Objavljeno 13. veljače, 2018.
CRNAC - Crnac je jedno od slavonskih mjesta koje održava poklade prema starom običaju svoga kraja, i to desetljećima u kontinuitetu. U mašakarama su se izmijenile generacije vatrogasaca, članova DVD-a Crnac, jer, kažu stari, otkad se sjećaju, vatrogasci su organizatori pokladnih zabava i drugih pokladnih običaja. Prema tradiciji, nedjeljom su maškare na ulicama, na pokladni utorak karnevalska zabava, neki kao kaznu za seoske nedaće žele spaliti Fašnika, a neki Lakomca... A Lakomac je u tradiciji Crnca najmanje krivac za nedaće, to je zapravo dan, Lakomi četvrtak, kada počinju maškare.
Cilj je originalnost
Danima mještani smišljaju što će biti u maškarama, a materijal pripremaju cijelu godinu. Jedna od žena koja živi za maškare jest Jelica Kovačević (68). Godinama sa svoja tri šivaća stroja u kući šije maske, a njezina grupa sa šest prijateljica nastupa kao grupna maska i osvajačice su brojnih nagrada.
- U maškare sam išla od malih nogu, a maske sam počela izrađivati kada sam navršila 20 godina. Tada sam se udala i suprug i ja smo krenuli u izradu maski za povorku zajedno s grupom iz susjedstva. Svi zajedno smo izrađivali maske, ja sam šila, a bilo nas je desetak stalnih u pokladnoj grupi. Bila su to neka druga vremena, puno veselija, bezbrižnija, i maškare su bilo puno luđe i s više ljudi iz sela. Čuvam puno fotografija iz tih vremena, često ih znam pregledavati i one su mi veza s poviješću – kaže Jelica, koja nakon smrti supruga živi sama.
- Danas imamo grupu od šet do osam žena, a nas dvije, ponekad i tri, šijemo za potrebe poklada. Ja sam ta koja kreira maske, a kroz niz godina bili smo srca, ribe, kipovi slobode, ban Jelačić, kralj Tomislav, kraljevi, likovi iz crtića, filmova, ptice i niz drugih maski. Ono što želimo jest biti originalni. U selu su tri skupine žena koje se redovito maskiraju i nikada jedne drugima ne kažemo što će tko biti, a nikada se nije dogodilo da smo bile ista maska. Nakon poklada sve kostime uredno spakiramo i čuvamo - kada više ne bude ideja i kada već budu gotovo zaboravljeni, ponovno ćemo ih obući - priča Jelica.
Ljubav ne prestaje
- Imam više od 50 sačuvanih kompleta kostima. Što se tiče kupnje materijala, sve podijelimo kada vidimo koliko nam treba. Bude tu tkanine, platna... Prošle godine bili smo bjeloglavi supovi, pa nam je trebalo perje koje smo dobili čupanjem gusaka po selu. Naše je pravilo da jednu masku koristimo dva puta, utorkom navečer na maskenbalu jedne godine i potom ista maska u nedjelju na povorci godinu poslije – kaže Jelica.
- Danas (utorak, 13. veljače, nap. a.) na večernjem ćemo maskenbalu imati posebnu masku, bit će nas šest u grupi i pozivam sve da dođu i vide naše iznenađenje – kaže Jelica.
- Sigurna sam da ću maske izrađivati i maskirati se dok god budem bila na nogama. Jako to volim, moji roditelji i suprug su to voljeli i bili maškare, to je tradicija i ljubav koja nikada ne može nestati – zaključila je, uvijek vedra duha i puna energije, Jelica Kovačević.
Vladimir GRGURIĆ
Jedna se maska koristi dvaput, utorkom navečer na maskenbalu i u nedjeljnoj povorci nagodinu
Cijevi, željezo, žica, plastični čepovi...
Da napravi jedan komplet kostima za 6 ili 8 osoba, Jelici treba gotovo cijela godina.
- Sve ovisi o ideji maske. Npr. kada smo bili dinosauri, trebala nam je puno godina i bio nam je potreban majstor za doradu kostima. To je moj bratić Mile, koji nam zapravo uvijek pomaže, on radi konstrukcije, a ja šijem. I on ima zanimljive ideje za kostime, npr. ove je godine utrošio 274 metra različitih cijevi, 36 metara željeza, 30 kilograma žice, 22 tisuće plastičnih čepova i 22 i pol tisuća ostalih čepova, i u sve to utrošio oko 800 radnih sati. Pravio je jednu kuću na traktoru koja je bila prava atrakcija ove godine na maškarama u Crncu.