Ako za išta treba odati priznati Aleksandru Vučiću, onda je to činjenica da zna kako treba s Hrvatima. Do sada je najbolje uspjehe imao kada je na Hrvate išao đonom.

Zadivljujuću količinu verbalne agresivnosti, gestualne arogancije i drskog paternalizma, naročito za osobu koja je sudjelovala u srpskoj agresiji na Hrvatsku, pokazao je i prigodom svog ovotjednog posjeta Zagrebu. Najgori mogući trenutak ne samo za srpsku stranu, kojoj također treba katarza i otklon od agresivnog narativa Virovitica-Karlovac-Karlobag, nego i za njegove hrvatske domaćine bio je izgovaranje one grozne rečenice u Vrginmostu: „Čini se da vi ne razumijete jednu stvar, mi imamo potpuno različite poglede na ono što se događalo devedesetih.“

Drugim riječima, što se tiče Vučićeve Srbije, na ne baš nevažnoj simboličkoj razini, sve je ostalo isto kao i devedesetih, nema tu odustajanja od suludih osvajačkih ciljeva, „Velike Srbije“ koju je mladi Vučić izrijekom spomenuo u svom prostačkom govoru u Glini 20. ožujka 1995. što danas nevješto niječe, nema tu pokajanja ni preuzimanja odgovornosti za počinjeno zlo! To je stvarnost koju jedna ozbiljna hrvatska politika mora uzeti u obzir s najvećim mogućim oprezom te sukladno tome vući nužne poteze vezane za vanjsku, obrambenu i sigurnosnu politiku. Jedina razlika između Vučića iz devedesetih i danas je u tome što je srbijanskom vođi trenutno puno važnije svoju zemlju uvući u članstvo Europske unije od započinjanja rata s članicom NATO-a, ali s daljnjim kompliciranjem sukoba između Zapada i Rusije sve je moguće zamisliti, pa i povratak srbijanskih tenkova na hrvatsku crnicu. S druge strane, nakon susreta u Zagrebu, kakav god on dijaboličan bio, treba prihvatiti mogućnost da s prvim istočnim susjedom razgovaramo o spornim i svim drugim pitanjima.

Ako sada zanemarimo Vučićevu ipak minornu ulogu iz 1995. (zato su puno opasnije njegove današnje rečenice jer se nalazi na čelu Srbije, zapovijeda vojskom, drži oporbu u svojoj šaci i kontrolira tamošnje huškačke medije!), najmoćniji čovjek u Srbiji je s nevjerojatnom lakoćom otpuhao nevješte pokušaje Zagreba da krajem 2016. blokira otvaranje pristupnog poglavlja 26 između Srbije i EU-a zbog drastičnih nedostataka kada je riječ o obrazovanju hrvatske manjine u Vojvodini. Arogantnom akcijom slomio je svaki pokušaj impotentne hrvatske diplomacije da se na posve legitiman način izbori za svoje diskriminirane zemljake onkraj Dunava.

U hrvatskoj javnosti posve je nazapažena vijest objavljena samo nekoliko dana uoči Vučićeva posjeta Zagrebu da će Skupština Vojvodine na zahtjev Bunjevačkog nacionalnog savjeta u Srbiji poništiti dekret Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine iz svibnja 1945. koji je od lokalnih vlasti tražio da sve koji sebe smatraju Bunjevcima ili Šokcima u evidenciju uvodi isključivo kao Hrvate jer, kako piše u tom dokumentu, „šokačka i bunjevačka nacionalnost ne postoje.“ Inicijativa o ukidanju dekreta iz 1945. dobila je potporu i vojvođanske pokrajinske vlade na čijem čelu je Igor Mirović, nekada bliski suradnik četničkog vojvode Vojislava Šešelja, a danas Vučićev naprednjak. Srbijanski mediji tu su vijest popratili trijumfalističkim naslovima poput onoga iz beogradskog ćiriličnog lista Pravda: „Bunjevci više neće biti Hrvati!“ Vijest o najavi ukidanja dekreta iz 1945. počinje rečenicom: „Bunjevci ubuduće ni na papiru neće biti dovođeni u vezu s Hrvatima.“ Bivši šešeljevci su saveznike u tom prljavom poslu našli u svom koalicijskom partneru Savezu vojvođanskih Mađara čiji je čelnik Ištvan Pastor predsjednik Skupštine Vojvodine.

Kada je riječ o vojvođanskim Hrvatima, nacionalnoj manjini koju su Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić devedesetih istjerivali iz njihovih domova, ubijali i protjerivali, srbijanska politika u Vojvodini, naročito ona koju predstavljaju radikali i naprednjaci, nastoji ih sustavno deklasirati. Njezin vrhunac je pokušaj dezintegracije hrvatske manjine državnim i medijskim promicanjem Bunjevaca koji sebe više ne smatraju Hrvatima.

Istaknutu ulogu u ovom projektu ima jedan bivši Osječanin! Riječ je o nekadašnjem predavaču marksizma na Pedagoškom fakultetu i zadrtom osječkom komunistu Dragi Njegovanu koji je kao istaknuti član Vučićeve Srpske napredne stranke krajem 2016. zasjeo na čelo Muzeja Vojvodine. Njegova najveća zasluga za Vučićevu stvar je ustrajan rad na posrbljivanju Bunjevaca odnosno njihovu odvajanju od hrvatske matice.

Do sada je organizirao nekoliko znanstvenih skupova čija je svrha dokazivanje da su Bunjevci samostalni mikronarod. Autori zbornika „Kultura i identitet Bunjevaca“ (Novi Sad, 2017.) objavljenog na srpskom i „bunjevačkom“ jeziku te na oba pisma, ćirilici i latinici, jesu Srbi pa tako ispada da nehrvatskim Bunjevcima, koji svoje intelektualne elite nemaju, njihovu naciju „izmišljaju“ Srbi. Što to Drago Njegovan misli o bunjevačkom pitanju govori već naslov njegova rada „Vojvođanska policija kao instrument kroato-komunističkog projekta hrvatizacije Bunjevaca posle Drugog svetskog rata“. Ovo „kroatokomunistički“ zvuči znanstveno podjednako ozbiljno kao i omiljena birtijaška kletva hrvatske desnice na račun mrskih „srbokomunista“.

Bunjevci i Srbi se u ovom zborniku nazivaju „Srbima obiju vjera“, a kao glavni krivci za „pretvaranje“ Bunjevaca i Šokaca u Hrvate navode se Katolička crkva i HSS. Njegovanov kum Dejan Mikavica, također član Vučićevih naprednjaka, u svome pamfletu uvrštenom u ovaj zbornik piše: „Komunistička politika denacionalizacije odnosno pohrvaćivanja Bunjevaca od 1945. godine ostavila je najmučnije naslijeđe u održavanju nacionalne i povijesne svijesti bunjevačkog naroda u Vojvodini.“ Ova podla kampanja razotkriva pravo lice Aleksandra Vučića, političara koji možda Srbiju jednog dana i uvede u Europsku uniju, ali i naprednjačkog šovinista kojemu ništa hrvatsko nije drago. Osim bivšeg osječkog marksista-lenjinista Drage Njegovana.