Već 15 godina, od kada su počeli pregovori oko utvrđivanja granice na Dunavu, Hrvatska i Srbija spore se gdje je točno granična crta jer o tome koju metodologiju primijeniti u razgraničenju imaju dijametralno suprotne stavove.

Dogovor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića za prošlotjednog susreta u Zagrebu da će u sljedeće dvije godine riješiti pitanje granice na Dunavu ili pokrenuti arbitražu, aktualizirao je taj spor, koji postoji praktički od osamostaljenja Hrvatske.

Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Burić Pejčinović proteklog je vikenda u Münchenu izjavila kako je granične sporove među zemljama jugoistočne Europe koji se ne mogu riješiti bilateralno bolje prepustiti međunarodnom sudu nego arbitraži.

Hrvatska i Srbija ne mogu se dogovoriti ni što je presudno u utvrđivanju granične crte - Srbi tvrde kako ona ide sredinom Dunava, odnosno po najdubljim plovnim točkama, pa podsjećaju kako je tako riješen spor oko granice na Dunavu između Njemačke i Austrije, Austrije i Slovačke, Rumunjske i Bugarske, Srbije i Rumunjske. Srbija je donekle u pravu jer međunarodno pravo kaže kako u slučaju da je rijeka granica, granična crta ide sredinom rijeke ili sredinom plovnog puta, “osim ako se države drukčije ne dogovore”, ali Dunav nije granica između Hrvatske i Srbije, tvrdi Hrvatska i poziva se na zakonodavstvo bivše SR Hrvatske, gdje se navodi kako “teritorij republike čine općine koje pak čine katastarske općine”, te su tako određene granice između tadašnjih republika. Zato Hrvatska ustraje da su u određivanju granične crte mjerodavne katastarske knjige, jer na srpskoj je strani 11.500 hektara hrvatskog teritorija, a na desnoj, hrvatskoj strani 900 je hektara koji katastarski pripadaju Srbiji. Iako je ministrica Marija Pejčinović Burić u srpnju najavila kako bi razgovori oko granice sa Srbijom mogli biti u rujnu, nije se ništa dogodilo sve do prošlotjednog susreta hrvatske predsjednice i srbijanskog predsjednika, kada je samo spomenuto da se nešto mora učiniti u sljedeće dvije godine.

Srpski mediji pišu kako je sporno oko 145 kilometara granice na Dunavu, od ulaza iz Mađarske do Bačke Palanke, odnosno do Iloka s hrvatske strane, a dva riječna otoka - Šarengradska i Vukovarska ada - najveći su kamen spoticanja te da je za Srbiju pitanje razgraničenja riješeno još 1945. Zakonom o utvrđivanju i ustrojstvu Vojvodine. Hrvati, pišu srpski mediji, smatraju da granica treba meandrirati i biti uspostavljena na načelu katastarskih parcela, a to bi značilo da bi granica presijecala Dunav na više mjesta, što bi bilo neprihvatljivo za Srbiju.

- Mi se pozivamo na Zakon o utvrđivanju Vojvodine, držeći kako je on jači od katastarskih knjiga na koje se pozivaju u Hrvatskoj – rekao je u Zagrebu Vučić, a profesor međunarodnog prava na Pravnom fakuletu u Beogradu Bojan Milisavljević drži kako je dobro što su najavljeni neposredni razgovori o razgraničenju.

- Imamo formirane komisije, a u postupku pregovora svatko će ustrajati na svojim argumentima. Imamo neke argumente koji nama idu u prilog, a to je promjena toka i linija sredine, jer se na plovnim rijekama određuje granica preko linije najdubljeg toka rijeke - objašnjava Milisavljević, dodajući kako očekuje da će se Hrvatska i dalje pozivati na katastarske knjige i nije nemoguće da će se postići dogovor, iako misli da hrvatska strana ima strategiju prolongiranja pregovora.

- Svako prolongiranje pregovora nama ne bi išlo u prilog, zbog procesa europskih integracija i njihove pozicije u tom procesu. Ako se i dogodi da ne bude sporazuma o razgraničenju, puno je bolji put tražiti rješenje pred Međunarodnim sudom pravde nego pred arbitražom - smatra Milisavljević.

Međudržavno povjerenstvo za razgraničenje u posljednjih se 15 godina sastalo devet puta.