su sve to vrijeme u šatoru okovani lancima u nepristupačnoj planinskoj unutrašnjosti Sardnije. Banditi su poslije osuđeni na višegodišnje kazne zatvora, a De André im je posvetio svoje pjesme “Hotel Supramonte” i “Franziska” sa svog idućeg albuma. Svojim otmičarima je njihov zločin oprostio, a za jednog od njih, pastira Salvatorea Vargiua, osuđenog na čak 25 godina zatvora, potpisao je talijanskom predsjedniku molbu za njegovo pomiliovanje.

Tijekom karijere od tri i pol desetljeća objavio je 19 albuma, a neki od njih poput prvijenca “Volume 1” (1967.), “La buona novella (1970.) i “Rimini” (1978.) među njegovim obožavateljima imaju kultni status. Netom prije nego što je postao talac sardinijskih bandita objavio je album snimljen na koncertu zajedno s poznatom talijanskom skupinom Premiata Forneria Marconi, koja je svirala progresivni rock. Taj je album 1980. dobio i svoj nastavak, također vrlo uspješni album “Fabrizio De André in concerto - Arrangiamenti PFM Vol. 2º”. Tri njegove pjesme (“Priča o Marinelli” /”La canzone di Marinella”/, “Balada o heroju” /”La ballata dell'eroe”/ i “U toj ulici” /”Via del Campo”) na hrvatski je prepjevao Arsen Dedić.